Biste li mogli objasniti značaj Ćirila i Metoda za razvoj hrvatske kulture i književnosti? Znate li zašto su 1358. i 1409. neke od najvažnijih godina u povijesti Dalmacije? Ili, kada je bila bitka na Mohačkom polju, i zašto je njen ishod bitan za povijest Hrvata? Možete li objasniti razliku između Države SHS i Kraljevine SHS? Naposljetku, biste li znali nabrojiti države u čijem je sastavu bila Istra kroz stoljeća?
Gotovo sam siguran da osim povjesničara, nastavnika povijesti i stvarno rijetkih izuzetaka većina Hrvata ne zna odgovor na ova pitanja. A vjerovali ili ne, svi koji su školovani u Hrvatskoj, čak i u vrijeme socijalizma, o ovim su događajima učili u dva navrata. Bez obzira u koju osnovnu ili srednju školu išli.
I još nešto. Svi navedeni primjeri nisu neki manje bitni događaji. Nisam npr. tražio da se barem jednom rečenicom opiše vladavina kneza Trpimira, Domagoja ili Branimira, da se pojasni nastanak Vojne krajine ili objasni zašto su Stjepan Radić i Svetozar Pribičević sklopili koaliciju. A i to se učilo. Također dvaput. Nakon konstatacije da su svi učili sve, a da rijetko tko po završetku školovanja išta zna, nameće se logično pitanje. Čemu (takva) nastava povijesti?
Pobuna zabrinutih domoljuba
Posljednjih nekoliko godina radna skupina sastavljena od nastavnika, metodičara i povjesničara pokušala je odgovoriti na ovo pitanje. I došli su do zaključka da bi svrha učenja povijesti trebala biti poticanje interesa učenika za proučavanje prošlosti, razvijanje radoznalosti, imaginacije, analitičkog mišljenja i multiperspektivnosti.
Time bi povijest, ali i nastava povijesti uistinu postale učiteljice života. Umjesto "bubanja napamet" i velike količine podataka koji se brzo zaborave, znanje i vještine koje bi učenici stekli pomogli bi im u snalaženju u različitim životnim i profesionalnim situacijama.
Sramota! Pobunili su se odmah zabrinuti domoljubi. Nastava povijesti mora prije svega pridonijeti izgradnji nacionalnog identiteta! Primarni cilj nije učiniti učenika dobrim građaninom nego dobrim Hrvatom.
Znatiželja nije poželjna
Kakva radoznalost?! Pa da još netko postavi pitanje zašto pripadnici pobjedničke hrvatske vojske hladnokrvno ubijaju starce srpske nacionalnosti i pale njihove kuće nakon što je rat završio. Kakvo analitičko mišljenje?! Pa da netko zapita zašto Hrvatska 30 godina gospodarski ne napreduje, iako njom više ne upravljaju Austrijanci, Mađari ili Srbi?
Kakva imaginacija?! Pa da se neki učenik zamisli u ulozi djeteta koje su ustaše odvojili od majke i odveli u neko "prihvatilište". Kakva multiperspektivnost?! Pa nećemo valjda dopustiti da nam učenici počnu žaliti tuđe žrtve i osuđivati naše zločince.
Koji je cilj nastave povijesti, i koja je uloga države u tom procesu, možda je najbolje prije nekoliko godina objasnio, tko drugi nego jedan svećenik povjesničar. On smatra, a bojim se da u takvom stavu nije usamljen, kako je "normalno za očekivati da se udžbenik (povijesti) koji će biti tiskan odobrenjem hrvatskoga Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa piše s hrvatskoga stajališta i da se u njemu iznose hrvatske istine". Iskreno, ne znam čemu naglašavanje ovog posljednjeg. Pa ima li drugih, osim hrvatskih istina?
Nacionalna povijest kao NOB
Naravno da pogađate koji je od spomenuta dva koncepta podučavanja izgubio bitku s hrvatskom realnošću. I što slijedi? Očito stari isprobani recept koji će osigurati da povijest zadrži status jednog od najdosadnijih, ali i najireleventnijih školskih predmeta. Umjesto na kvaliteti nastave naglasak će biti na kvantiteti sadržaja. Umjesto aktivnih sudionika obrazovnog procesa učenici će i dalje ostati pasivni promatrači.
Da stvar bude apsurdnija povećanje tema iz nacionalne povijesti vjerojatno će izazvati kontraefekt. Ako je većina imala problema s pamćenjem onoga što se do sada učilo, kako će tek biti kad se količina informacija poveća. Osim toga, bojim se da bi teme iz nacionalne povijesti mogle doživjeti sudbinu tema iz NOB-a, revolucionarnog i socijalističkog pokreta. Što se na njima više inzistiralo, posebno na jednostran i tendenciozan način, kod učenika se stvarao otpor, a s vremenom i podsmijeh.
I ono što je možda najvažnije, a što domoljubnim dušebrižnicima očito nije jasno, ljubav prema domovini i svom narodu ne gradi se na pričama iz prošlosti. Koliko god one zvučale herojski i romantično. Mlade ljude moramo naučiti da poštuju svoju državu, njene zakone, institucije i, naravno, ljude koji u njoj žive. Tek kada to nauče postat će svjesni onoga što imaju, ali i onoga što bi mogli i trebali imati.
Trebamo ih naučiti da nekritička samopromocija, traženje krivaca za probleme u drugima, ksenofobija i etnocentrizam nisu domoljublje već nacionalizam. A kako je to lijepo rekao francuski predsjednik Macron "nacionalizam je izdaja domoljublja". Kad već naši veliki Hrvati to ne uspijevaju shvatiti, pomognimo našim malim sugrađanima da nemaju dileme oko toga.
