Sjećam se putovanja u Švicarsku i prvog susreta sa svijetom 'preko grane' prije nekih tridesetak godina. Jednom su me tijekom mog boravka u 'Švici' prijatelji odveli na izlet u okolicu Berna, a ja sam se osjećala kao Alisa u Zemlji čudesa.
Majko moja, u toj zemlji je sve bilo tako organizirano, uredno i vedro. Nepodnošljivo organizirano, uredno i vedro. Obitelj kojoj smo došli u posjet u okolici Berna imala je lijepu drvenu kuću, oko kuće brežuljci, na brežuljcima livadice, na livadicama kravice... Ispred kućice sjedio je spokojno postariji djedica i pućkao lulu. Trljala sam oči i štipala se za obraze uvjerena da spavam i sanjam. Pomislila sam da sam se u tom snu greškom našla u jednoj od onih bajkovitih reklama za švicarsku čokoladu sa svim pripadajućim idiličnim prizorima brežuljčića, livadica, kravica, svizaca, djedica i lulica. Oko kućice i djedice trčkarala su djeca rumenih obraščića, pored te kućice bila je još jedna, isto tako nestvarna, uokolo su se vrzmali ljudi, muškarci i žene, i svi su djelovali kao da nikad u životu nisu čuli za rat, glad, siromaštvo, nezaposlenost i Jugoslaviju. Kao što i nisu, uostalom.
Čista egzotika
Ako sam ja tada za te ljude bila čista egzotika, a bila sam, jer pri spomenu da dolazim iz Jugoslavije, širili su oči uz jedno: "Aaaaaaaaaaaaa... A gdje je to... točno?", oni su meni bili izvanzemaljci. Pogotovo kad su mi na pitanje: "Čime se bavite?", odgovorili da se bave proizvodnjom sira.
"OK" rekla sam djedici, "a čime se bave vaši sinovi i kćeri?".
Pogledao me začuđeno i odgovorio, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da se podrazumijeva: "Pa isto proizvodnjom sira. Bavimo se time već nekoliko generacija i živimo od toga već ne znam ni sam koliko godina."
"Već nekoliko generacija? I svi živite od toga?"
"Pa da, što, kod vas nema obiteljskih obrta?", upitao me.
"Ima. Samo, ovaj, nemamo taj vaš, kako bih rekla, kontinuitet. Taman kad jedna generacija nešto postavi na noge, dođe neki od naših balkanskih ratova i sve ode u p... u pepeo. I krv."
Prošlo je trideset godina od tog razgovora, a ja se još uvijek sjećam osjećaja čiste zavisti koji me tad preplavio. Zar je stvarno moguće, pitala sam se, da na svijetu postoje ljudi koji žive na ovakvim mjestima, mirno i vedro, i to generacijama, a najveća trauma koja ih zadesi eventualno bude podbačaj u količini mlijeka onih njihovih kravica. Nije to bila materijalna zavist. Nisam u tom trenutku žarko poželjela njihove švicarske franke. Poželjela sam njihov – spokoj. Taj spokoj nisam si priuštila jer nisam nikad stvarno otišla. Ali sam radila za nekoliko stranih poslodavaca, za vrijeme bivše i za vrijeme ove sadašnje države. S njima je sve bilo tako jednostavno. Dogovor, ugovor, plaća. Ni više ni manje od toga. S obzirom na moja iskustva s hrvatskim poslodavcima, čisti spokoj.
'Sunce tuđeg neba neće grijat k'o što ovo grije'
Ponekad pratim diskusije po raznim portalima na temu onih koji su otišli trbuhom za kruhom iz Hrvatske, pa se sad javljaju i šalju izvješća o stanju, imanju i postojanju općenito. U principu, komentatori se podijele na one koji odobravaju odlazak svakoga tko je u mladosti i snazi, te na one koji tvrde da će dotični požaliti što su otišli jer, kao, "sunce tuđeg neba neće grijat k'o što ovo grije..." Na stranu ljubav prema rodnoj grudi, na pitanje "ostat ili otić", čovjek ne može realno znati pravi odgovor dok ne proba oboje. Da bi netko strastveno poželio otići, mora prvo neko vrijeme ostati. Odajući priznanje časnim iznimkama, odgovorno tvrdim da većina poslodavaca u Hrvatskoj od svakog normalnog, psihički zdravog i radno sposobnog pojedinca može u samo nekoliko mjeseci napraviti osobu sklonu suicidu i/ili agresiji. Ili politici, ako baš dodirne dno dna. Bezbroj puta na svoje oči sam gledala kako pametni, vrijedni i ambiciozni ljudi polako tonu i pretvaraju se u sjene sebe samih. Prije zaposlenja bili su sjene bez posla i plaće, a nakon zaposlenja, sjene s poslom i, ako imaju sreće, plaćom. Ljudi sa školama, srednjim, visokim, najvišim, s diplomama i bez diploma, intelektualni radnici i zanatlije, u principu se zapošljavaju kod ljudi koji su po svojoj kompetentnosti, znanju, stručnosti i ljudskosti daleko ispod njih. I o takvima ovise njihove plaće, sudbine, zdravlje, sudbina njihove djece i isplata njihovih kredita.
