„Istraživanja su pokazala...“ uvod je u svaku novu teoriju i senzacionalno otkriće koje ruši ona prethodna senzacionalna saznanja iako su i za njih nekada ranije „istraživanja pokazala“ da su nepobitna. Svaki put kad pročitam ili čujem to „istraživanja su pokazala“ moja reakcija ili proces reagiranja uvijek su isti.
Prvo zastanem, pažljivo isprocesuiram novo saznanje i malo se štrecnem, malo me zazebe, malo se pokolebam oko svojih navika i razmislim o svom stilu života. U drugoj fazi krenem u svoju znanstvenu nadrianalizu i nadrikomparaciju s ranijim „istraživanjima koja su pokazala“, a čije sam rezultate negdje ranije pročitala i onda se - umirim. Jer, rezultati se međusobno sukobe, pobiju jedniju druge i tako se sami anuliraju. U trećoj i zadnjoj fazi najnovije znanstveno otkriće s potpunim prijezirom odbacim kao glupost.
Šalu na stranu, apsolutni sam pobornik egzaktnih znanosti, ne omalovažavam znanstvenike, ne želim obezvrijediti njihov rad niti banalizirati njihova saznanja. Želim reći kako se prosječnom medijskom konzumentu teško nositi sa svim autoriziranim i neautoriziranim „senzacionalnim otkrićima“ znanstvenika koji po medijima i internetu rijetko donose imena i prezimena znanstvenika, njihove znanstvene i stručne reference, a češće svu uvjerljivost temelje samo na tome da su „istraživanja pokazala“. I šlus.
Pa, što da su istraživanja pokazala? Istraživanja i jesu tu da pokazuju nešto, pa makar to bilo „kolika je točno sila trenja između potplate cipele, kore banane i poda“. Eto, vjerovali ili ne, i to je bila tema nečijeg znanstvenog rada. I to iz fizike, i to jednog Japanca. Kiyoshi Mabuchi dobio je 2014. takozvanu Ig Nobelovu nagradu koja se na Harvardu dodjeljuje za najšašašavija znanstvena istraživanja. Ta istraživanja imaju za cilj ljude najprije nasmijati, a onda ih natjerati da ozbiljno razmisle (istog Ig Nobela za ekonomiju iste je godine dobio i talijanski Nacionalni institut za statistiku zbog uvrštavanja prihoda od prostitucije, ilegalne trgovine drogom, krijumčarenja i ostalih kriminalnih aktivnosti u službene, ekonomske podatke).
Ali, zdravstvena istraživanja ili istraživanja oko hrane nikada nemaju za cilj ljude nasmijati. Ni u kojoj fazi. Ona su tu da nas presijeku, zabrinu i na mrtvo isprepadaju.
Mislim da sam do sada pročitala barem stotinu rezultata istraživanja o učincima kave i kofeina. Rezultati su govorili da oni koji piju jednu ili dvije šalice kave dnevno, imaju 27 posto više šansi da obole od raka (obavezno je dodati kojeg točno raka). Nakon toga su neki drugi rezultati govorili da pijenje jedne ili dvije šalice kave dnevno djeluje povoljno na zdravlje i za čak 29 posto smanjuje rizik od nekog drugog raka. Jednom raku povoljno za razvoj, drugom nepovoljno. Kako izabrati između rakova?! Kako izabrati piti ili ne piti kavu?! Jednostavno. Moja istraživanja oko kave testirana na vlastitom uzorku živčanog tkiva su pokazala da su mi živci jako živčani ako ne pijem kavu. Dakle, pijem je i dalje.
Isto ide i s istraživanjima oko crnog vina. Ova je tekućina osobito omiljena znanstvenicima za istraživanja oko nastanka ili sprječavanja moždanog ili srčanog udara. Istraživanja su pokazala... Pijem i dalje.
Onda dođu istraživanja oko vode. Koliko je točno treba piti da ne dehidriramo, a da se ne pretvorimo u žabu?
Moderna su trenutno u istraživanjima i grupiranja tipa „ugljikohidrati ovo“, „proteini ono“.
Te izaziva rak, te ne izaziva. Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me...
Najnovija sablazan ovog tjedna: „Znanstvenici iz deset zemalja objavili su izvješće u kojemu stoji kako je konzumacija crvenog mesa vjerojatno kancerogena za ljude, dok se prerađevine od crvenog mesa smatraju kancerogenima. Prerađeno crveno meso može uzrokovati rak debelog crijeva. Prema izvješću, 50 grama prerađenog mesa, što je oko dvije kriške slanine, dnevno povećava rizik od raka za čak 18 posto.“ Rekli su stručnjaci iz Svjetske zdravstvene organizacije, a sve agencije prenijele, svi mediji objavili, sve društvene mreže 'šerale'.
