Temperatura oceana dosegnula je u 2019. godini rekordnu razinu, a tempo kojim se zagrijavaju ubrzava se, što upućuje na to da se ubrzano zagrijava i planet na kojemu živimo, pokazali su rezultati istraživanja objavljenog u časopisu Advances in Atmospheric Sciences. ''Količina topline koju smo rasprostrli oceanima jednaka je toplini koju bi proizvelo 3,6 milijardi atomskih bombi bačenih na Hirošimu", upozorio je Cheng Lijing, glavni autor studije i izvanredni profesor na Institutu za atmosfersku fiziku na Kineskoj akademiji znanosti.
Gotovo 250.000 ljudi je evakuirano, 27 ljudi je poginulo, a još tisuće su postale beskućnici nakon što su čudovišni požari u Australiji opustošili više od 10,3 milijuna hektara zemlje, ostavljajući za sobom spaljenu zemlju površine Južne Koreje.
Beograd je, uz Sarajevo, već danima u vrhu popisa desetak svjetskih gradova s najvećim onečišćenjem zraka, a specijalizirani portal AirVisual u srijedu ujutro opisao je zrak u prijestolnicama Srbije i BiH kao nezdrav.
- Zrak u Sarajevu najzagađeniji na svijetu! Hoda se s maskama: 'Kao da ste popušili kutiju i pol cigareta'
- Misterij u Beogradu: Što je to sinoć padalo s neba? Stručnjaci objasnili neobičnu pojavu ...
Prema informacijama sa stranice Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, kvaliteta zraka loša je ili vrlo loša u Višnjanu, puljskom Kaštijunu, Slavonskom Brodu i Kopačkom ritu, a jedno je i od glavnih pitanja već nekoliko dana i u Zagrebu, koji s ekologijom nikako da se sretne na čuvenoj zelenoj grani - problemi se samo granaju: primjerice od prikupljanja otpada do odlaganja otpada na odlagalištu Jakuševec koje je odavno trebalo biti zatvoreno. Hrvatska metropola poznata i kao 'Europska prijestolnica smeća' ili 'Kantograd' guši se u smeću čiji će odvoz uskoro i višestruko poskupjeti, a Hrvatska je, valja opet podsjetiti, među 17 zemalja članica Europske unije s najvišom razinom energetskog siromaštva.
- Iz Zavoda 'Dr. Andrija Štampar' smiruju situaciju: Onečišćenje zraka u Zagrebu nije opasno za zdravlje
- Zagreb postao Kantograd: Spremnici su posvuda, ali otpad se i dalje ne razdvaja
Navedeno je tek malen dio mozaika svega povezanog
s klimatskom krizom. Čini se da je i građanima polako
već stvarno svega dosta. Ili nije? Sada jesu nezadovoljni, iako
ima i onih koji već duže prosvjeduju, a pojedine organizacije
civilnog društva i znanstvenici i znanstvenice desetljećima već
upozoravaju na problem s klimatskim promjenama. No koliko
će to nezadovoljstvo držati građane, koliko su spremni
konstruktivno ga iskoristiti, koliko su spremni za promjenu i to
kakvu promjenu - što ona znači i kako
će utjecati na njihove živote, koliko su svjesni napora koje
sami moraju poduzeti, ali i pritiska koji je potreban na jednoj
sasvim drugoj razini jer iako su pojedinačni napori
hvalevrijedni, bez prave sustavne promjena u svim sektorima, a to
je u ovlasti država, sve je to uzaludno.
Činjenica jest da je problem potrebno osvijestiti i da
je volju za promjenom potrebno potaknuti pa je u tom smislu
vrijedno, kada neki razmišljaju o tome kako ''ležerno idemo prema
katastrofi'', podsjetiti i na objašnjenje psihologa o tome zašto
nas klimatske promjene ne uznemiruju.