Peoples
Sjećam se recimo kad sam se zaposlila kao voditeljica ureda i prevoditeljica u jednoj firmi. Moj prvi nadređeni jednog mi je dana preko ramena zavirio u mail koji sam upravo pisala nekom poslovnom partneru.
"Pogriješili ste."
"Ha?"
Bila sam začuđena jer dotični nije baš govorio engleski, pa mi nije bilo jasno, čak i ako sam stvarno pogriješila pišući neku englesku riječ, kako on to može znati?
"Napisali ste 'people'."
"Da, napisala sam people. U čemu je problem?"
"O bože. Gospođo draga, 'people' znači 'ljudi, zar ne?" "Ovaj, da, people znači ljudi."
"A ljudi, to je množina, zar ne?"
"Da, ljudi, to je množina."
"E pa onda ispravite to. Ako je množina, na kraju dođe 's'. Dakle, nije 'people' nego 'peoples'. Mislim, toliko ipak kužim engleski. I ubuduće se malo koncentrirajte kad prevodite."
I jesam se koncentrirala. Jako. Na to da ne ustanem, zgrabim ekran i nabijem mu ga na glavu. Ili ga pridavim kabelom od kompjutora. Usmrtim ga. Više puta. Pa bi to bila množina i ne bi bio "dead", nego "deads".
Jedna moja poznanica, s diplomom profesorice književnosti i engleskog, jednom je radila kao tajnica i prevoditeljica kod jednog splitskog privatnog poduzetnika (kasnije smo kroz medije saznali da je taj njen poslodavac bio ustvari "kontroverzni poduzetnik", a znate što to u Hrvatskoj znači). Sva sretna i poduzetna, spremila se uroniti u taj posao svim svojim znanjem i zalaganjem, bez obzira što to nije bilo radno mjesto za koje se u životu spremala i školovala. Kvragu, rekla je, važno da se radi. Ubrzo je otkrila da joj je jedini zadatak, kao tajnici, bio da diže slušalicu i bijesnim vjerovnicima obznanjuje da "gospodin M. trenutno nije u uredu". Kad se jednog dana jedan od tih vjerovnika pojavio na vratima ureda s pištoljem u ruci, shvatila je da nije najvažnije da se radi, nego da se ostane na životu. Nekako.
Ta je poznanica, ne primivši plaću za tri mjeseca rada, nekoliko mjeseci poslije otišla, zaposlila se kao administratorica u jednom knjigovodstvenom uredu. Na Novom Zelandu.
Zašto nisam ONDA, dok sam još mogao, otišao...
Od onog dana kad sam osobno svjedočila udobnosti i sigurnosti življenja na jednom od švicarskih brežuljaka, prilike u svijetu su se promijenile, i sve je manje ljudi i država koji nisu obilježeni krizom na globalnoj razini.
Međutim, uza sve to što je spokoja sve manje gdje god čovjek na ovoj kugli živio, čak i u ovoj krizi, ja, i ne samo ja, nego i mnogi ljudi koje poznajem, često uzdahnu: "Ah, zašto nisam ONDA, dok sam još mogao, otišao..." Ponekad se čini da ta čežnja prema stranim bespućima i zbiljnostima više privlači zbog mogućnosti rada bez odricanja od elementarnih ljudskih i radničkih prava, nego zbog umišljanja da tamo negdje teče med i mlijeko. Privlači ona nevjerojatna i nama strana jednostavnost u odnosima između zaposlenika i poslodavca – dogovor, ugovor, plaća. Mami nas ona mogućnost da nas netko, bez obzira što nas je zaposlio i daje nam plaću, tretira kao ljude. Da ne kažem, "peoples".
