Vijest o ocu iz Sirije koji je razdvojen od svoje petogodišnje kćeri nije mogla ne potresti baš svakog roditelja. No, kako je objavio RTL spomenuti je Sirijac registriran u BiH i Crnoj Gori bez kćeri, pa se informacije o ovom slučaju još provjeravaju.
Neovisno o tome, svaka mogućnost takve situacije sama po sebi je zastrašujuća, a za sobom pored brojnih drugih pitanja, o kojima se raspravlja posljednjih dana, postavlja se i ono kako je djeci koja se na tako dalekim rutama izgube od roditelja ili, pak, onima koji na put kreću sami, bez pratnje.
"Preplašeni, u strahu jer u početku ne znaju ili nisu sigurni gdje se nalaze, kakve su procedure, što će im se dalje dogoditi pa koji put djeluju potpuno dezorijentirano... gladni, bez odgovarajuće odjeće i obuće i krajnje psihofizički iscrpljeni". Tim ih riječima opisuje socijalna pedagoginja Dubravka Marušić, koja se s djecom bez pratnje svojevremeno susretala kao djelatnik u Domu Dugave u Zagrebu. Kaže kako je riječ o djeci koja uglavnom bježe od rata i nezamislive bijede, a na putu često padaju u ruke krijumčara pa i trgovaca ljudima te su izloženi raznim oblicima nasilja, zlostavljanja i torture.
Vladin zaokret i neprikladan smještaj
Slika koju opisuje dovoljno je tragična da bi joj još nedostajali oni dijelovi koji posljednjih dana potresaju javnost, od pucnjave na migrante u Srbu gdje je dvoje djece ozlijeđeno do optužbi organizacije "Are You Syrius" za brutalnost hrvatske policije nad roditeljima migrantima, a kojoj svjedoče i mala djeca.
Bivša pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić tvrdi kako je, čak i da takve optužbe nisu točne, primjetno da se one sve češće čuju i vidljivo da je došlo do određenog zaokreta u tretiranju migranata unatrag nekoliko godina te da se Vlada zauzela za drugačiji tretman. "Takve pojave ne idu na dobrobit djeteta niti su u skladu s konvcencijama", upozorava Milas Klarić ističući kako je djecu nužno štititi. Pritom upozorava na brojne nedostatke našeg sustava u koji po ulasku u zemlju "upadaju" djeca bez pratnje.
"Djecu bez pratnje smještaju u domove za djecu s poremećajem u ponašanju, a oni su za njih neprikladni. Nemamo ni specijalizirano udomiteljstvo. Nemamo dovoljno udomiteljskih obitelji ni za djecu u Hrvatskoj, a kamoli za izbjeglice", kaže Milas Klarić dodajući kako se i nakon smještaja brojni problemi u sustavu nižu. Na naše pitanje gdje bi bila smještena petogodišnja djevojčica, poput sada tražene Allse, u slučaju da je pronađu na području RH, kaže da vjeruje da se tako mala ne bi našla baš u spornim domovima već u nekoj drugoj ustanovi za socijelnu skrb, a možda čak i u udomiteljskoj obitelji.
Tromom sustavu ne uspjeva doskočiti ni pravobraniteljica
Da je slika o životu djece bez pratnje u Hrvatskoj daleko od idealne potvrđuje nam i aktualna pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević. Unatoč tome što je Vlada prije nekoliko dana donijela Protokol o postupanju s djecom bez pratnje, ističe kako iz Ureda stalno upozoravaju vlasti da su promjene sustava nužne, ali da one dolaze vrlo sporo.
"Uočili smo brojne probleme na koje već godinama ukazujemo tražeći od nadležnih tijela njihovo rješavanje, ali bez odgovarajućih pomaka. Naše preporuke i upozorenja o nedostatku specijaliziranih smještajnih kapaciteta i specijaliziranog udomiteljstva za djecu bez pratnje, o problemima u sustavu skrbništva, nedostatku prevoditelja, nepravodobnom uključivanju djece u obrazovni sustav, dugotrajnosti postupka rješavanja imigrantskog statusa, načelno se prihvaćaju, no njihova realizacija često izostaje.
