Kada dotaknemo dno s domaćim, nepatvorenim revizorima koje sebe nazivaju povjesničarima, u nedostatku valjda istih, posegnemo iz susjedne nam Slovenije za novim dnom. Da otkopamo to dno i napravimo još nešto prostora. Ove naše domaće revizore ne čuje se očito dovoljno, očito je malo onih koji nas mobiliziraju ustaštvom kao koncentratom državotvorne volje da nas drže u permanentnoj mobilizaciji.
Od tog oportunističkog povjesničarskog jada koji traži svoje mjesto pod suncem na najodvratniji način, koristeći trenutak i ulizujući se fašistima u svrhu svog probitka, karijere, tko zna čega, svakom obrazovanom Hrvatu je mučnina. Nebitno uče li nas svojim "nepobitnim dokazima", "ekskluzivnim otvaranjem tajnih arhiva" ili "tragedijama našeg naroda", fascinantno je kako se ti ljudi služe medijima, gazeći doslovno preko leševa.
Uvozni bolesnici
Onih ubijenih i zakopanih prije pola stoljeća. No kada nam ponestane te naše modno osvještene profesionalnosti, tada "uvezemo" i kakvog kvalitetnijeg bolesnika. I tada osjetite ponovno isti grč u želucu, i tada se zbilja zabrinete za svoje zdravlje. Netko će samo odmahnuti rukom, glupost je to ljudska, a ne zlo, no osjetite snažno i doslovno kako je nešto mračno ušlo u vas. Ništa ljudsko, ništa opipljivo, ezoterična mučnina od koje vam se počinju tresti ruke i od koje vam se iznenada osuši grlo.
Novopečenim povjesničarima fašizam nije genuin, on ne proizlazi iz najnižih strasti, ti ljudi svjesno i proračunato koriste takav mrak čovječanstva kao svojevrstan patriotizam, i oni ga sladostrasno upražnjavaju. Bez ikakvih skurupula, bez ikakvog otpora sa bilo čije strane, profesionalne, ljudske, civilizacijske.
Povjesničari nikada nisu i valjda neće nikoga ubiti. Oni samo ustrajno veslaju na valu velike ideje revizije povijesti. Povjesničari će se uvrijediti ako im kažete da negacijom antifašizma koji je odavno "otišao u zastaru" zapravo erotično stimuliraju neofašizam, svojim kroničnim pomanjkanjem kako moralne, tako i mentalne higijene.
Povjesničari našeg doba lišeni su svake inhibicije i lakomisleno pokušavaju osigurati svoju egzistenciju "velikim" ulogama u novom poretku, novoj viziji patriotizma.
No ponavljam, ti likovi bi jednostavno nestali sa scene jednim potezom nekog "ćate" iz Bruxelllesa kada bi na nas, malu EU enklavu došao red. Da Andreja Plenkovića samo netko upozori u kakvom hodniku, no i ta činjenica je dovoljno sramotna i sama po sebi. Da bi se reagiralo, kada bi nas na naš domaći, folklorni fašizam netko upozorio. Kako to izostaje, jer je EU ionako u svojim problemima, tada miševi kolo vode.
Štakori s dna
Štakori su predmet ove priče. Njihovo kopanje po dnu, kako Hrvatske, tako i vaših utroba, s jednim novim, uvezenim, nepatvorenim manijakom, "vodećim" slovenskim istraživačem i publicistom, a zove se Roman Leljak. Tog "povjesničara" redovito uvezemo ovih dana kada se obilježava jedna od najtragičnijih epizoda našeg naroda.
I on nas uvijek i iznova iznenadi svojim najnovijim užasom.
"Pronašao sam jelovnik iz logora Jasenovac", kazat će nam Roman Leljak, "objavit ću "Jasenovačku kuharicu." Mrtav hladan, pred sretnim voditeljem emisije, taj je aparatčik čak i pročitao neke od recepata koje misli uvrstiti u svoju novu knjigu, koja će, ne sumnjamo, u Hrvatskoj biti veliki hit.
U toj "kuharici" imamo "Kukuruznu tortu", "Tortu od mrkve", "Ratnu tortu" i sve je to uredno posloženo, sastojci i način pripreme.