Istog dana kada sam radila prilog o „mirišljavim fetama dalmatinskog pršuta čije finese okusa dotjeruje bura“, moj fejsbuk zid se - kako su mi među stotinama frendova ipak u većini mesojedi, proteinaši i svejedi - zacrvenio od crvenog mesa. Prerađeno, sušeno, dimljeno. Sve je to ajme i kuku. A ima bit da je najgore ono s roštilja ili gradela. Naravno, pa di će suza nego na oko.
- Di si, kako si? Šta si ublidija? – pita prijatelj prijatelja kojeg dugo nije vidio, a ovaj ima onu nezdravu boju.
- Ma... nemoj mi ništa govorit. – odgovara ovaj deprimirano.
- A, šta je bilo?!
- A šta...Evo me od doktora. Šta da ti kažem.
- Pa, šta ti je?
- A ono najgore. Eto šta.
- Ufff...
Eto, tako se se nekada razgovaralo o dijagnozi karcinom u Dalmaciji. Bilo je dovoljno reći „Ono Najgore“ i sve je bilo jasno. Eventualno bi se još pitalo „Na čemu Ga imaš?“. Za one koji su puno pušili, pili ili radili u nekoj tvornici s kemijom, azbestom ili kakvom slično zdravom supstancom, bilo je samorazumljivo što ih je dovelo do dijagnoze, ali iza onih koji nisu imali suspektnih faktora niti navika, ostajalo je čuđenje.
- On duvana primirisa nije, alhohola nije popija koliko je vode u kolinu, živi uredno, jide kuvano, ne noćari, radi u polju, ima svoje maslinovo ulje...Pa, kako je njega uvatilo, stvarno ne razumin... - analizirao bi uvijek netko s osjetnom dozom bojazni jer se nešto čemu ne znaš točan uzrok može dogoditi svakome. A možda se moglo spriječiti.
Eto, tu se onda otvora prostor za „istraživanja su pokazala“. Ali, time ljudima nije ništa lakše jer istraživanja pokazuju, već smo rekli, i kontradiktorne rezultate.
A nakon ovog najnovijeg „istraživanja su pokazala“ oko mesa, kao požar su se raširile „znanstvene“ fejs rasprave što sve vodi fatalnoj dijagnozi Ono Najgore (a svi smo mi pomalo znanstvenici po fejsbuk zidovima, je l'). Ljubitelji dimljenih, sušenih, prerađenih, pečenih, roštiljanih i gradelanih proteina obranu mesa kao novog okrivljenika No.1 temelje na optuživanju drugih. Za rakove razne krive redom: pesticide na voću i povrću, zagađenje i smog, kisele kiše i ozonske rupe, pa čak i – ne biste vjerovali - stresove, šokove, financijsku neizvjesnost, ubrzan i nehuman životni ritam i slične trice.
Jedan je fejs prijatelj konstatirao kako je on, s obzirom na to koliko je u životu pojeo kobasica, ćevapa, odrezaka, narezaka, pršuta i panceta, do sada trebao imati u sebi koloniju rakova. Drugi je rekao kako više neće jesti pršut. A ni manje. Treća je bijesno poručila: „Ne trpajte mi pancetu u isti koš s hrenovkama!“... I tako redom. Istraživanja su svakog zabrinula barem malo, ali svi su našli načina da se nose s njima.
Ja sam zbrajala sve svoje rizične faktore: odrasla sam na sendvičima i suhoj hrani kojoj sam u nježnoj dobi uvijek davala prednost pred kuhanim; sada toj hrani ne dajem prednost, ali mi je na terenu često jedini izbor; radim posao koji zna biti poprilično stresan; pasivno i aktivno udišem pokoji duhanski dim...čak sam na listu stavila i rizik od isparavanja svih onih kemikalija s kojima sam čistila po kući. I onda zbrojila. Ispada da sam već trebala biti mrtva?!
Otvorila sam frižider i napravila suspektni izvid. Aha, domaća panceta. Vrag joj šareni profil odnija! Odlučila sam je uništiti. I uništila sam je za pet minuta. Bez kruha. (Jer čekam rezultate istraživanja koliko posto više proteini u kombinaciji s ugljikohidratima vode debljanju).
Ipak, od svega me najviše zabrinula činjenica da rezultati istraživanja o tome kako prerađeno meso izaziva rak - otvaraju apetit.