''Pokraj moje zgrade postoji jedan kontejner za plastiku. Po
mojoj procjeni, to je jedini kontejner za plastiku u okrugu barem
pola kilometra. Ima potpuno nepraktičan mali otvor za ubacivanje
otpada, gotovo uvijek je pun i, kako saznajem, prazni se svakih
nekoliko tjedana. Kada sam počela odvajati plastiku u svom
kućanstvu, došla sam do deprimirajuće spoznaje da svakodnevno
proizvodim, kao i većina ljudi, ogromnu količinu plastičnog
otpada. A onda sam nastavila sa svojim životom, ispunjenim mojim
osobnim obavezama, problemima i aktivnostima. Što nije u redu sa
mnom?'' - zapitala se još
prošloga ljeta psihologinja Marija Stojević,
članica Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD).
O globalnom zagrijavanju i velikim klimatskim promjenama, i to
uvelike uzrokovanima ljudskom aktivnošću s dugotrajnim i
velikim utjecajem na čovjeka i ekosustav, izrečeno je i ispisano
već toliko riječi i to od strane znanstvene zajednice. Čak i u
domaćim medijima sve je više tekstova o katastrofičnim
predviđanjima znanstvenika i znanstvenica o brzini, razmjerima i
efektima klimatske krize, a u zapadnim zemljama zelene stranke i
političke opcije postaju sve vidljivije.
''Unatrag nekoliko godina u javnosti se puno govori o opasnostima koje plastika i izgaranje fosilnih goriva nose za okoliš, o izumiranju životinjskih vrsta i nestanku njihovih staništa, podizanju razine mora i prosječne temperature. ... Ipak, većina nas svaki dan ustaje, odlazi na posao, odgaja djecu, planira putovanja, otplaćuje kredite, uplaćuje mirovinsko i definitivno ne razmišlja o uskorom izumiranju jedinog planeta koji imamo. Kako to da ležerno zurimo u apokalipsu i ne trepnemo?'', pita se i sama psihologinja.
Objašnjava
da je jedan od razloga nesrazmjer u prihvaćanju klimatskih
promjena kao činjenice između znanstvenika i neznanstvenika.
Weber i Stern su 2011. saželi
podatke različitih nacionalnih anketa provedenih na općoj
populaciji iz 2008. i 2009. godine, prema kojima u Ujedinjenom
Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama samo 49 posto
ispitanika vjeruje da se planet zagrijava primarno zbog
ljudske aktivnosti. Podaci za druge zemlje variraju – u Japanu u
to jeruje 91 posto ispitanika, u Argentini 81 posto, u Italiji 65
posto, a u Njemačkoj 59 posto.
''Navedeno se može objasniti time da je laiku teško shvatiti u
potpunosti kako funkcioniraju klimatske promjene – sami mehanizmi
su kompleksni, glavni uzročnici (staklenički plinovi) su
nevidljivi, a njihove posljedice vremenski i geografski udaljene
za većinu nas. Pritom, većina ljudi ne razumije rigorozne metode
koje znanstvenici koriste kako bi proučavali ove fenomene, već se
oslanjaju na vlastite procjene i vjerovanja, smatraju
Weber i Stern. Znanstvena metoda zahtijeva visoku razinu
kritičnosti u iznošenju zaključaka – čak i kada nalazi snažno
podupiru postojanje klimatskih promjena, znanstvena zajednica
oslanja se na termine poput 'vrlo vjerojatno uzrokuje/povezano
je' u tumačenju rezultata, što laiku može ostaviti dojam da ima
mnogo prostora za sumnju u te tvrdnje'', upozorava Stojević.
- Finska predsjeda EU-om: Prioriteti su klimatska kriza i borba protiv hibridnih prijetnji
- 'Vladavina prava i ljudska prava su gorući problemi u EU. Zašto Vlada u predsjedanju Unijom to ne ističe?'
- Turobno stanje ljudskih prava u RH: Polarizacija u društvu, socijalno raslojavanje, nepovoljni radni uvjeti, ugrožena prava žena, klimatska kriza
A postoji i nešto što se naziva tzv.
