Puno je boli, patnje i smrti oko nas. Kad pišem 'oko nas' mislim na današnje medije: od news portala do društvenih mreža kroz koje informacije, skupa s krvlju i suzama, kolaju u realnom vremenu. Tragedija se posreduje u beskrajnom lajvu i za razliku od ne tako davnih vremena medijskog mezozoika (mediozoika!) kada bi vijesti o nesrećama i tragedijama poput ratova ili potresa stizale mnogo sporije - i to samo one najvažnije - danas smo uvučeni u brutalnu neposrednost događaja pa nas i doživljaji tuđe nevolje i patnje kojima smo zasuti, emocionalno iscrpljuju kao da ih sami proživljavamo.
Kako reagirati na prizore stradanja, smrti i patnje? Danas kada smo umreženi, suosjećanje s nesrećom drugoga nije više intiman osjećaj. Nametnuta je silna potreba da se ono dijeli.
Vidjeli smo kad je umro Ćiro Blažević taj izljev sućuti i sjećanja na pokojnika. U isto vrijeme dogodio se i strahoviti potres u Turskoj i Siriji izazvavši jednu od najvećih humanitarnih katastrofa ikad s vjerojatno više od stotinu tisuća mrtvih i milijuna unesrećenih i obeskućenih. U javnom se prostoru sudariše ta dva događaja, oba izazivajući ''emocionalni angažman''.
KOLUMNE 'VJETAR U PRSA' MIROSLAVA FILIPOVIĆA
Poremećen sustav emocionalnog angažmana?
Upravo taj udžbenički izraz – emocionalni angažman – upotrijebila je komunikacijska stručnjakinja i bivša političarka Mirela Holy kada je na televiziji N1 pojašnjavala ono što je prethodno objavila na Twitteru komentirajući smrt Ćire Blaževića i stradanja ljudi u potresom pogođenim područjima Turske i Sirije. Ustvrdila je, naime, da su smrti poznatih ljudi pretvorene u javni spektakl te nam svima, pomalo svisoka, spočitala ''poremećeni sustav emocionalnog angažmana''. Jer se, eto, više javno suosjećalo s Ćirinom smrti, nego sa stradalima u Turskoj i Siriji.
U pravu je što se tiče spektakularizacije smrti poznatih osoba, ali kao da je propustila uočiti važnu razliku. Empatija za stradanje tisuća i tisuća ljudi može se iz udaljene promatračke perspektive iskazati jedino uopćenim emocionalnim angažmanom, što će reći amorfnim kolektivnim RIP-ovima i PUMB-ovima. Taj oblik empatije bitno je različit od one iskazane za tragediju ili smrt pojedinca koji je, poput Ćire Blaževića, ovdje svima bio poznat i gotovo svima silno drag čovjek. Svi su oni imali neku osobnu priču s njime, bio je, na neki način, javni ''član obitelji'', a i svoju je smrt, znajući da gubi borbu sa zloćudnom bolesti, dugo najavljivao pa su žalobne emocije ljudi napeto čekale da budu otpuštene i da poteku niz feedove i threadove. To što se njegova smrt preklopila s tragedijom u Turskoj i Siriji nije moglo, a nije ni moralo umanjiti ili zauzdati komemoraciju mu u javnim kanalima.
Čim vidimo osmrtnicu, potežemo RIP-ove
Ono što je Holy propustila spomenuti u svojoj bukvici, spominjući stvaranje spektakla oko smrti poznatih i popularnih osoba, jest prešutno nametnuta, gotovo izreketarena obveza da nekoga javno oplačemo. Slika i emotikon, zastava neke tragedijom pogođene zemlje kao ukras profilne slike, more rinfuznih suza… (su)osjećaje smo pod pritiskom izloženosti na Mreži učinili javnima. Čim vidimo osmrtnicu odmah potežemo RIP-ove, prigodne GIF-ove s anđelima, bijelim ružama i bogorodicama blagih pogleda. Postajemo dio nepregledne komemorativne kolone na twitter lajni. Ne košta ništa, a zbraja se na gomilu i biva vidljivo. Pa ipak, još uvijek je svijet oko nas emocionalno složeniji od emocionalnih angažmana na društvenim mrežama.
