Svaka čast oskarovskim laureatima koji svoj dio milijunskog
kolača ubiru i u našim kinima. Ali, Hrvati sve više gledaju
domaću sedmu umjetnost. I to onu komičnu. Jer kad nam već život
nije nimalo zabavan, onda platimo 20-ak kuna i piškimo u gaćice
barem 90 minuta.
Zato vam donosimo top pet najgledanijih domaćih komedija zbog
kojih smo posljednjih dvadeset godina redovito mijenjali donje
rublje.
5. Sonja i bik
'Sonja i bik', redateljski prvijenac
Vlatke Vorkapić, prva je hrvatska prava
romantična komedija. On Vlaj, ona fina gradska cura – scenarij je
to koji gađa u sridu.
Deset tisuća duša došlo je gledati ovaj film u prvih nekoliko
dana projekcije, a na kraju se zagrijalo čak 97.500 kino stolica.
4. Maršal
Svega četiri tisuće gledatelja više i 12 godina ranije smijalo se
Brešanovu'Maršalu'.
Duh Maršala na dalmatinskom otočiću zabetonirao ga je na četvrto
mjesto ove naše, ali i ljestvice najgledanijih hrvatskih
komedija.
3. Što je muškarac bez brkova?
Smijali su se ljudi prije osam godina i Hrvoju
Hribaru kada nam je u kino doveo svog muškarca bez
brkova. Sa 152.000 prodanih kino ulaznica dugo se držao na drugom
mjestu najgledanijih domaćih komedija.
I u ovom filmu smijali smo se Vlajima, toj vječitoj inspiraciji
hrvatskih redatelja. Jer, kakva god priča bila, kad imate jednog
ovakvog brku koji guta samoglasnike – smijeh je zagarantiran.
2. Svećenikova djeca
Nakon Vlaja, drugi omiljeni podložak za sprdanciju su Boduli, po mogućnosti sa što manjeg otočića. Zna to i Brešan koji je na neimenovani otok doveo popa da buši kondome i podiže natalitet. Hrvatima su se kao lude prodavale i kino ulaznice. Ukupno 155 tisuća, s čime je, za svega 3 tisuće duša Brešanov svećenik s drugog mjesta izgurao Hribarove brkove.
1. Kako je počeo rat na mom otoku?
A tko zna koliko će vremena proći dok netko ne izgura
Vinka Brešana s prvog mjesta ove ljestvice.
Naime, 'Kako je počeo rat na mom otoku' iz davne
1996. godine još uvijek čvrsto stoji zabetonirana na vrhu.
"Aleksa, vrati se. Skuvala san ti paštašutu", tu legendarnu
rečenicu čulo je i vidjelo više od 300.000 ljudi.
"Filmovi se ne rade zbog brojki. Naime, rade se zato da nakon tih
90 minuta projekcije film ostane još neko vrijeme u mislima
gledatelja", pojasnio je Brešan.
I ostat će. Taman toliko dok se na kino platnu ne pojave neki
novi Vlaj, pop ili Maršal zbog kojih nam se sav taj naš novac
kojim financiramo snimanje hrvatskih filmova neće činiti uzalud
potrošenim.
