Beskonačne zato jer je prema želji prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana obnova stadiona započela još 1997. godine i do sada je na nju utrošeno 800 milijuna kuna. A sve da bismo danas imali ovo što imamo – ništa.
Odlazeći u lipnju 2000. godine s mjesta direktora Dinama Mirko Novosel je rekao: "Da je Franjo Tuđman živio samo dva mjeseca dulje, imali bismo završen maksimirski stadion za 60 tisuća gledatelja. Trebalo nam je samo još trideset radnih dana da se u funkciju stave poslovni prostori ispod sjeverne tribine."
Megalomanski projekt osuđen na propast
Hmmm, zgodno, ali nekako smo skloniji tvrdnji da je taj projekt bio osuđen na propast i prije početka radova, ponajprije zbog megalomanskog plana da se Turinin arhitektonski biser pretvori u nogometni stadion sa 65 tisuća sjedećih mjesta. Naši građevinski stručnjaci tvrde da je cijenu nekog stadiona najlakše izračunati tako da se broj sjedećih mjesta pomnoži s 3000 eura pa je sasvim jasno da taj stadion nije mogao biti jeftiniji od 180 ili 200 milijuna eura. Naročito ne u Hrvatskoj.
Dio toga bi se zasigurno mogao namaknuti (budućom) prodajom poslovnog prostora jer nema nikakve sumnje da je riječ o vrlo atraktivnoj lokaciji, zbog koje, među ostalim, zagrebački gradonačelnik i danas inzistira na dovršetku započetih radova. Procjene su da bi se 25 tisuća kvadrata poslovnog prostora moglo prodati po cijeni od 1500 eura po četvornom metru.
Bilo je, podsjećamo, i drukčijih prijedloga. Pokušalo se, uz obnovu maksimirskog, Dinamu izgraditi i novi stadion na Kajzerici za 15 tisuća gledatelja te napraviti još i atletski stadion. U listopadu 2006. raspisan je međunarodni javni natječaj na kojem je odabrana ponuda AlpineBau teška 4,9 milijardi kuna, koje bi Grad Zagreb trebao isplatiti investitorima tijekom 24 godine!
Trebalo je proći čak šest godina da bi se odustalo od od tog projekta, a sada se prvi put opet spominje izgradnja stadiona negdje drugdje. No, mnogo toga je u ovih 19 godina rečeno, a malo toga ili ništa nije napravljeno.
Mirko Novosel: 'Južnu tribinu treba srušiti, ona je za to i predviđena'
Kronologija "obnove" stadiona bila bi, zato, vrlo zabavna, da nije tragična:
Jesen 1997. - Arhitekti Branko Kincl i Nikola Filipović izradili su prvi projekt preuređenja stadiona, nakon čega su na istočnu i južnu tribinu postavljena sjedala, a godinu dana poslije srušena je sjeverna tribina;
Prosinac 1998. - Tadašnji Dinamov direktor Mirko Novosel najavljuje završetak radova na sjevernoj tribino do 21. ožujka 1999. godine, a okončanje svih radova do 30. lipnja 2000.;
Prosinac 1999. - Mirko Novosel: "Sve je to gnjilo. Južnu tribinu treba srušiti, ona je za to i predviđena";
Prosinac 1999. - Obustavljeni su radovi na stadionu;
Svibanj 2001. - Milan Bandić: "Za dovršetak zapadne tribine treba još 15 do 20 milijuna DEM, sačuvat ćemo atletsku stazu i do kraja godine stadion privesti svrsi";
Lipanj 2001. - Bandić najavljuje investiciju vrijednu 15 milijuna DEM za završetak sjeverne tribine i nastavak radova na zapadnoj. Radovi bi trebali započeti u kolovozu i trajali bi šest mjeseci;
Siječanj 2002. - Bandić: "Kraj svih radova do srpnja 2003.";
Svibanj 2003. - Vlasta Pavić, tadašnja gradonačelnica: "Nadam se da će stadion biti gotov za dvije godine";
Svibanj 2003. - Gradonačelnica Pavić prilikom obilaska gradilišta najavljuje završetak sjeverne i zapadne tribine do kraja 2004.;
Siječanj 2004. - Bandić: "Do kraja 2005. stadion mora biti gotov!";
Veljača 2004. - Bandić najavljuje završetak radova na sjevernoj tribini do 15. lipnja 2004., a okončanje svih radova na stadionu do 2005. godine;
Ožujak 2004. - Bandić: "Uopće ne sumnjam da će sjeverna tribina biti završena do 15. lipnja";
Studeni 2004. - U proračunu Grada Zagreba za 2005. planira se 66 milijuna kuna za nastavak radova u Maksimiru, a kao rok za okončanja obnove stadiona spominje se kraj 2006. ili početak 2007. godine;
Travanj 2005. - Bandić najavljuje referendum o nastavku ulaganja i radova u Maksimiru;
Siječanj 2006. - Ladislav Prežigalo, pročelnik Gradskog ureda za gospodarstvo, najavljuje da će Grad stadion dati u 15-godišnju koncesiju njemačkoj tvrtki Alpine Project Finance, koja će stadion završiti 2007. godine;
Prosinac 2006. - Bandić najvaljuje početak radova u drugoj polovici 2007., a okončanje do kraja 2008. godine.
Listopad 2007. - IGH i Jure Radić predlažu alternativno rješenje – jeftini stadion na Laništu. Tada gradonačelnik Bandić najavljuje referendum kojim bi građani trebali odrediti lokaciju stadiona;
Listopad 2009. – Skupština Grada Zagreba odbacila je prijedlog o raspisivanju referenduma o sudbini stadiona;
Ožujak 2010. - Bandić: "Stadion Maksimir bi prema mom mišljenju trebalo konzervirati na deset godina jer sada nije vrijeme za gradnju velebnih zdanja. Za pet, deset godina, možda, tko zna";
Lipanj 2011. – Bandić: "Nemam kuraža potpisati investiciju od 200 milijuna eura bez da znamo što građani misle";
Listopad 2012. - Grad je odustao od rekonstrukcije maksimirskog stadiona i gradnje novog na Kajzerici. Natječaj na kojemu je kao ponuditelj izabrana austrijska tvrtka Alpina, koja je za 4,9 milijardi kuna trebala obaviti posao, poništen je;
Prosinac 2013. - Bandić: "Maksimirski stadion obnovit ćemo do 2015. Krov stadiona će se financirati putem međunarodnog natječaja. Južna i istočna tribina također će na natječaj, a rebalansom proračuna u 2014. osigurat će se sredstva iz proračuna za sjevernu i zapadnu tribinu"...
Nešto poput jugoslavenskog svemirskog programa
I tako sve do kolovoza 2016. kad smo dočekali Mamićev prijedlog o izgradnji novog stadiona "negdje prema Bregani ili Svetoj Heleni" i Bandićevu odbijenicu. Pa kada vas netko pita hoće li Dinamo dobiti novi stadion a) uskoro, b) za 20 godina ili c) nikad, dobro razmislite što ćete odgovoriti.
Za sada nas ovo više podsjeća na one famozne priče o jugoslavenskom svemirskom programu ili sjevernokorejskoj hidrogenskoj bombi negoli na ozbiljnu obnovu/izgradnju običnog nogometnog stadiona...