''psihološka distanca''. Tim su se pojmom u kontekstu
klimatskih promjena u svom preglednom radu 2015. godine bavili
McDonald, Chai i
Newell: Psihološka distanca odnosi se na
udaljenost objekta ili događaja od pojedinca i njegovog pojma o
sebi. Tako smo ono što se događa sada, u našem susjedstvu i
ljudima poput nas skloni percipirati kao psihološki blisko,
odnosno konkretno, dok se psihološki daleki objekti i događaji
percipiraju više apstraktno''.
''Autori razmatraju kako ta razlika utječe na našu spremnost da
poduzmemo konkretne korake i djelujemo; u kontekstu klimatskih
promjena naša spremnost na akciju ovisi o tome koliko
bliskom i konkretnom percipiramo prijetnju posljedica
klimatskih promjena. Pokazalo se da, iako većina ljudi smatra da
su klimatske promjene stvarne, nisu baš toliko uvjereni da imaju
velike i teške posljedice. Također, ljudi su skloni ovaj problem
promatrati kao nešto što će se dogoditi u dalekoj
budućnosti - iako predviđanja znanstvenika teške posljedice
globalnog zatopljenja vremenski smještaju već u sljedećih
nekoliko desetljeća. Nadalje, teške posljedice klimatskih
promjena u našim glavama obično se vežu za geografski
i socijalno udaljena mjesta, odnosno zemlje u razvoju, s kojima
asociramo lošu infrastrukturu te nedostatak progresivnih javnih
politika i ekološke svijesti. Sve navedeno nam olakšava da se
bezbrižno, sami u autu, kotrljamo prema poslu u jutarnjoj gužvi
na Slavonskoj'', piše Stanojević.
Robert Gifford u svom članku iz 2011.
identificira čak 29 psiholoških barijera u djelovanju kako bi se
smanjile klimatske promjene, a naziva ih ''zmajevima inercije'',
koje dijeli u klastere. Jedan od tih klastera odnosi se na
našu ograničenu kogniciju, objašnjava psihologinja: ''U skladu s
već opisanim, naši pradavni mozgovi navikli su biti orijentirani
na neposredne i bliske prijetnje. Uz to, naše znanje je
ograničeno, obojeno pojednostavljenim i često pristranim
medijskim izvještajima. Ne pomaže ni činjenica da konstantna
preplavljenost informacijama iz okoline dovodi do otupjelosti na
poruke o opasnosti klimatskih promjena. Dodajte tome prstohvat
nepobjedivog ljudskog optimizma i percipirane bespomoćnosti
pojedinca pred ovako enormnim problemom i dobivamo pravi recept
za pasivnost''.
''Gifford navodi i utjecaj ideoloških uvjerenja, pri čemu
vjerovanje u potpuno neregulirano tržište, želja za očuvanjem
komfora i statusa quo, kao i uvjerenje da će nas tehnološki
napredak kad tad spasiti od posljedica globalnog zatopljenja,
dovode do manje spremnosti na promjenu. Dio razloga se tiče i
naših dosadašnjih ulaganja. Ljudi ulažu u određeni način života,
npr. posjedovanje osobnog automobila ili štednju za avionsku
kartu za odlazak na odmor. Kada smo dosad toliko već dali, zašto
ne bismo uživali u plodovima svog rada i malo uživali? Pogotovo
ako naš susjed radi to isto i nema namjeru ničega se odreći'',
napominje Stojević.
Jasno je, ističe, da ima mnogo potencijalnih razloga za ležerno zurenje u apokalipsu, od kojih neki ovdje nisu niti spomenuti: ''Zamislite da ste na početku atletske staze, niste baš u kondiciji, a netko od vas traži da u trku preskočite 29 prepreka. Samo najmotiviraniji i najdiscipliraniji od nas bi preskočili sve bez posrtanja i padanja. Zbog svega navedenog vrlo je važno uzeti u obzir psihološka ograničenja i barijere kako bismo bolje razumjeli što nas kao ljude pokreće i sputava u boljoj brizi za okoliš. Na taj način možemo kao pojedinci donositi odluke o promjenama u ponašanju, ali i na razini društva donositi javne politike koje će uzeti u obzir naše iracionalno i nesavršeno djelovanje''.
