"Znaš što mi je najteže sinko? Što je nismo pokopali i ispratili kako zaslužuje."
Tih riječi moje majke, koja je nedavno pokopala svoju majku, sjetio sam se gledajući nepreglednu kolonu ljudi koja se natiskala nad posljednjim počivalištem Milana Bandića, u blizini Aleje velikana na zagrebačkom Mirogoju.
Tog sivog dana kojeg nije prestajala prekidati kiša, potrudili smo se da na najuljuđeniji način pokopamo ženu koja me odgojila. Zbog epidemioloških mjera, ali i zbog samih godina onih koji su živi ostali u mojoj obitelji, ograničili smo ispraćaj na desetak najbližih ljudi. Najužu obitelj.
Istinabog, nismo moja mati i ja ni očekivali da će na ispraćaj jedne nepoznate starice stići velik broj osoba iz javnog i političkog života. Nismo očekivali predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i premijera Andreja Plenkovića, a nije se pojavio ni predsjednik Zoran Milanović, ali ne demonstrativno.
Okolnosti...
Ono što smo očekivali, jednom kad se to dogodi i ona nas zauvijek napusti, bilo je da će se pred mrtvačnicom, pred izloženim lijesom u kojem je ležao čitav jedan život, pojaviti ljudi koje je za toga života ona zadužila. I trebali su naravno i željeli se pojaviti, i zadnji put pozdraviti taj život koji ćemo nepovratno spustiti u betoniran grob, ali okolnosti nisu dopuštale. Točnije uprava groblja i Stožer Civilne zaštite koji je ograničio takvu vrstu okupljanja na dvadeset i pet ljudi. Jedan od upravnika groblja budno je pazio s maskom na licu da kroz metalnu kapiju ne uđe tkogod prekobrojan, pa su kumovi i stric ostali van ograde spuštenih glava, pod maskama.
Tako je majka moje majke, a moja baka, kao građanin drugog reda pokopana sve po epidemiološkim mjerama kako zapovijeda Stožer, uprava i djelatnici groblja, i sama pandemija koja nam je počela zapovijedati kako ćemo i na koji način zakapati najbliže. Pandemija čiji je najstrašniji produkt smrt te generacije, a dodatno poniženje što ih ni ispratiti ne možemo. No pandemija koja je dodatno i razotkrila hijerarhiju u ovoj zemlji.
Kao građanin drugog reda, ne mogu se oteti tom dojmu, jer izgleda da nas mila i draga domovina tome uči. Da smo i poslije života koji je drugog reda i u smrti podložni istoj hijerarhiji. Da znamo gdje nam je mjesto. Pa čak i ono grobno. Za potrebe običnih smrtnika moraju se striktno poštivati mjere (u ovom trenutku propisanih 25), dok za potrebe besmrtnika, te i takve mjere izbjegnu nametnute restrikcije. Na sprovodu žene koja mi je za života značila više nego li će deset gradonačelnika Zagreba značiti mi ikada, nismo izveli "Ispod brajde" Klape Sveti Juraj, već smo je tiho, upravo onako kako je i živjela, tiho i skromno, spustili pod zemlju.
Surov život
Moja baka, nikada nije bila žena od velikih prohtjeva. Život je naime naučio još u djetinjstvu da je surov, da je dolina suza, a da u toj dolini suza ljudi nikada nisu, niti će biti jednaki. Cijeli njen život bio je jedna velika patnja, upravo zbog tih i takvih nejednakih, a svoju utjehu i svoj životni poziv našla je u svojim unucima. Podizala nas je vjerujući kako ćemo jednom izrasti u ljude kojima će se ponositi, i podizala nas je na način da vjerujemo kako ljudi moraju biti jednaki. Isti aršin za sve, pokazat će se kroz cijeli njen život, nikada nije bio jedinica mjere. Ni kada je izgubila posao zbog privilegiranih, niti kada je njena firma propala zbog izabranih. Svoj život nikada nije krivila zbog toga, i podizala je jednako mene, svog musavog unuka i sina gradonačelnika koji je odrastao skupa sa mnom, a otac za njega i nije imao puno vremena. Dijete gradonačelnika, i dijete jedne domaćice, imali su tako identičnu ljubav i privrženost. Identične komade kruha namazane eurokremom, i identične stotice zamotane u njene maramice "da nam se nađe".
Kada smo dovoljno odrasli da naganjamo prve cure, a ona dovoljno ostarila da nam osim toga više nema što dati.
Ono što me oduvijek čudilo, kod te divne i samosvjesne žene koja me praktički podigla, bio je njen smisao za organizaciju. Pet muškarca u kući koji donose samo prljav veš sa posla i vječno su gladni, ona je sistematično i organizirano držala pod savršenom kontrolom. Infrastruktura njenih veš – mašina koje su se neumorno i danonoćno okretale funkcionirala je savršeno, kao i objedi, večere i „marende“ koje nikada nisu, za razliku od ZET-ovih tramvaja, kasnili ni minute.
Da je mudra, i da je vizionar, spomenuti bi znao i moj djed, jer je upravo njena zasluga bila što smo podigli konačno obiteljsku kuću. Njena žrtva. Moja baka nikada se nije žalila. Nikada tužna, nikada umorna. Kada bi navečer nakon čitava dana provedena u servisiranju nas otpočinula, radila je to kako naše stare majke i bake i inače rade. S krunicom u rukama.
Ne mogu se oteti dojmu, ma koliko to zvučalo na prvi pogled smiješno, da je njoj recimo bilo dati jedanaest milijardi u ruke, kako bi ta žena, sa svojim smislom za organizaciju i potrebe svih nas, izgradila čitav jedan Zagreb.
Stani pa gledaj.
No tko sam ja naravno da o takvim stvarima razmišljam. I sam tko ja, da u ovoj zemlji pokušavam bilo kome objasniti kako smo unatoč životnim djelima, zaslugama i postignućima, pred otvorenim grobom svi jednaki. I svi zaslužujemo isto. Da nas se, izgradili mi kao gradonačelnici Zagreb, ili izgradili mi u ljude djecu gradonačelnika, treba jebiga tretirati isto. I staviti onoga upravnika groblja da pred kapijom pobroji njih dvadeset i pet, a ostale fino, bili oni predsjednik sabora Gordan Jandroković, ili premijer Andrej Plenković, uputi da stoje van.
Iza ograde, sve po propisu kako nalaže pandemija i Stožer Civilne
zaštite.
Tako bi naravno sve to trebalo biti. U zemlji u kojoj nisi
građanin drugog reda. U ovoj našoj, barem što se toga i takvog
reda tiče, izgleda da taj red ne prestaje niti u smrti. Već i na
nebesa ideš kako spada.
Da i na drugi svijet nad tobom njene institucije treniraju strogoću.