Upravo ovi problemi onemogućuju da se djeca bez pratnje u Hrvatskoj osjećaju sigurno i dobrodošlo", opisuje nam Pirnat Dragičević. Kad je riječ o pritužbama udruga da se migrantima, pa i djeci bez pratnje, u Hrvatskoj onemogućuje pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodu zaštitu, kaže kako je već intervenirano u MUP-u, ali da po svakoj zaprimljenoj prijavi zatraže izvješće policije.
Photo: Borna Filic/PIXSELL
Žele život kao i svi njihovi vršnjaci
Dubravka Marušić s početka priče danas više ne radi u Domu u Dugavama, borbi za djecu bez pratnje posvetila se u Centru za nestalu i zlostavljanju djecu. I ona kao i ostale dvije naše sugovornice tvrdi kako domovi u kojima se smještena "problematična" djeca nikako nisu dobar izbor za smještaj "djece bez pratnje". Prije svega, ističe, djeca su to koja teže životu poput svih drugih vršnjaka u svijetu. Istovremeno, stručnjaci koji se nalaze u takvim domovima podnose ogroman teret jer istovremeno ulažu napore u skrb o djeci s potpuno različitim potrebama na koje treba odgovoriti na potpuno različite načine.
Ipak, navodi da je unatrag dvije do tri godine došlo do nekih pozitivnih pomaka u sporom hrvatskom sustavu pa je brigu o nekad potpuno, kako kaže, "nevidljivima" skrb preuzelo desetak ustanova socijalne skrbi diljem RH što je zahtjevalo educiranje stručnjaka te intenzivnu komunikaciju i suradnju između sustava socijalne skrbi, policije, zdravstva, međunarodnih i organizacija civilnog društva.
"Veća pažnja je posvećena i uključivanju djece bez pratnje u učenje hrvatskog jezika i u školu, bolje povezivanje sa sustavom zdravstva, unapređenje pristupa međunarodnoj zaštiti i uloge posebnih skrbnika za djecu bez pratnje. Sve to još uvijek je prilično udaljeno od dovoljno i optimalno učinkovitog i brzog", kaže Dubravka Marušić dodajući kako je najveća prepreka svemu nedostatak prevoditelja.
Photo: Ivica Galovic/ PIXSELL
Dug put pred hrvatskim društvom
Stoga se Centar u kojem radi zalaže za uspostavu specijaliziranog modela skrbi u Zagrebu gdje su dostupne sve usluge iz različitih sustava. Zbog djece bez pratnje kojih se mjesečno prosječno 30 smjesti u ustanove socijalne skrbi i iz različitih su zemalja, Centar za nestalu u zlostavljanu djecu provodi projekt "Život djece bez pratnje u Hrvatskoj – (ne)vidljivi, (ne)sigurni, (ne)zbrinuti?", kojem je cilj jačanje svijesti javnosti i nadležnih instutucija za potrebe te djece, jačanje kulturalnih kompetencija stručnjaka te promocija i uspostava adekvatnog modela skrbi i smještaja.
Kad je riječ o Protokolu o postupanju prema djeci bez pratnje koji je nedavno donijela Vlada, Marušić kaže kako on ima svoje utemeljenje u pozitivnom stavu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, opredijeljenosti i intenciji da se uspostavi i razvije udomiteljstvo i za djecu bez pratnje-državljane trećih zemalja što je vidljivo i iz teksta Nacrta Zakona o udomiteljstvu. Upozorava da je pri implementiranju Protokola važno reći da već postoji spremnost određenog broja udomitelja i prihvaćanje mogućnosti smještaja djece bez pratnje u njihovim obiteljima. No, pred hrvatskim društvom je po mnogim pitanjima i dalje još dug i zahtjevan put.
Međutim, kaže da je važno da su ti procesi započeli, da postoji svijest o značaju i potrebi zbrinjavanja djece bez pratnje, i to naročito one mlađe od 14 godina. Pritom kao pozitivan primjer ističe Nizozemsku koju već slijede Belgija, Italija i Cipar.
