HASSANOVI RATOVI /

Usred Bejruta Hassan masno opsovao na hrvatskom: 'Oprostite velečasni, morao sam...'

Image
Foto: Marko Prpić/Pixsell

Na premijeri dokumentarnog filma o svom životu, nagrađivani novinar uveo nas je u svoj život prije Hrvatske i pakao Bejruta u kojem je živio. I sam je bio u uličnim borbama, metak je u glavi nosio desetak godina

Katarina Dimitrijević Hrnjkaš

Katarina Dimitrijević Hrnjkaš

Dajte joj 100 metara ulice i u njoj će naći heroja ili skandal. Novinarstvo joj je strast, ne posao

6.6.2024.
17:39
Marko Prpić/Pixsell
VOYO logo

"Ja ti ne mogu mrava ubiti, je li vjeruješ? Ja ga vidim i ljutim se na svoju Ljiljanu što stavlja ono (maše rukama i pokazuje na otrov za mrave). Ne mogu! Evo ti tu naša veterinarka – pitaj, koliko novca ostavljam za svog psa”.

Mlada veterinarka kimanjem potvrđuje i dodaje: “Fijuuu”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Neka živi koliko mu Bog da, ne mogu ga ubiti, mrcvari me taj pas po noći, a ja ga uzmem sebi (pokazuje zagrljaj). Rusi su ga htjeli ubiti, a ja ne dam i vodim ga stalno veterinarki.”

Ovako nekako tekao je razgovor s nagrađivanim hrvatskim novinarom Hassanom Haidarom Diabom o tome koliko je život važan - pa i mrava ili psa kojeg su mu otrovali nakon što je pisao protiv čečenskog i proruskog sijača smrti Kadirova.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
KOD MOJMIRE /

Hassan govorio o Palestini pa otkrio strahotu iz rata o sebi: 'S 13 godina dobio sam metak u glavu'

Image
KOD MOJMIRE /

Hassan govorio o Palestini pa otkrio strahotu iz rata o sebi: 'S 13 godina dobio sam metak u glavu'

Dijete Bliskog Istoka, najtamnijih kestenjastih očiju kakve mogu imati samo djeca Libanona. Prototip žara, srčanosti i eksplozije osjećaja mediteranskog čovjeka koji je u Hrvatskoj već 40 godina našao svoju domovinu.

Samo dva sata prije ovog razgovora kino dvorana u Velikoj Gorici nijemo je upijala strahote koje je proživio u rodnom Libanonu.

Hassanovi ratovi”. Autobiografski dokumentarni film o njegovom životu prije nego što je pronašao svoju drugu domovinu u Hrvatskoj. U rečenicama iz Večernjeg lista doznajemo da je veliki dio svoje prošlosti potisnuo, zaboravio, podigao zid prema paklu i smrti. Jednostavno je stisnuo tipku “Delete".

Image
Foto: Privatni album

A onda je kroz snimanje filma ponovno otvorio rane, sjećanja i davno pokopane priče te draga lica. Hassan je proveo gledatelje svojim rodnim gradom, ulicama i sobama djetinjstva, dozvolio da slikom utonu u postelju njegove majke čiji se miris, kaže, još osjeća u zraku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I ako postoji deveti krug pakla, nacrtajte još jednu kružnicu za deseti i tu smjestite dječaka Hassana, koji je s 13 godina primio metak u glavu.

Metak u lubanji nosio desetak godina

Bilo je to iz epizode razmjene metaka, viski je stajao negdje kraj njega kao pogonsko gorivo za hrabrost, a onda su flaše popucale u naletu paljbe i u tom kaosu metaka, krhotina stakla i mirisa razlivenog viskija, metak je završio u glavi. Rekonstruirajući događaj, vjerojatno se projektil odbio od nečega, izgubio svoju prvotnu razornu snagu pa se ušarafio Hassanu u glavu. Prošao je prvo kroz veliki mozak i negdje kod malog mozga se “sparkirao”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Rekli su da me posjeklo staklo”, otkrio je što su mislili liječnici. Desetak godina nije znao da ga ima, na detektorima metala uvijek je pištao, a onda su ga operirali u Hrvatskoj. U filmu se susreće s kirurgom koji mu je izvadio taj mrski podsjetnik na rat iz glave i doznajemo kako je liječniku to bio prvi put da vadi metak iz lubanje.