No, tu dolazimo do ključnog problema. Naime, politika u
Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, ne radi gotovo
ništa za sanaciju klimatskih promjena, na što sustavno u
svojim tekstovima na Biltenu
upozorava glavna urednica toga portala Andrea
Milat, a u jednom od posljednjih piše: ''No, u
konačnici, što prosječne radnike boli briga za apele nekih
znanstvenika? Pa, u Hrvatskoj, kao ni drugdje na Mediteranu,
uskoro više neće rasti pšenica, kukuruz, vinova loza,
lavanda ni maslina. O tome bruje znanstvenici Italije, pa
čak i BiH, ali istu priliku nemaju i hrvatski. Što će jesti
vaša djeca kad dođu u naše godine? I što mislite tko ima odgovor
na to pitanje? Da, oni, znanstvenici''.
''Ljetos je Bilten tražio agronome koji nam mogu reći koje će
kulture rasti u Hrvatskoj za 20-30 godina, ali što zbog godišnjih
odmora, što zbog nemara države za temu, nismo uspjeli pronaći
adekvatne sugovornike. Ono što smo u međuvremenu iskopali
svjedoči tome da bismo trebali početi shvaćati da ćemo uskoro
moći saditi rižu, kvinoju, soju, agrume i citrone i druge tropske
biljke. No, naša je poljoprivredna politika potpuno nespremna na
ovo, a umjesto da se bavimo klimom, mi još uvijek pokušavamo
sanirati curenje subvencija kroz rupe u sustavu. Apel
znanstvenika zbog ovakvih pitanja treba uzeti za ozbiljno. A
svaka ozbiljna Vlada na ovu bi spoznaju automatski ispravila
svoje greške, obasula znanstvenike financijama i nekritično
usvojila sve njihove zahtjeve. Jer, uistinu - radi se o
preživljavanju'', zaključuje Milat.
Da su klimatske promjene najkompleksnija kriza kojoj smo ikada
bili izloženi, ovoga su tjedna upozorili i hrvatski
znanstvenici uručivši Vladi Apel za sustavnu
klimatsku akciju koji je potpisalo njih gotovo 550,
a predan je i Saboru i Uredu predsjednika te Ministarstvu zaštite
okoliša i energetike. U obraćanju medijima, što je prvi takav
istup znanstvene zajednice u Hrvatskoj glede trenutne klimatske
krize, pozvali su na pokretanje konkretnih i ambicioznih mjera
kako bi se stvorili preduvjeti za sustavno i
sveobuhvatno suočavanje s izvanrednim stanjem s kojim smo
suočeni.
''Klimatska kriza u svoj svojoj zastrašujućoj
realnosti jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini,
poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu
transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te
ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog
čovječanstva'', napominju znanstvenici i znanstvenice, a kao
dobar početak ističu proglašenje klimatskog izvanrednog stanja,
ali napominju da je i dalje ključno - sustavno djelovanje u
skladu s time.
''To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja. To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti. Naposljetku, to je zahtjev koji isključuje bilo kakvu diskriminaciju te poziva na solidarnost među generacijama, rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost prema drugim živim bićima'', zaključuju hrvatski znanstvenici i znanstvenice te ističu da stoje na raspolaganju svim institucijama kako bismo se zajednički suočili s izazovima klimatskog izvanrednog stanja.
Prateći ovu tematiku, u više smo navrata pohvalili rast svijesti
ljudi o klimatskoj krizi, pogotovo među mladima, ali i
upozoravali da rješenje klimatske krize ne leži, pogotovo ne
isključivo, u pojedinačnim ''malim akcijama'', već u borbi za
ekonomsku i klimatsku pravdu potreban je u najmanju ruku drukčiji
kapitalizam, a svakako javno financiran i svima dostupan
zdrav okoliš.
