Trojica mladića malo toga imaju zajedničkog, možde i ne samo na prvi pogled. Ono što ih spaja stane u dvije riječi: “laka lova”.
Antonio Komljen (26) je školovani pismoslikar sa znanjem engleskog jezika koji radi u jednom poznatom zagrebačkom kafiću kao konobar. U slobodno vrijeme se bavi oružanim pljačkama, ali mu to ide lošije od konobarenja. Prije pet godina iz zlatarne u središtu Zagreba izletio je s pištoljem i zlatom vrijednim nekoliko stotina tisuća kuna, koje je upravo bio orobio, ali su ga svladala tri slučajna prolaznika.
Antonio Bojbaša (21) je zagrebački student turističkog i hotelskog menadžmenta na dubrovačkom sveučilištu Libertas. Voli izlaziti na mondena mjesta, piti skupocjena pića, voziti dobre aute i brze glisere.
Martin Oršulić (26) sin je dugogodišnjeg predsjednika HDZ-a Metkovića Nikole Oršulića, gradskog vijećnika koji je bio oporba ljudima bivšeg gradonačelnika Bože Petrova. Bio je direktor vlastitog poduzeća prije nego je ono s velikim dubiozama završilo u stečaju. Do sada je u medijima bio u dva neobična slučaja: u jednom, kada je otac Nikola digao galamu jer mu je sina Martina policija na četiri sata zatvorila u ćeliju jer je bez položene “A” kategorije upravljao skuterom od 125 kubika te u drugom, kada se sam javio kao svjedok svijetlećeg Gospinog kipa u kući vidjelice Vicke u Međugorju, piše Jutarnji list.
Istražitelji iz karlovačke policije i tužitelji iz karlovačkog Državnog odvjetništva smatraju da oni stoje iza jedne od, ako ne najvećih, onda zasigurno najmaštovitijih pljački koje su izvedene na našim autocestama. Dalo se to zaključiti već po šturom policijskom priopćenju s kraja travnja prošle godine u kojem su izvijestili javnost da se se kod Tunela sveti Marko, desetak kilometara daleko od Karlovca, dogodio prepad koji su izveli pljačkaši prerušeni u policijske presretače “Kobre”. Odnijeli su plijen težak 855.000 kuna. Policija ih je s kaznenim djelom povezala za samo sedam dana, relativno brzo s obzirom na silni trud i planiranje koje su pljačkaši uložili u operaciju koja se kod nas mogla gledati samo na filmovima američkih produkcija, kasnije su pohapšeni, svak u svoje vrijeme, te bi se uskoro trebali naći na optuženičkim klupama karlovačkog suda gdje će se suočiti s ovim vrlo ozbiljnim optužbama.
Vlasnik novca koji je čudnovato nestao 25. travnja 2016. godine u 23 sata bio je Damir Petković (40), poduzetnik iz Čapljine. On ne želi ulaziti u detalje ove priče, iako su mu vrlo dobro poznati.
- Zahvalan sam policiji što je vrlo brzo i vrlo dobro odreagirala u ovom slučaju, a hrvatskom pravosuđu prepuštam da ga okonča - rekao nam je Petković, koji još uvijek nije došao do svojeg novca.
On je vlasnik veleprodaje mobitela i zastupnik Samsunga za BiH, a ima i lanac benzinskih postaja. Jedna od njih slovi kao benzinska na kojoj se prodaje najjeftinije gorivo u Hrvatskoj. Ona tehnički i nije na području RH, međutim, da bi se došlo do nje, ne mora se prijeći nijedna granica. Sagrađena je blizu graničnog prijelaza Metković-Doljani. Ima nekoliko poduzeća u kojima zapošljava pedesetak ljudi.
Jedan od njegovih tadašnjih zaposlenika bio je Kažimir Brkić (24) iz Širokog Brijega, a radio je na poslovima vozača. Bio je pouzdan i pošten, pa je Petković preko njega i do sada slao gotovinu, kada je trebalo platiti akontacije za neke poslove koje bi sklopio, zato nije ni najmanje razmišljao je li on prava osoba da preveze veću količinu gotovine za Zagreb, kojom je trebao isplatiti stan koji je tamo Petković pogodio. U posljednje vrijeme Kažimiru se približio Martin Oršulić, je li u njemu tražio pravog prijatelja ili je osjetio da bi se iz takvog prijateljstva moglo izroditi brza zarada, ne zna se. U svakom slučaju u vremenu prije pljačke oni su se učestalo družili. Oršulić je na taj način doznao za Kažimirov put u Zagreb, kao i da će voziti veliku količinu gotovine. Je li mu se Kažimir povjerio, je li mu vidio poruke u mobitelu iz kojih bi to mogao doznati ili mu se pak možda izlanuo čovjek u lokalnoj mjenjačnici, sada je najmanje bitno. U svakom slučaju, on je tada aktivirao plan koji je očito davno prije bio skovan. Nazvao je svojeg prijatelja iz djetinjstva, Zagrepčanina Antonia Bojbašu, čiji otac je rođen u jednom selu kraj Metkovića, te se znaju od malih nogu. Bojbaši je trebao i zagrebački partner, s ponešto iskustva u ovakvim situacijama. Našao ga je u svojem imenjaku Komljenu, s kojim se prije nije družio, već su se spojili preko zajedničkih prijatelja, donosi Jutarnji list.
Na vijaduktu preko autoceste
Petković se sa svojim vozačem Brkićem našao kasnog travanjskog popodneva ispred svoje benzinske postaje, i predao mu novac. Oršulić je tada sjedio u kafiću iste postaje. Kažimir je sjeo u službeni Citroen C4 i krenuo put Zagreba. Obojica su ga ispratila pogledom.
Za to vrijme u Zagrebu su trajale posljednje pripreme za oružani prepad na autocesti. Za volan Škode Octavie karavan sive boje koju je unajmio Bojbaša sjeo je Komljen. Vozilo, dakako, nije slučajno bilo te marke i te boje. Htjeli su ostaviti dojam da se nalaze u civilnom policijskom vozilu. U njega su ugradili unutarnje “bljeskalice”, kakve imaju presretači, nabavili su policijske značke, te sa sobom ponijeli još jedne registracijske pločice, koje su u međuvremenu ukrali s jednog parkiranog vozila. Na autocestu su ušli na Lučkom i krenuli put juga, ususret Kažimiru Brkiću, no van su izašli već na čvoru Bosiljevo, zaustavili su se na vijaduktu preko autoceste. Tu su srpljivo čekali nailazak Citroena C4. Bili su na predobroj poziciji da ga ne bi mogli opaziti. Nije, naime, teško izračunati u koje vrijeme bi on mogao proći ovom dionicom, s obzirom da su imali dojavu vremena kada je krenuo. Osim toga, s današnjom tehnologijom, najmanji je problem utvrditi nečiju lokaciju ili ga pratiti online. Brkić je konačno naišao nešto prije 23 sata, a oni su se sjurili na autocestu. On je vozio 110 km/h, pa im ga nije bio problem sustići. Pratili su ga nekih petnaestak kilometara vozeći iza njega, sve do ulaska u Tunel sveti Marko.
Ostatak priče pročitajte ovdje.