Do nekih tragedija i ne možemo dosegnuti, a neke osjećaje iskopati iz sebe osim na taj način - putem posredovanih slika. Krupne, crne molećive oči djevojčice iz kolone izbjeglica na granice Srbije i Hrvatske; uplakana žena kraj ostataka stambene zgrade u Dnjipru, nedugo prije urušenom psihopatski preciznim pogotkom ruskog projektila; bespomoćni pogled bake iz sela pokraj Petrinje na kuću sravnjenu sa zemljom; lice shrvanog muškarca u turskom Kahramanmarašu dok je pored ruševine kuće držao ruku svoje kćeri poginule u potresu…
Strepeći za nepoznatu djevojku iz Osmaniye
Na Twitteru sam, radeći u popodnevnoj smjeni onoga dana kada je zatreslo i porušilo jug Turske i sjeverozapad Sirije, slučajno naišao, nasumično lutajući za krhotinama prijelomne vijesti, na sliku djevojke iz Osmaniye, tinejdžerice koja me podsjetila na moju kćer. Prijatelji i znanci objavili su njezinu sliku ne znajući za njenu sudbinu i apelirajući da se jave svi koji znaju je li živa. Vraćao sam se u toj večernjoj smjeni nekoliko puta na taj tvit, idućih dana još desetke puta, grozničavo strepeći baš za nju među desecima tisuća, pokušavajući doznati je li pronađena živa. Na toj veseloj, nehajnoj predpotresnoj slici puhala je u svjećicu utaknutu u neki neobičan kolač sličan rožati. Je li slavila rođendan? Kamo je te večeri išla s prijateljicama? Kakve je planove imala za ovu godinu, za sljedeću, za cijeli život? Do danas, nažalost, ne vidjeh nove vijesti o njoj.
Geste su osobne, suosjećanje s patnjom mnoštva pritišće, ali suze na oči tjera tek suočavanje s prizorom koji nas pogađa jer se kroz njega prepoznajemo, jer u njemu vidimo odraz nekog svoga, svoje neke patnje ili strepnje.
Nikada, ali baš nikada neću zaboraviti sliku dječaka Aylana Kurdija, petogodišnjaka iz Sirije, koji je jedne noći u rujnu 2015. stradao u čamcu s izbjeglicama pokušavajući stići do grčkog otoka Kos u Egejskom moru. Njega sam onomad gorko oplakao u redakcijskom zahodu, a prizor njegovog beživotnog tijela doživotno mi se nastanio u glavi. Na mokrom pijesku neke plaže u Turskoj (!) gdje je pronađeno u zoru, prvo što sam uočio na fotografiji bile su cipele na njegovim stopalima. Gotovo iste kakve je imao moj sin u njegovim godinama. To me u tom trenutku urušilo. I zamišljeni prizor, koji se i nije morao dogoditi, dječakova oca koji je večer prije sinu navukao te cipelice i zakopčao ih pomislivši da će u njima tog dana, idućeg dana, prehodati još jedan komadić zemlje, tranzitnog teritorija, na putu k boljem svijetu u kojemu će dječak rasti i odrasti.
Ono što se na slici nesreće ne vidi...
Ne mogu iz glave izbaciti ni onu agencijsku fotografiju, sliku starca koji sjedi na krevetu pokraj gramofona u svome granatama izranjavanom stanu u sirijskom Alepu, gradu razrušenom u građanskom ratu, a dokrajčenom nedavnim potresom. Uvijek kad se vratim toj slici, pitam se je li starac još živ i ponadam da mu potres nije naudio te zamislim kako mu susjedi donose ručak.
Osjećao sam silnu žalost čitajući i vidjevši što je učinio potres u Turskoj i u Siriji. Usporedo me ražalostila vijest o smrti Ćire Blaževića, najviše stoga jer je očito patio u bolovima. Ono, pak, što počne gušiti slike su koje sam opisao i neispričane priče koje one daju naslutiti.
Ako niste mrtvih emocija, kako podnijeti količinu nesreće i tuge u tim prizorima? S koliko emocionalnog angažmana im pristupiti, s koliko javnih objava ili osobnih bolova, a da vas ne pokose? Kad se kaže da slika govori umjesto tisuću riječi (a mi novinari vam uz nju, ipak, podvalimo i tih tisuću bespotrebnih riječi) misli se prije svega na ono što se na slici ne vidi, na pozadinu njene priče. Pored tih slika i vijesti koje nam ih opisuju, ponekad se boljim čini biti slijep i gluh.