''Potrebna je temeljita transformacija cijelog neoliberalnog
ekonomskog modela temeljenog na fosilnim gorivima i
eksploataciji, što naravno predstavlja velik izazov, ali i
stvara golemi otpor kod onih koji su se na temelju toga bogatili
u posljednjem stoljeću. To se odnosi ne samo na prestanak
korištenja fosilnih goriva u energetskom sektoru već i na
korjenite promjene u svim sektorima, uključujući promet,
poljoprivredu i prehrambeni sektor, i to u idućih 10 godina’’,
istaknula je za Vijesti.hr nedavno Marija Mileta
iz Zelene akcije upozoravajući i na štetno ponašanje Vlade ''koja
nas vraća u prošlost i kojoj je klimatska kriza zadnja rupa na
svirali''.
Među ostalim, Vlada bi trebala razgovarati sa sindikatima
i radnicima o kreiranju zelenih i kvalitetnih radnih mjesta
za koje Hrvatska ima velik potencijal. O tome je
ranije za Vijesti.hr govorio Vedran Horvat,
sociolog i izvršni direktor Instituta za političku ekologiju.
Upozorio je na to da je ''Hrvatska zemlja s izuzetno velikim
solarnim potencijalom koji bi mogla pretvoriti u svoju
komparativnu prednost i napraviti paradigmatski zaokret prema
klimatski prijateljskom razvoju i industrijskoj politici koja ne
pridonosi klimatskim promjenama. No, velik broj ljudi u domaćoj
politici i ekonomiji i dalje sniva snove o 'beskonačnom
rastu' uz koje vežu naš prosperitet i često daju besramna
obećanja. Međutim, ta su vremena prošla i što prije shvatimo da
se pitanje dobrog života ne veže uza stalni rast
BDP-a, to ćemo prije biti u prilici da se konsolidiramo kao
društvo u novim okolnostima''.
''Ne zaboravimo, klimatske promjene su manifestacija devastiraćeg
utjecaja ekonomije orijentirane na rast, na beskonačno i
često bezobzirno iskorištavanje prirodnih resursa, bez brige za
buduće generacije'', upozorio je Horvat i poručio: ''Donositelji
odluka u Hrvatskoj moraju odmah početi razmišljati na koji način
će se industrija, poljoprivreda, energetika i turizam kao neki od
vitalnih sektora prilagoditi klimatskim promjenama, i na kraju
krajeva, kako će 'obični čovjek' na nekom dalmatinskom
otoku, Istri ili istočnoj Slavoniji ostvariti dobar život u tim
uvjetima''.
- Ćorić o onečišćenom zraku: 'Jesam li zabrinut? Jesam, ali kratkoročno ne možemo ništa' Što na sve kaže Vlada? Evo baš danas priupitan o lošoj kvaliteti zraka resorni ministar Tomislav Ćorić odgovara da "on ne može ništa", ali ispada da - građani mogu. Poručio im je neka voze električne automobile i neka se ne griju na goriva koja proizvode onečišćenje.
Proslavio se i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je komentirajući onečišćenje zraka u Beogradu kazao da je ''zrak lošiji za onoliko koliko im je standard viši''. S obzirom na takve izjave, još jednom je postalo kristalno jasno da politika i dalje namjerno ili uopće ne doživljava da je i kvaliteta zraka pitanje standarda, a o pravu na zdrav život niti riječi, kao ni o činjenici da električna vozila nisu jeftina kao ni ''pročišćivači'' lošeg ogrjeva. Ali tu se opet vraćamo na pitanje odgovornosti osiguravanja kvalitete života građanima, a to kao da je za vlast ipak malo prezahtjevan zadatak premda joj je upravo on - dužnost i svrha.
