Najnovija akvizicija proslavljenog Sub Popa dolazi iz Seattlea i zaslužna je za, bez imalo dvojbe, najčudniji album snimljen u 2008. godini.
Višeglasno pjevanje Fleet Foxes su preuzeli od Beach Boysa, dodali mu akustičnu podlogu baroknog folka i soft rocka 70-ih te sve to zajedno upakirali u pastoralnu, gotovo neglazbenu priču o dalekim planinama, mračnim šumama i čudnim likovima koji u njima obitavaju. Njihov prvijenac zvuči kao da je snimljen u prvoj polovici sedamdesetih, u vrijeme kad su psihodelične droge bile sastavni dio skoro svakog studijskog sessiona. Lider i skladatelj grupe Robin Pecknold, sudeći po ovih 11 pjesama, je simpatično zarobljen u nekom vlastitom svijetu u kojeg nije pustio nikakvu glazbu iz posljednja dva desetljeća.
Vrhunac "Fleet Foxesa" je "White Winter Hymnal" u kojoj zborno otpjevani anđeoski vokali uspješno kamufliraju suicidalno despresivan tekst, a bubnjevi indijanskih plemena nabrijavaju nježni country-rock kakav se mogao naći na bilo kojem od klasičnih albuma The Byrdsa, Neila Younga ili Boba Dylana.
Album pred kraj postaje težak, možda i pretežak za slušanje, no usprkos tome radi se o fascinantnom primjeru gotovo nestvarno lijepog oživljavanja nekih odavno zaboravljenih žanrova.
