"Meni se važnije udat nego izbjeć koronu."
"A koji ti se gušt udavat ako ti pir traje samo do ponoći?"
Zamislila se kratko, pa odmahnula rukom.
"Ma ko to poštiva."
To me natjeralo da razmislim. Dok je cila Hrvatska u straju, dok se svaki dan nižu neslavni rekordi, a koronaredari budno paze da se ljudi ne grupiraju, u Split ka da se ništa ne događa. Ludi grad opet izgleda po svoju. Pazar krcat staroga svita, ne nose se maske po butigama, peta se roge ćaćine i materine i Stožeru i ko ga je izmislija i pola grada viruje da je cila ova gungula samo jedna velika prevara. Penzioneri u jatima na rivi, čitaju se novine i komentira.
Maske služe ka ukras oko vrata.
U društvu sam dvije mlade dame, Mare i Kristine. Dvadeset i nešto im je po prilici, sredile su se tip – top i na štiklama našle svoje mjesto na rivi. Jesen je u punom zamahu i kiša može svaki čas, no to njih dvije ne smeta. Još su lagano obučene i slikaju jedna drugu u večernjim toaletama. Split je petkom uglavnom pust, osim na "štacijama" splitske mladosti na kojima je sasvim druga priča. Ako znaš gdje trebaš poći, tada ti neće nedostajati zanimljivosti čak ni u ovom pandemijskom vikendu koji obara sve rekorde.
Neobično za ovaj vikend jest to da sve počinje izrazito rano. Mare i Kristina izašle bi inače u grad tek oko deset, možda i kasnije. Ovako, jer smo u strogo zabranjenom koronavikendu za okupljanja, izašle su još u sedam. Malo neobično, za večernju šminku, ali što je – tu je.
Rano kreću boce
Mare popravlja upravo tu šminku i govori mi kako su se stvari radi eskalacije epidemije čudno ubrzale. Kristina krivi konobare koji već deset minuta prije ponoći traže da naplate i pravdaju se kako ne smiju "udarit" račun iza pola noći radi inspekcije. Mare, pošto radi i sama u turizmu, konobare pravda i krivi stožeraše zbog kojih se neće udat. Da se sve ubrzalo vidim i sam, jer se bašta popularnog okupljališta splitske mladosti puni, a konobari pušu i nose pune tacne. Novost je da se u sedam već iznose boce. Vodka i četiri red bulla. Toči se i brza sa pićem, što na neiskusnu mladost vidno utječe. Razveza se jezik i Mari, koja budno prati momke za susjednim stolom. Jedan joj je upao u oko. Splitske cure od malena sanjaju da se udaju, da imaju velik pir i to nije samo njima cilj, već kompletnoj familiji. Čuva se i oprema dota, a matere budno paze da zet ne bude Srbin. Ćaća, šta je i normalno, naoružan je do zuba i jedva čeka da svoju postrojbu iz rata "počasti" i da se konačno okupe ka ljudi.
Mare i Kristina su pod tin pritiskon od malena, i nose se za sada dobro. Ako se već triba udat, bolje da ima para, govori mi Kike koja prihvaća piće sa susjednog stola i šapće Mari da onaj u Adidas tuti sigurno vozi BMW. To je dobra prilika, klima Mare glavom, a ja započinjem razgovor sa momcima koji su neupadljivo već zauzeli stol na kojem smo do sada sjedili nas troje. Naručuje se nova boca, i dvi boce vina sa strane. Pije se užurbano, i konobari ne stižu donit toliko koliko oni mogu narućit. Svak ima za turu, što znači ili novu bocu, ili "kratke" da sve bolje sjedne. Mogu popit, mislim se, ali ih ne krivim. Sjećam se s tugom svoje mladosti koje se uglavnom zbog istog problema ne sjećam.
Nema mjera
Osam je sati i već je gužva. Nema stola niti za lijek. Kao što nema razmaka, nema maski, nema mjera o kojima trube stožeri, mediji, policija, liječnici, šamani i lokalni šerifi. Te lokalne upravo pratim kako bez maski ulaze u baštu i pozdravljaju se normalno, kao d se ništa ne događa. Kao da sam u paralelnom svemiru, i da bih ostao u ovom preglededavam najnovije vijesti. Eskalacija je tolika da nam prijeti novi lockdown. No to mladost u Splitu uopće ne brine. Njih brine gdje iza ponoći, kada sve zatvori. Ljuti su i beštimaju na vlasti, na stožer, na policiju. Jebe se njih šta oni nemaju di. No kao što to obično biva u Splitu, svi imaju dojave gdje se i kamo otići treba. Kao u doba prohibicije, Split je pun tajnovitih podruuma i garaža u kojima se nastavljaju zabave do zore.
