Lokalni izbori u Splitu u pravilu iskristaliziraju čitav niz problema, i u svojim ciklusima postavljaju neke savršeno jasne obrasce. U inače turbulentnoj Splitskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, razočaranja i pesimizma, lokalni izbori umjesto da probude kakvu – takvu nadu, iznova nas točno definiraju. Tko smo i što smo. Politika i pohlepa učinili su svoje. Trideset godina sustavnog uništavanja bilo čega drugog osim ugostiteljstva pokazalo je u ovoj predsezoni svoje pravo lice, a u gradu pod Marjanom svega osim reda. Reda, stabilne vlasti koja je trebala biti spremna za „ovo“ što nazivamo turizmom, kao što znate nema, ali pohlepe da se zaradi što više, a zatim sa prvom jesenjom kišom da se tematski park zaključa.
Split je jednom bio grad.
Grad po mjeri za svoje stanovnike. Takvim je i zamišljen, takvim je i trebao biti. Grad koji ima svoj teatar, svoja sportska borilišta, suvremena učilišta i svoju staru, povijesnu jezgru na ponos svojim građanima. Danas imamo to što imamo. Tisuće novih ugostiteljskih objekata mahom brze hrane niklo je i preko ove zime, jednokratnih kvadrata u kojima će raditi stranci, da bi se iste zatvorilo čim završi ova suluda sezona koja nam se sprema. Suluda kažem, jer ovo što se Splitu događa sa turizmom nema nikakve veze. Nema zato što nema reda. Nema redara, nema policije, nema kazni.
I da stvar bude luđa, nema gradske vlasti.
Kako nas spasiti postavlja se pitanje kod svakih lokalnih izbora? Kako nas spasiti od „naših“ koji dokazano, u zadnjih trideset godina za jednu zajednicu nisu napravili ništa osim tematskog parka za mahom divlji i nekontrolirani turizam.
Graditeljska baština najvažniji je segment ukupnog kulturnog, ali i povijesnog fonda i jedini je jasan pokazatelj odgovornosti svake zajednice. Grad u svojoj definiciji i nazivu ima "graditi", ali graditi za svoje stanovnike, ne za turiste.
Tu kulturu Mediterana poštivala je Austro – Ugarska Monarhija, koja je za manje vremena nego li vladamo danas mi, svoji na svome, izgradila grad kakav danas poznajemo. Austrougarski historicizam u arhitekturi danas svojatamo u sklopu Prokurativa na kojima održavamo svoje najznačajnije kulturne događaje. Zdanje Nadbiskupske palače koja definira monument grada, a opet se savršeno stapa s njegovom vizurom. Zgrada Lučke kapetanije kao ključ za razumijevanje kompleksnosti kulture, vrijednosti pa i identiteta jednog podneblja. Na svakom koraku kojim kročite Splitom, to poštivanje eksterijera i interijera kroz kulturno povijesne spomenike i uopće kulturu grada, vidite kroz vizuru „porobljivača“ kako danas zovemo tu Monarhiju koja nije samo brinula o skladu vizure jednog podneblja, o njegovim modnim arhitekturama, već je iste interdisciplinarno znala uključiti i u umjetnost, psihologiju samog grada.
Austro – Ugarska Monarhija definirala je svoj utjecaj geokulturološki, tako da današnji kulturno povijesni spomenici kojima se dičimo, imaju svoju primjenu i osnovu u razvoju strategije obrazovanja populacije koja je oduvijek imala blago rečeno specifičan pogled na svijet. Posebno onaj koji je dolazio u ovaj kraj da vlada. Danas u stoljeću u kojem živimo, moramo se bez obzira na motive, diviti historicizmu, koji je njegovan u umjetnosti i filozofiji Monarhije, ostvaren upravo u arhitekturi grada Splita, i mada opekom i žbukom oblikovao grad koji danas privlači turiste iz čitavog svijeta.
No nije samo stara Monarhija brinula o današnjem Splitu kakav je ostao od tada, o gradu su više brinuli Talijani, Francuzi, a najviše mrska Jugoslavija koja je ucrtala grad Split kao glavno industrijsko i poslovno središte srednje Dalmacije. Grad Split postao je gradom upravo u procvatu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se poštujući vizuru i povijest grada pod Marjanom, njegov urbanitet preselio na periferiju. Tih godina izgrađeni su skladni Split 3. kojem se arhitektonski dive stručnjaci diljem svijeta, a sam kompleks „Koteks“ i dan danas predstavlja sinonim za urbane trgovačke centre. Dakle kompleks koji je izgrađen prije svog vremena.
Zašto postavljam ovu malu analizu arhitektonskog procvata i urbanizacijskog procesa koji je definirao grad Split danas takvim kakvim jest?
Zato i zbog toga što se u proteklih trideset godina od kada smo „svoji na svome“ pojavio jedan neobjašnjiv fenomen. Naime, mi u gradu Splitu, suočeni s fenomenima poput dinamike socio – ekonomskih promjena današnjeg vremena, u svom gradu, birajući sami svoju lokalnu vlast, nismo napravili od vremena Monarhije i Jugoslavije praktički – ništa.
