Do sada ju je potpisalo više od 200 ljudi iz četiriju zemalja: lingvisti, pisci, umjetnici i aktivisti, a na stranici jezicinacionalizmi.com moći će je potpisati svi koji se s time slažu.
U sastavljanju teksta Deklaracije sudjelovali su stručnjaci iz sve četiri zemlje, a pisali su ga mjesecima. Smatraju da postojanje zajedničkog jezika ne dovodi u pitanje pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama te da svaka država može sama kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika. Zajednički jezik prema ovoj Deklaraciji ne bi imao jedinstveno ime, već bi ga svaki korisnik mogao imenovati prema svojoj želji.
'Za promjene koje se prizivaju u Deklaraciji nema nikakve osnove'
Je li takva promjena jezične politike u četiri zemlje potrebna, pitali smo ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dr. sc.Željka Jozića.
'Bilo kakve promjene koje se prizivaju u Deklaraciji o zajedničkom jeziku nisu potrebne jer za njih nema nikakve osnove. Konkretno, autori i potpisnici Deklaracije pozivaju na zaustavljanje represivnih razdvajanja jezika, prestanak rigidnoga definiranja standardnoga jezika, slobodu individualnoga izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima, slobodu dijalektne i regionalne upotrebe itd. Neka se navede samo jedan dokaz da u Hrvatskoj ne postoji sloboda u književnosti i u upotrebi dijalekata. Slobodu u književnosti nikad nitko nije sprječavao, a pogotovo to nije slučaj danas. Pa brojni pisci i danas u svojim književnim djelima upotrebljavaju vlastiti izričaj u kojemu slobodno mogu upotrebljavati i dijalektizme. Poštovanje jezičnih raznovrsnosti i sloboda individualnoga izbora vidi se i u rezultatima popisa stanovništva iz 2011., gdje je 0,25 % građana RH odabralo za svoj materinski jezik hrvatsko-srpski, odnosno srpsko-hrvatski uz 95,60 % onih kojima je materinski jezik hrvatski', rekao je Jozić za Net.hr.
Glavni je cilj Deklaracije, kažu oni koji je predlažu, jezik ostaviti struci, a ne prepustiti ga političkim zloupotrebama, što je bio slučaj do sada.
Jozić pak kaže da mu nije sasvim jasno koji je cilj cijele akcije, osim eventualnog zadobivanja medijske pozornosti, u čemu su, smatra Jozić, inicijatori uspjeli, ali su u hrvatskim medijima doživjeli potpuni neuspjeh.
'Ovakve akcije mogu samo dodatno pojačati tenzije'
Inzistiranje na malim razlikama između tih jezika dovodi do niza negativnosti u društvenom i političkom smislu, smatraju kreatori teksta Deklaracije. Željko Jozić ima upravo suprotno stajalište:
'Mislim da ovakve akcije mogu samo dodatno pojačati tenzije te da inicijative poput ove dolaze kao naručene onima kojima je u interesu da ih potaknu.'
U tekstu stoji i da korištenje naziva 'hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski' ne znači da se radi o četiri različita jezika. Postavlja se pitanje zbog čega potpisnici Deklaracije smatraju da su, primjerice, hrvatski i srpski jedan jezik.
'Hrvatski i srpski nikad nisu bili jedan jezik'
'U Deklaraciji se izbjegava govoriti o hrvatskome i srpskome jeziku, ali se govori da su svi jezici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori isti. Hrvatski i srpski nikad nisu bili jedan jezik. Višedesetljetno političko i jezikoslovno nastojanje da se ta dva jezika ujednače dovelo je do većeg stupnja sličnosti tih jezika. Primjerice, u hrvatskome smo krajem 19. stoljeća odustali od triju različitih množinskih padeža kako bismo se približili srpskome, da o drugome ne govorim. Hrvatski se jezik kakvim danas pišu upravo svi oni hrvatski pisci koji su potpisali Deklaraciju, nakon samo 25 godina slobodnoga razvoja, mnogo više razlikuje od srpskoga nego što je to bio slučaj u vrijeme bivše države. No, to nije rezultat represije i rigidnosti standardizacije. Jezik se mijenja zbog mnogih okolnosti, i to je sociolingvistička činjenica.
Kada je riječ o manjinskim jezicima u navedene četiri zemlje, Jozić kaže da je važno pitanje ravnopravnosti triju jezika u Bosni i Hercegovini, no Deklaracija nije rješenje tog problema.
'Manjinski jezici, a posebno pitanje ravnopravnosti triju jezika u Bosni i Hercegovini najosjetljivija su jezična pitanja na prostorima bivše Jugoslavije, ali to ovakva deklaracija ne može riješiti. Riječ je o vrlo važnome političkom pitanju koje treba rješavati na najvišim političkim razinama, a ne deklaracijama poput ove', rekao je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje za Net.hr.