Image
Foto: Marko Prpić/Pixsell

Hassan je bio prvi pacijent kojem je kirurg izvadio metak iz lubanje, kasnije će mu to pomoći u Domovinskom ratu

“Kasnije mi je to pomoglo u Domovinskom ratu kad su i drugi imali slične ozljede”, otkrio je kako je Hassan postao njegov poseban pacijent u karijeri. Prvi se u svemu pamte, pa je kirurg zapamtio i da je Hassanov metak bio zahrđao.

“Čuvaš li ga?”, pitao je, a Hassan je priznao da ga nema, da je se metak odšetao u jednoj od njegovih ljubavnih epizoda s “onu stranu” i izgubio se. Kao crtu koju podvlači pod jednu epizodu, iskreno je rekao da je i bolje da nije znao za metak i da bi možda bio mrtav da su ga operirali u Libanonu.

Film je nastajao četiri godine, scenarist i redatelj Robert Bubalo dugo ga je nagovarao na snimanje. U njemu Hassan obilazi ulice svojeg djetinjstva, a vrijeme kao da se slomilo u trenutku kad je otišao, zamrznulo se, i ponovno nekako pokrenuo kad se vratio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Foto: Privatni album

Hodajući prljavim, prenatrpanim i zagušenim ulicama, ispresijecanim kablovima i žicama za koje samo Bog zna koja je pod naponom i ne klatari li se neka pod 220 volti čekajući da okrzne kakvo dijete u naletu trčanja, Hassan podiže svako malo ruku i u zraku daje “petice”. Pozdravi su to prijateljstva jer Hassan je u svoje vrijeme bio strah i trepet ulica. Odmak je to od 40-ak godina, ali ulice i danas pamte onog “ludog”, punog žuči koji repetira u zrak i koji nema straha.

Zaboravite na trenutak na smisao, na razloge, na povijest tko je počeo, tko nastavio suludi rat, i uđite u svijet kaosa u kojem krivi korak ili krivi ugao može značiti da te pojede mrak s dva scenarija – ili metkom u čelo na kakvom smetlištu ili kao dobra roba za trgovce organima. E to je njegov svijet, Bejrut u kojem gledatelj na trenutke ne može ne primijetiti da u svijetu ludila, kaosa, straha, previše oružja - protrči i dijete sa svom radošću koju djeca trebaju nositi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Spidermen Beiruta

Pa tako i djevojčica, sasvim obična i sa sasvim običnom kovrčavom kosom koja s mlađim bratom, rođakom ili susjedom šeće i razmjenjuje cerekanje, dobacujući kakve budalaštine.

Samo maskirne hlače odaju surovost u kojoj i ona raste.

Ali život se rađa i u sukobu ludila, straha, u svijetu s previše oružja, pa je i Bejrut pun života. Tu je i epizoda s dječakom koji će raditi društvo Hassanu dok ovaj puši nargilu pred zgradom, naslonjen na onu plastičnu stolicu na kojoj ne znaš kad će se noga odvaliti, a čovjeka zalijepiti na pod.

Image
Foto: Privatni album

I taj dječak sasvim nevino i zaigrano navlači masku Spidermana na glavu, postaje junak, heroj ulice i Bejruta. I trenutak poslije, dječak skida masku i izviruju oči jednako kestenjasto tamne kao u Hassana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U tom bunilu kaosa i ratovanja, smjestite obitelji, Hassanove sestre, braću koji pokušavaju naći svoj smisao, svoju iskru života. Od braće koja za crkavicu imaju krojačku radnju, pa vjerojatno ostavljaju pod slabim svjetlom lampe svoje oči nad jedinom singericom koju imaju, gdje ih sigurno bole i nagnuti vrat i prsti koji provlače kroz iglu stare poderane dronjke ili izblijedjele i već krute traperice. Razgovaraju braća s Hassanom, ali posao ne ostavljaju, kao da nemaju vremena zaustaviti svoj jad jer će i to malo crkavice od novca pobjeći.

Doznajemo kroz film i da jedna članica njegove obitelji radi za plaću od 40 dolara. Na poslu ne priča, ne smije, ali raduje se danu kad će otići i poslodavcu sve sasuti u lice.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Bio bih isti da sam ostao'

Mučan je to film koji nas uvodi u svjetove ljudi od krvi i mesa, s imenima i prezimenima, gdje ratovi prestaju biti samo novinarski članci o tome da je tamo neki daleki grad ponovno pod bombardiranjem. Hassanov svijet kroz film skoro možemo opipati, gotovo onjušiti boravke, kuhinje u kojem prejaki plinski plamen gori preblizu plastične lamperije na zidu.