Željko Kerum, kojem se jedinom pripisuje današnje šetnica uz njegov megalomanski projekt hotela koji je vizualno „šaka u oko“ gradu pod Marjanom, jedini od svih ističe kako je barem nešto uradio za svoj grad. Ako i ne ulazimo u histograme i slike, kakvom bi vizura grada trebala izgledati bez te arhitektonske, čudovišne kocke koja je postala simbolom konfuzije grada pod Marjanom, Željko Kerum zapravo je u pravu. Trideset godina mi kao odgovorni građani koji odgovorno biramo svoju vlast, nismo bili u stanju napraviti ništa doli stotinjak metara betonirane šetnice koja spaja uži centar grada s megalomanskim hotelom jednog trgovca koji je u toj strukturi vidio divan spoj besplatnog veza mondenih jahti i grada koji će postati meka za masovni i stihijski turizam od kojeg će profit imati nekolicina.
I sada dolazimo naravno do poante ovog teksta. Ako nam se grad već raspada pred očima, i ako nismo u stanju ni gradske ceste sanirati i popraviti, kamo li ulaze i izlaze iz samog grada, što smo mi, sami na svome, kadri dakle učiniti za naraštaje koji dolaze? Kako grad ponovo vratiti svojim stanovnicima? Za njihovu ugodu, kulturu, smislen i organiziran život kakav imaju ostali gradovi koji ne stenju pod masovnim i nekontroliranim turizmom?
I čemu su nas na koncu naučile ove tri dekade u kojima smo sami na svome?
Grad Split nije samo kulturološki fenomen. Grad pod Marjanom i politički je fenomen. Centralističke vlasti koje njime upravljaju već godinama brzo se i lako dogovore oko onog najbitnijeg.
Oko turizma.
No osnovni problem nisu vlasti koje su takav model grada osmislile. Već vlasti koje dolaze, a koje su poslovično pune lijepih želja i nestvarnih projekata od kojih kako nas je povijest naučila neće naravno biti ništa. Problem nije HDZ, kao što problem grada nije Ivica Puljak koji će po svemu sudeći biti novi – stari gradonačelnik.
Problem grada Splita njegova je oporba.
Umjesto kompromisa, Ivica Puljak je izabrao novu volju građana i time pobrao simpatije, ali i ubrzao kaos u gradu kojem svjedočimo. Politička slika grada koji ulazi u pakleno ljeto i posvemašnji prometni, infrastrukturni i komunalni armagedon, bojim se neće biti ništa drugačija i to nam je pokazala povijest grada pod Marjanom. Izbori u ljeto su u Splitu osuđeni na fijasko. Prvo što građanskog Splita nema, drugo što je taj i takav daleko od Splita i zgrožen onim u što im se pretvorio grad, a drugo što su iznajmljivači zabavljeni samim sobom i potpuno apolitični kao i mladost grada koju politika uglavnom ne zanima.
Politički oponenti Ivice Puljka imali su dovoljno vremena da se preustroje, da se mobiliziraju, i njihova vojska koja mora dokazivati fotografijama svoj glas i lojalnost, onih je dvadeset do trideset posto koji će sigurno na te i takve izbore izaći. Ivici Puljku kojem odgovaraju novi izbori radi medijske pažnje kojom priprema svojoj stranci kudikamo važnije izbore, one parlamentarne, na kraju će se dogoditi da će imati potpuno istu situaciju, ako ne i puno goru.
Ivica Puljak u najboljem slučaju bit će novi – stari gradonačelnik, ali i gradonačelnik s puno gorom situacijom u Vijeću što zbog samog termina izbora, ali i zbog same činjenice što su izbori predstavljeni kao referendum. HDZ je najviše profitirao iz te Puljkove odluke jer su izborom nestranačkog kandidata umrtvili sam izborni proces, maknuli nedoraslog Vicu Mihanovića i mobilizirali svoje glasačko tijelo u čiju izlaznost ne sumnjamo.
U vruće ljeto u koje ulazi grad pod Marjanom bit će tako svega, samo ne njegovih građana i samo ne reda. Austro – Ugarska zdanja kojima se tako ponosimo svjedočit će apsurdu generacije. Apsurdu generacije koja nije znala upravljati gradom koji im je ostavljen, kao i generacija koja nije bila kadra upravljati sama sobom. Drugim riječima, izvana prekrasni – iznutra truli i nesposobni. I takav grad ostavljamo generacijama koje dolaze. Bolje kazati odlaze iz Splita. Grad u kojem se isplati živjeti jedino ako iznajmljuješ nekretninu ili imaš po filozofiji vlasti u ove tri dekade ugostiteljski objekt.
I tužno je danas vidjeti ta divna zdanja Monarhije kako im se dive na tisuće stranih gostiju koji ih obilaze. Monolite jednog vremena i jedne civilizacije koja danas stoje kao upozorenje. Upozorenje da grad ne čine turisti, već njegovi građani.
Građani koji ni ovo ljeto neće izaći na izbore.