Roman Leljak komentirao je i aktualne događaje oko Jasenovca, te javnosti prvi puta predočio dokumente iz Vojnog arhiva u Beogradu koji bacaju ozbiljnu sumnju na dosadašnja saznanja o stradanjima u tom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Leljak je najavio izlazak filma i knjige o Jasenovcu riječima: "Prikupio sam više od 10.000 stranica raznih dokumenata o radu Jasenovca. Filmom i knjigom iznijet ću pravu istinu o logoru".
Uz naravno kuharicu, koju će promovirati uz valjda ekskluzivne fotografije 19.000 ubijene djece koja jedu torte od kukuruza, mrkve prije smaknuća. 19.000 djece, svirepo ubijene u logoru, dokumentirane u crnoj knjizi na ulazu.
Jedan od najbrutalnijih i najbešćutnijih stratišta holokausta
Ta crno ukoričena knjiga sadrži imena i prezimena, mjesto i godinu rođenja, ime oca, nacionalnost kao i način stradanja u Jasenovcu 72.193 do sada identificirane žrtve. Ona najstrašnija brojka odnosi se na djecu. Njih čak 19.006 je identificirano, te se uz broj od 33.860 muškaraca, te čak 19.327 žena, 14.750 žrtava romske nacionalnosti, sabirni logor Jasenovac smatra jednim od najbrutalnijih i najbesćutnijih stratišta holokausta u Drugom svjetskom ratu.
"Žrtva je pojedinac. Osoba. Osobnost. Ova knjiga je mjesto tišine, a kada se otvori, osjećamo se kao da smo pred zidom, onim pred kojim se toliko poziva na ime, komemorira žrtvu", stoji na početku te knjige, na njenoj prvoj stranici.
Toj strašnoj crnoj knjizi koja će vas dočekati na ulazu logora Jasenovac, Roman Leljak planira pridružiti i svoju novu, dakle kuharicu sa sabranim receptima kukuruza, mrkve i rata.
Ubijena djeca
Ako ste čovjek, ako imate iti malo ljudskosti u sebi, prvo na što pomislite su ta nesretna, ubijena djeca. Točan popis možete naći u Crnoj knjizi na ulazu u Jasenovac. Imenima i prezimenima. Ta djeca umirala su najčešće od bolesti i gladi. Nikakvog kukuruza, nikakve mrkve tu nije bilo.
Na tom mjestu Holokausta bile su samo životinje i manijaci.
Manijaci itekako slični ovom najnovijem, koji izaziva toliki bijes da vam se ruke tresu od muke. Ako ste čovjek, morate imati sličnu reakciju na dotičnog "kuhara". Kuharica iz Jasenovca možda je zadnji čin bestidnosti, zadnji čin bezdušnosti, zadnji čin zbog kojeg, ako smo ljudi, moramo reagirati. Dalje i dublje od toga nema. Ispod mulja dna u koje nas je uvukao Roman Leljak više blata nema. Čvrsto je i granitno zemaljsko dno. Dotakli smo zadnji ukop u mulj naše savjesti, ako dozvolimo da ta kuharica ugleda svjetlo dana. Ta knjiga bila bi u rangu, šta ja znam, "Molekularne kuharice iz Auschwitza" autora Josefa Mengelea.
Niže od ovoga je pakao
Ta knjiga bila bi naše konačno, moralno i ljudsko posrnuće. Kuharica iz Jasenovca. Kuharica za 19.000 djece zvjerski ubijanih, najčešće ostavljanih da umru od gladi.
Ima li veće perverzije i ima li dalje kroz mulj do dna?
Mislim da nema. Jer je dalje pakao. Pakao koji je jednom, na tom mjestu izašao na površinu, a mi ga svi neumorno obnavljamo. I vaša šutnja vraća taj isti pakao u ljudska srca, ignorantstvo, nebriga. Ne dajimo takvim ljudima povoda, ne komentirajmo njihove teze, ne dajimo im prostor najčešći su komentari. No ti i takvi već su ušli u čitanke. Ušli su u odgoj novih generacija, ušli su u prostor revizije, zaborava, isključivanja iz kolektivne svijesti takvih zločina koji imaju intenciju da se ponove. Povijest nas je tome nažalost naučila.
Sjetite se toga danas kada obilježavamo jedan ovako težak datum naše povijesti. Kada napokon imamo jednu, jedinstvenu komemoraciju. Sjetimo se svoje uloge u cijeloj priči, i sjetite se da se sve može ponoviti.
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije bilo nikoga
da se pobuni.