Mladost se organizirala.
Pitam momke zašto se ne boje kotrone, a oni se smiju i zajebavaju me. Koja korona, to smo mi sve imali i preboljeli. Nešto malo fibre par dan i to je to. Ništa ekstra. Neki su čak i namjerno, tako mi tvrde, "kupili" od najbližih da to lipo prođu, pa da su mirni. Ludi grad, mislim se u sebi, i gledam tu mladost koju stvarno nije briga. Najveća briga im je kamo dalje kada zatvore lokali, i naravno, da se udaju prije dvadeset i pete jer kasnije je kasno i onda su u društvu i u gradu označene kao stare cure.
Razmaka između stolova više nema, deset je sati i sve se ubrzava na maksimum. Pije se i nazdravlja, muzika je po njihovom "guštu", a meni smeta. Glasna je, i ne mogu saznat sve detalje koje bi tija saznat. Zašto ih toliko nije briga, ako ništa zbog starijih doma koje mogu zarazit, infetat i otpremit u bolnicu, ako ne i gore.
Di su korona redari?
Korona je najveća prevara, tvrde mi sa susjednog stola i pokazuju na vodku. Evo uzmi, provaj naše cjepivo. Smiju se i nazdravljaju. Madost – ludost, mislim se u sebi, ali kako to u Splitu obično biva, prikradu se tu i nešto stariji, posebno rastavljeni i stari momci koji "škicaju" mlade cure i obično stoje sa strane. Ni oni nemaju maske. Ni oni ne drže distancu, niti su udaljeni jedni od drugih kako nalažu nove mjere.
Pitan di su korona redari?
Opet se svi smiju. Pokazuju mi na lika koji bezuspješno pokušava izmjerit temperaturu jednoj curi. Zajebavaju ga doslovno svi.
"Alo redar, mala ima fibru ali drugačiju."
Svi se smiju i odmah bazu stavljaju na svoje društvene mreže. Mala se crveni, a redar pokušava jednom momku izmjerit temperaturu držeći ga doslovno u klinču. Marko, viču sa stola, nemoj mu dat da ti pobriše mozak.
"Koji mozak, pitaju sa strane, zar on to ima?"
Jadni redar odustaje i maše rukama. Nema ko ga ne zajebava.
Korona, Huawei, Trump, 5G...
Marko i Ante, studenti, u međuvremenu su već ka pravi iskusni galebi okružili Maru i Kiku. Tema je nemili događaj od prije neki dan. Momak šta je puca po Markovu trgu obojici je heroj. Obojica imaju oznake HOS-a na zaslonima mobitela.
Blago zemlji koja ima ovakvu omladinu, mislin se u sebi i gledan se polako pokupit. Dosta mi je, i vidija san i čuja šta me zanimalo. Sazna sve šta san triba znat, i o koroni, i o 5G mriži šta će nas sve ozračit, i o cjepivu u kojen će bit čipovi.
Ante ima teoriju da je sve ovo zbog Trumpa.
"On je njima ukinija Huawei, a oni njemu lipo virus. Pogledaj kad je počela pandemija, niti misec nego je zabranija kineske mobitele. Boga ti pijte brže, jedanes je uri", viče i traži konobara.
I policija stiže, ali ne djeluju zabrinuto. Dva su mlada policjota i prave se kao da se ništa ne događa. Kad malo bolje razmislim, i što bi njih dva? Toliko mladosti koju nije briga, a njih dva sa po četiri tisuće kuna plaće. Za jednim stolom je u piću samo njihova mjesečna plaća.
Nisu ni stariji bolji
Pozdravljam se s društvom i želim Mari da se što prije uda. Ne kao Pepeljuga do ponoći, nego kako treba, do jutra kada će odvesti svatove u Preradu što je sada najnoviji đir. Smiju se i pozdravljaju, mašu maskama koje im služe kao gumice za kosu. Split je utonuo u noć i ako ste mislili da je korona zavladala gradom pod Marjanom, grdno ste se prevarili. Živo je, čak i više nego li zadnjih tjedana. Mladost ne prihvaća mjere, ne vjeruje u brojke i očito ih nije briga za svoje starije koji mogu najebat.
Šta je najtragičnije, nije briga ni starije. Puna balotališta, pun Pazar ujutro. I prvi su stari za karat se kad ih u butigu upozore da tribaju stavit maske. Koje maske, prave se ludi i pari mi se da su gori od mlađarije, bez obzira što su ugrožena skupina.
Pa se sjetim da sam i sam u toj kategoriji i brzo, na najbližem stolu, dohvatim dezificijens.
Odnija me vrag ako je ovi grad normalan.
