- Dobar dan, može jedno pitanje? - pristojno, s najpitomijim mogućim gardom i najljepšim mogućim osmijehom pokušavam napraviti anketu u voltu kraj mosta. Nedjelja je popodne, južina je, kiša dosadno pada. Zato smo u voltu. Računam tu i na kakav-takav protok ljudi. Iako je nedjelja popodne. Nastojim razbiti vlastite predrasude da vani sada i nema normalnih ljudi. Jer, po mojoj projekciji, normalni po ovakvom gnjilom vremenu leže na trosjedu, čitaju knjige, gledaju filmove, slušaju muziku, čisto bulje u plafon ili rade što god. Ali, rade to na trosjedu. (Potrebu za kretanjem zadovoljavaju već i okretanjem s jednog boka na drugi.) Normalne se može naći i na nekakvoj rekreaciji, u nekoj dvorani. Možda sjede u publici na nekom sportskom nadmetanju. Možda su u kafiću ili kinu. Neki i rade. Neki su možda ...... uglavnom, da ne nabrajam - ne bauljaju po gradu dok im jugo po glavi "vitla jata zvjezdana". Ovi po gradu, u ovu uru, na ovakav dan, jednostavno - ne obećavaju.
Naučila sam, kao i svi moji kolege, i na 50 metara daljine uočiti osobu koja ima mišljenje i ne ustručava ga se reći, ali isto tako i tek letimičnim pogledom odmah odbaciti sve one koji ne žele sudjelovati. Ali, sada nemam izbora. Premalo je prolaznika i kasna je ura za kolegičin prilog. Pitam zato redom.
- Može pitanje? Anketu radimo - ponovim.
- A, što ćeš me pitat kad sve znam?? - odgovori 60-godišnjak ispraćen mojim WTF pogledom.
***
- Cure, može pitanje?
- Ne! Hihihi... - zahihoću njih dvije prestrašene kao da ih pokušavam unovačiti za rad na striptiz štangi ili još gore, naprimjer, za sudjelovanje u kvizu znanja (nikad neću shvatiti kako im nije neugodno nositi mikrominicu ili dekolte 'na izvolite', a sram ih je reći što misle).
***
- Može anketa?
- Nemam vremena, žurim - kaže neki 50-godišnji on koji je do nas išao s noge na nogu, a onda se od panike odjednom gotovo dao u trk.
***
- Dobar dan, što mislite o ... - nisam ni uspjela dovršiti pitanje, a gospođa se zaklonila rukama i uz "Nemojte, nemojte" pobjegla brijući da je u najmanju ruku Kolinda ili Severina i sad će je medijski djelatnici jednako bezglavo juriti (bljuv).
***
- Aaa...ne bih. A, što je pitanje? - pita uvijek netko tko je svejedno radoznao.
- A, što ima veze kakvo je pitanje kada ne želite odgovoriti? - kažem sad već iznervirana.
***
- Ja vam ne znam hrvatski - reče jedan jaaaaako duhovit i jaaaakopametan (riiiight).
- A vidim da ne znate - sad više ne prešućujem misli. Osmijeh mi je odavno atrofirao, a frustracija u meni samo raste i pretvara se u gnjev.
***
- Ajme, nemojte mene, ja sam stalno po televiziji.
- Aha, sigurno.
***
- Ne bih ja... Ali, mogao bih Vas nešto pitati kad ste već s RTL-a.
- Recite?
- Gdje se mogu kupiti one tave kao što se koriste u showu "3,2,1 - kuhaj"?
- Vi to mene ozbiljno pitate...?!
- Pa, s RTL-a ste.
- Pa, jeste li mene vidili u toj emisiji?!
(Foto: Dino Stanin/PIXSELL)
Mogla bih ovako nabrajati do sutra. Raditi anketu u Zadru, pa čak i u jutarnjoj gužvi, na radni dan, muka je Isusova.
Studenti koji preziru medije, a sami ne znaju artikulirati stav ni o čemu, užasnut ženski svijet uvjeren da ne izgleda dovoljno dobro da bi uopće ikad mogle "na televiziju", svi oni pripametni koji bi nam sve rekli, ali mi se "nećemo usudit objavit", svi oni koji na bilo koje pitanje odgovaraju istim odgovorom o komunistima i ugroženom hrvatstvu (čak i ako ih pitaš kako podnose južinu ili tko će biti prvak u košarci), svi oni koji znaju da ćemo mi to izokrenuti bez obzira što oni rekli (u montaži ćemo u njihovo ime drukčiju "posluku porati"), svi oni koji se boje da će im se svi rugati ne zato jer su rekli nešto glupo, nego samo zato jer su bili na televiziji... svi oni me najprije naživciraju, pa naljute, pa obeshrabre, pa rastuže. Najviše me žalosti što najmanje samopouzdanja imaju mladi ljudi. Jer, u načinu kako se postave vidi se samo manjak stava i samopouzdanja. O onima koji su još i bezrazložno bezobrazni i ne vrijedi trošiti riječi.
- Nije mišljenje guzica, pa da je svak ima - rekao bi jedan moj frend i po stoti put bio u pravu.
Sjeti me taj mučni proces anketiranja da se po mom doseljenju u Zadar prije cca dva desetljeća, taj mentalitet i ja nismo zavoljeli na prvu. Možda ni na drugu. Dobro, ni na treću... U ovakvim trenutcima ne podnosim tu zadarskuzatvorenost i pitam se kako je moguće da sam ikad zavoljela taj grad kao svoj (možda je ta ljubav produkt Stockholmskog sindroma?! :D).
A onda se podsjetim da sam nepravedna prema Zadru i sjetim se ulica Splita, Šibenika, Sinja, Knina, Makarske... I tamo sam s žutim mikrofonom u nekim prilikama tražila vox populi i svugdje je to više-manje isto. I u ostatku Dalmacije ljudima je lakše valjda zube vaditi nego izvući od njih građansko mišljenje o aktualnim temama. Tek svaka deseta osoba će se zaustaviti. Gdje je nestala čuvena dalmatinska otvorenost?
Obično kad mi netko pristane sudjelovati iz prve, ispostavi se da je iz unutrašnjosti Hrvatske, iz Rijeke ili Istre. Oni i kad ne žele u anketu samo fino kažu: "Oprostite, ali ne bih, hvala". Ne tjeraju me da se osjećam kao ciganka koja prosi.
Ljudi misle da je teško doći do izjava političara, estradnjaka ili sportaša. Jok. Najteže je snimiti tzv. malog čovjeka (za kojega uvijek tvrdim da je ključna slaba karika našeg društva).
I onda, kad s kolegom već prođem sve faze ozlojeđenosti i počnemo se u nemoći histerično smijati, statistika odradi svoje. Kod toliko zaustavljenih ljudi mora naići i netko tko će me oduševiti (nekad se potraga toliko otegne da sam oduševljena toliko da bi te divne ljude od sreće izljubila).
Dok sam danas u nemoći gledala u ovaj grafit i skupa s CorteomM. se pitala "What is wrong whit this city?", naišla sam konačno i na normalne!
Dvojica gospode koju poznajem od prije danas su osunčali moj tmurni dan. Ugodni kao i uvijek, različite su stavove imali, ali su ih obojica izrekla tako civilizirano, argumentirano i neusiljeno.
Nisam ni slutila koliko sam u krivu. Ima normalnih ljudi po gradu i u kišno nedjeljno popodne! Takvi su normalni i po najjačoj južini.