I tu su obitelji, ljudi koji imaju neke snove, želje, svoju tugu ili opet sreću. "Ljudski život vrijedi najviše na svijetu, treba ga čuvati. Jesi li vidjela onog čovjeka iz filma?", upitao je Hassan nakon premijere svog filma. Mislio je na suhonjavog čovjeka iz filma koji je raspredao o tome imaju li današnja djeca isti žar raznijeti se u samoubilačkom napadu kao nekad oni dok su bili mladi. Suhonjavi čovjek kaže da nemaju, a da bi on bio najsretniji kad bi ga netko pozvao da ide.

Image
Foto: Privatni album

"Kasnije se raznio. Da sam tamo ostao, sigurno bih i ja tako završio. Sigurno, kažem ti! I ja sam bio dio toga. Besmisleno, ludo... ljudski život vrijedi najviše na svijetu. Svaki život!", skoro je vikao Hassan nakon premijere, šireći oči i nadovezujući se na onog mrava s početka našeg članka čiji bi život Hassan danas također čuva i cijeni.

Za njega je život po putu postao svetinja, bez iznimke i bez obzira na oblik, vjeru, naciju, jezik. Kao pred ispovjednikom, Hassan je u svojoj priči priznao da je držao pušku, vodio ulične ratove još kao dijete. Gdje su završili njegovi meci? Gotovo je besmisleno i ne treba to pitati. Jer u Bejrutu njegova djetinjstva djeca nisu birala žele li biti doktori, pravnici, vodoinstalateri, krojači... Djeca su bila osuđena na oružje, miris baruta, prasak ispaljenog metka, krhotine stakla i miris razbijene boce viskija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Htio ubiti oca pa repetirao u zrak

Ali iz filma iskreno doznajemo da je htio ubiti oca. Svi su ga poštovali, ali otac je uz Hassanovu majku, volio i druge žene. "Pitao me zašto ne uzmem pušku i ne idem se boriti. Htio je da odem kako bi imao mira da može dovoditi ljubavnice", s gorčinom je u filmu primijetio Hassan i dometnuo da vlastiti otac nije mario ako pogine.

Image
Foto: Marko Prpić/Pixsell

Dugo je Rober Bubalo nagovarao Hassana na film

Oca nije ubio. U jednoj je epizodi zaustavio prst na okidaču pa izašao i repetirao u zrak. I opet – sve to su svjetovi i epizode Hassana, nagrađivanog hrvatskog novinara čiji je intervju s predsjednikom Sirije Basharom al-Assadom prenio cijeli svijet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I nije ovo samo film koji poziva gledatelje da iz fotelje uđu u mikroskopski svijet bejrutskih obitelji i sudbina, to je film i o ratovima koje je Hassan imao unutar samog sebe, o njegovim poniranjima i borbama kao osobe.

U jednoj epizodi doznajemo i za Hassanovu sestru koja je u Siriji i da joj je poginuo sin od 17 godina. Korila je Hassana što nije nazvao, a gledatelji u kino dvorani Velike Gorice ostali su nijemi doznajući detalj kako je poginuo. Granata je dječaka pogodila ravno u lice. Smrt mu se doslovno unijela u lice i raznijela ga. Nisu imali što sahraniti. Priče su to koje ima svaka obitelj, neku svoju verziju. Uz kavu mogu danima raspredati i nizati krvave sudbine. Nema tu uzdisaja, velikog plača. To je njihov život.

Image
Foto: Privatni album

No da ne ostane sve samo na epizodama straha, smrti, razaranja i ljudske patnje u najgorim oblicima, gledatelju Hassan daje i trenutke odmora, oduška, pa i grlenog smijeha. Kao onda kad potpuno otvoreno pokazuje prepisku sa svojom Ljiljanom koja dolazi u Bejrut, a ona ga opominje da ne smije ujutro zaspati. "Je li ti to mene je*eš?", pitao je u poruci koja je u filmu istipkana bez zvjezdice.

