Već godinama je očito da holivudski scenaristi gadno pate od nedostataka inspiracije, zbog čega svakodnevno imamo prilike svjedočiti suludim projektima poput snimanja remakea filmova koji u tom trenutku još nisu ni izašli.
U posljednje vrijeme, međutim, iskopali su novu zlatnu žilu i preko noći započeli (ili barem najavili) snimanje čitavog niza biografija manje ili više legendarnih glazbenika, svjesni da „seks, droga & rock'n'roll“ predstavljaju mamac kojem će kino-publika teško moći odoljeti.
U trenutku pisanja ovog teksta Sacha Baron Cohen sprema se, nakon Borata, Brune i Diktatora, pretvoriti u pjevača grupe QueenFreddieja Mercuryja, reper Andre 3000 po Londonu izigrava Jimija Hendrixa, a klonovi Ramonesa, Iggyja Popa i Blondie tumaraju New Yorkom rekonstruirajući scene iz ranih dana punka u filmu „CBGB“.
Ovih dana potvrđeno je i da će kroz godinu-dvije dobiti biopic o legendarnoj Janis Joplin, a već mjesecima kruže glasine o ekraniziranju životnih priča Whitney Houston i Amy Winehouse.
Takvi se filmovi, međutim, već u fazi pisanja scenarija susreću s jednim velikim problemom, a to je žele li i u kojoj mjeri prikazati stvarnu osobu koja se skrivala iza idola čitavih generacija, odnosno pokazati pravo lice čovjeka kojeg milijuni smatraju božanstvom.
Primjerice, ako bi 'skinuli rukavice' i zauzeli strogo dokumentaristički pristup, značajan dio filma o Freddieju zauzele bi razularene orgije na koje je najveći rock frontmen potrošio velik dio sedamdesetih, rasturajući se kokainom i prepuštajući se bizarnim seksualnima igricama s nepoznatnim mladićima poslije gotovo svakog nastupa.
Također, njujorška punk scena prema mnogim tadašnjim svjedočanstvima nije postala globalni fenomen upravo zbog beskrupuloznih menadžera, gotovo bez iznimke homoseksualaca, kojima je mnogo važnije bilo odvući u krevet članove pionirskih punk bendova nego im srediti diskografski ugovor.
Uz to, film o mitskom klubu CBGB, želi li makar u najmanjoj mjeri prikazati kako je to zaista izgledalo, velik dio svoje minutaže morat će posvetiti zastrašujućim prizorima drogiranja pošto je tih dana bilo skoro nemoguće naći njujorškog glazbenika koji nije ovisan o heroinu, zbog čega su mnogi od njih zarađivali prodajući svoje tijelo ostarjelim gradskim 'tetkicama'.
All Is By My Side, filmska biografija gitarističkog virtuoza Jimija Hendrixa, lukavo je izbjegla tu zamku fokusirajući se na same početke njegove karijere, prije nego su mu droge u priličnoj mjeri pomutile mozak i nerijetko ga učinile potpuno nerazumljivim ostatku svijeta. Mnogo veći problem s kojim su se susreli producenti je zabrana korištenja Hendrixovih pjesama, zbog čega su prisiljeni snimiti vjerojatno prvu glazbenu biografiju u kojoj se neće naći ni ton onoga kome je film posvećen.
Janis je, pogotovo u zadnjim mjesecima života, postala pijandura poput onih kakvi vas redovno žicaju kunu ispred kvartovskog dućana, dok je, poslije smrti u medijskom smislu sasvim rehabilitirana Whitney, ako je vjerovati čitavom nizu njenih nekadašnjih suradnika, bila neopisivo odvratna osoba.
Na kraju, vrijedi se zapitati kome su zapravo namijenjeni takvi filmovi. Realističan pristup sablaznit će većinu fanova, a onim neupućenima u dobroj mjeri ubiti želju da krenu proučavati glazbeni opus tih drogiranih perverznjaka s velikog platna.
S druge strane, odluče li se živote nekadašnjih veličina prikazati kroz 'ružičaste naočale' obožavatelji će zanovijetati da nisu saznali ništa novog, a oni drugi pokušavati shvatiti zašto bi gubili vrijeme na neke dosadnjakoviće iz odavno prošlih vremena.
Kako god bilo, ne smijemo zaboraviti ono najvažnije – da su i najveći genijalci u povijesti glazbe ipak bili samo ljudi.