Prošlo je točno godinu dana od razornih potresa koji su prodrmali Baniju i Sisak, uzrokovali veliku materijalnu štetu i smrt sedam osoba. Prošlo je i točno godinu dana otkako su građani Hrvatske dobili mogućnost cijepiti se protiv koronavirusa i tako pridonijeti zaustavljanju pandemije koja već dvije godine hara svijetom. Kako se godinu dana kasnije, kao društvo i pojedinci, nosimo s posljedicama jedne i druge nepogode?
Kada je u pitanju potresom pogođeno područje, situacija na terenu je u velikoj mjeri razočaravajuća, ali i zabrinjavajuća. Nakon početne solidarnosti u kojoj su nesebično i s puno entuzijazma sudjelovali pojedinci iz cijele Hrvatske, regije i Europe, zakazala je ona koja je morala učiniti najviše. Hrvatska država. Obnova nije ni počela, a obećanja o skorašnjem početku sve više zvuče kao ludom radovanja. Birokratska bespuća raznih programa mjera, projekata, natječaja i elaborata počinju se pokazivati kao veći problem od samog potresa.
Da problem nije samo u iščekivanju početka obnove već da je i njezina provedba ozbiljno dovedena u pitanje govore i posljednje vijesti iz sjedišta Europske unije. Naime, Europska komisija je upozorila Vladu RH da bi zbog neefikasnosti u trošenju odobrenih sredstava mogla ostati bez nekoliko milijardi kuna pomoći.
Dvije katastrofe: Koronavirus i potres
Nažalost, situacija nije puno bolja niti kada je u pitanju borba s koronavirusom. Međutim, za razliku od prvog slučaja u kojem je zakazala hrvatska država, u drugom su najviše zakazali hrvatski građani. Iako su cjepiva koja dokazano štite od težih oblika oboljenja i u velikoj mjeri sprječavaju daljnje širenje virusa dostupna i besplatna svima, na ovaj trenutno najefikasniji način obrane odlučila se samo polovica populacije.
Konkretno, u godinu dana cjepivo je primilo tek nešto više od dva milijuna građana. Druga polovica, lutajući bespućima teorija zavjera, poluinformacija i dezinformacija ne vjeruje cjepivima, ne vjeruje u koronu, ili će ipak "još malo pričekati".
Za brojne generacije hrvatskih građana iskustva spomenutog potresa i pandemije ostat će jedna od najšokantnijih u životu. Ali brojnim generacijama naših sugrađana ovo nisu i prva iskustva takve prirode. Pa ipak, premda su ih proživjeli u nekim mračnim i neslobodnim vremenima, način na koji su se s njima tada suočavali drastično se razlikuje od ovog današnjeg. Točnije, država u kojoj su tada živjeli se prema sličnim problemima odnosila na bitno drugačiji način.
Potresi u Skopju i Banjoj Luci
Potkraj srpnja 1963. Skopje je pogodio razoran potres koji je srušio 80% grada. Više od 40 tisuća stanova je u potpunosti porušeno ili ozbiljno oštećeno, kao i velik broj škola, tvornica i ostalih javnih objekata. Poginulo je više od tisuću ljudi, 300 tisuća je ozlijeđeno, a između 120 i 200 tisuća je ostalo bez krova nad glavom. Obnova je počela odmah. Za manje od godinu dana izgrađeno je 14 tisuća stanova i isto toliko ih je sanirano dok su u novoizgrađena prigradska naselja, s tipski građenim montažnim kućama, školama, vrtićima, trgovinama, prostorima za rekreaciju, asfaltiranim prometnicama, vodovodnom i kanalizacijskom mrežom, u istom tom periodu smješteni još deseci tisuća građana.
Šest godina kasnije, potkraj listopada 1969., potres je razorio i Banju Luku. Potpuno je uništeno gotovo 90 tisuća stanova, a velika oštećenja zabilježena su na stotinama školskih, kulturnih, zdravstvenih, javnih i privrednih objekata. Poginulo je 17 osoba, a više od tisuću ih je ozlijeđeno. Obnova je i ovaj put krenula već sljedeći dan. Do kraja 1969., dakle u svega dva mjeseca, privremeno je sanirano 857 zgrada s oko sedam tisuća stanova!
U godinu dana sanirano je još pet tisuća teško oštećenih stanova za 15 tisuća građana, izgrađeno je nekoliko novih stambenih zgrada s četiri i osam katova, te nekoliko novih naselja s više od tisuću montažnih kućica. Rezultati sanacije i izgradnje bili su takvi da sljedeću zimu, 1970./71., velik broj banjalučkih obitelji više nije dočekao u privremenom smještaju nego u novim stambenim objektima.
Šokantna vijest o pojavi velikih boginja
Nakon razornih potresa jugoslavensku je javnost u ožujku 1972. šokirala vijest o pojavi velikih boginja. Radi se o zaraznoj bolesti koju uzrokuje virus variole sa smrtnošću od oko 30%. O koliko opasnoj i zaraznoj bolesti je riječ govori i podatak iz medicinskog priručnika: "u necijepljenoj populaciji postotak zaraženih nakon ekspozicije može biti i do 85%, a jedan bolesnik može zaraziti 10–20 ljudi."
Pravovremenom akcijom državnih vlasti ograničeno je kretanje stanovništva, a istovremeno je provedeno i masovno cijepljenje po gradovima i selima, domovima zdravlja, školama, društvenim domovima i kasarnama. U manje od dva mjeseca procijepljeno je 18 milijuna ljudi, tj. 90% ukupnog jugoslavenskog stanovništva. U Hrvatskoj je u svega dva tjedna te 1972. procijepljeno 2,2 milijuna ljudi, odnosno isto onoliko koliko protiv koronavirusa u cijeloj 2021. godini. Velikim boginjama se ukupno zarazilo oko 200 ljudi, a umrlo njih četrdesetak. Dva mjeseca nakon pojave prvog zaraženog pacijenta proglašen je kraj epidemije.
Naravno da su brojne okolnosti iz onog vremena i onih društveno–političkih okolnosti neusporedive s ovim današnjim. Niti je sve tada bilo za poželjeti, niti je danas sve za odbaciti. Ali, upravo bi to i trebala biti poanta proučavanja prošlosti. Da najbolje primjere i prakse nastojimo iskoristiti, prilagoditi i unaprijediti, a one loše ne ponavljati. Jesmo li to u stanju?
Odgovor na ovo pitanje nažalost treba tražiti i u činjenici da nam neka iskustva iz 1963., 1969. ili 1972. desetljećima kasnije izgledaju kao utopija.