'Ponesi bajaderu u Bejrut. Ponesi dvije'

I već u idućem retku traži da ponese bajaderu, i odmah se ispravlja da želi dvije bajadere. Bombonijere su stigle, podijelio je slatke kockice sa svojom Ljiljanom i poveo je mravinjakom svog rodnog grada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Foto: Marko Prpić/Pixsell

Baš kao što bi svaki od nas iz Europe, sigurnog gnijezda, u kojem ipak vlada mir i borbe se vode oko prizemnih tema kao što su vremenska prognoza i novinara koji su nabrijali u naslovu da ide apokalipsa - a ono je pljunulo tri kapi kiše - pita Ljiljana u filmu zašto Hassanova sestra na ulazu svog doma ima pregradu preko koje gost mora podignuti nogu pa je prekoračiti.

Dobacuje joj Hassan da je makne ako joj smeta, a onda uvlači svoju sestru u razgovor i smije se da bi svi štakori svijeta navrli u stan ako bi maknuli tu pregradu. Kroz smijeh doznajemo o svakodnevici opet surovog načina života, u kojem nema državne struje odavno, a ono malo kad se pojavi je iz generatora.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Ja sam najveći Hrvat i Turopoljec'

Svijet je to pakla iz kojeg je Hassan otišao, dobio je drugu priliku i zgrabio je kao dijete čokoladu. Otišao je, oružje zamijenio perom, usvojio je sam sebe u Lijepoj našoj i dobio novu domovinu. “Samo nek' se javi netko tko je veći Hrvat od mene. Ja sam najveći Hrvat!”, zaorio je Hassan s pozornice kino dvorane u svojoj Velikoj Gorici na premijeri filma.

“I gradonačelniče, samo da znaš – ja sam i najveći Turopoljec!”, u brk je odrezao i njemu. I jest, on je novinar koji se ne dodvorava, koji nosi na plećima sjećanje prvog života u Bejrutu, koji u zrelim godinama secira besmisao ratovanja, gladi za krvlju i koji svoj mir traži u Velikoj Gorici uz pucketajuću vatru gdje je jedino nargila ostala zadnja poveznica Hassana s devetim krugom pakla.

I opet – nacrtajte desetu kružnicu pakla i tu stavite njegov život prije Hrvatske. "Hassanovi ratovi" slojevit je film za kojeg bi bilo nepravedno gledati ga samo kroz jednu dimenziju i ocijeniti je li to biografija jednog čovjeka, je li to prozor u Bliski istok koji ne poznajemo, je li to uvlačenje u intimu obitelji koja opet nekako živi u vrtlogu nasilja i pronalazi svoj put do smijeha djeteta, želje za boljim životom, je li to film pomirenja naroda, religija, političkih frakcija, filozofsko razmatranje o smislu života ili opet nešto treće.

Na gledatelju je da uzme iz filma detalje koje je sam primijetio pa i one usputne koji će značiti samo nekima, kao što je štand prezrelih rajčica na tržnici Bejruta – jedrih, punih života koje zovu da ih zagrizete kao jabuke, sirove i neposoljene.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Foto: Marko Prpić/Pixsell

Ili mistične, gotovo sanjive prizore iz džamije koja je na onom drugom polu, daleko od smrti, straha i ništavila. "Hassanovi ratovi" je film koji se zaista treba gledati više puta, čije slojeve treba polako otkrivati.

Image
Foto: Profimedia

On je svoj svijet donio bez dodvoravanja, ogolio ga iskreno i sirovo. Pa nije skrivao ni svu salvu psovki koje je spontano u filmu prosuo na hrvatskom jeziku u trenutku kad je pomislio da je dio njegove družine iz Hrvatske usisao mrak Bejruta i rastočio. U trenucima panike dok ih je tražio, opsovao je baš masno, onako balkanski, skidajući sve svece i zvijezde na nebu, sve s oltara, bez cenzure i zvjezdice na *ebem ti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Znaš, nije isto kad katolik opsuje sve redom i kad to napravi Arapin. Možda sam nekoga uvrijedio. A ja sam se tada smrtno bojao", rekao je poslije premijere. Njegovi su se ljudi vratili, svi živi i zdravi, publika mu nije zamjerila psovke jer baš tako psuje pravi Hrvat, a Hassanova majka nikad nije mogla shvatiti zašto je Hassan govorio na utakmici Hrvatske i Libanona, navija za Hrvatsku.

Image
Foto: Privatni album
Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo