U malim mjestima naše domovine većinom žive stari ljudi. Stari ljudi uvečer zaključavaju vrata i rano odlaze na počinak. U malim mjestima naše domovine malo je mladih ljudi koji lježu kasnije od starih, pa u tim mjestima ulice rano postanu puste. Dogodi se, pogotovo ujesen i zimi, da već oko osam navečer na ulicama ne sretnete ikoga ili tek jedva koga. Iza prozora stanova i kuća trepere ekrani televizora i računala, a na pustim ulicama blješte jedino izlozi trgovina. Neke su, čak nemalo njih, otvorene i u taj kasni sat čekajući nekog putnika namjernika ili lokalnog paćenika koji je ostao bez piva, rizli i duhana.
Noćni kupac – lutajuće božanstvo
Često se zateknem u jednom od takvih malih mjesta naše domovine (podatak poznat redakciji) u kojem žive uglavnom stari ljudi koji se sa sumrakom zaključavaju u svoje domove, pa se uvijek u nevjerici pitam zašto tamo trgovine rade do mrkloga mraka, neke gotovo i do ponoći, kada ondje zaluta tek rijedak svat gonjen nekom potrebom, naizgled neodgodivom do jutra. Odgovor mi otprilike biva jasan: ako bi jedna trgovina ranije zatvorila vrata, druga vjerojatno ne bi, pa bi onda svih onih pet-šest nesretnika otišlo u tu drugu praveći joj nevelik, ali ipak kakav-takav promet.
U tim malim mjestima igra se igra malih brojki tako da i među trgovcima doslovno traje borba za svakog zalutalog noćnog kupca. On je tamo lutajuće božanstvo. Zbog njegovih potreba prodavačice teških kapaka i obješenih podočnjaka odlaze na počinak kada se oni stariji ljudi, koji su zaspali sa sumrakom, već polako razbuđuju.
Zašto prodavačice u Austriji nemaju podočnjake?
Ni u većim i velikim gradovima nije mi posve jasna ta otključanost trgovina do 21 ili 22 sata. Jest, tamo je više ljudi, više potreba i nužde pa onda i više otvorenih dućana. Nitko neće odbaciti zaradu, premda bi svi ti ljudi kupili sve što im treba i ranije u danu ako trgovine navečer ne bi radile. U Austriji se, recimo, u 18 sati – dok ljeti kod nas još uvelike peče zvizdan – trgovine već zatvaraju. A do 23 sata – kada kod nas čak i u ubogim varošicama neke trgovine još rade (vidi sliku ispod!) – u Austriji su otvorene samo one na aerodromima. Slično je i u drugim našim 'drugim' domovinama: Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Irskoj…
Kad se sve zbroji i usporedi, austrijska trgovkinja ima vremena stići kući prije mraka, popiti kavu s prijateljicom, pripremiti djeci večeru, pogledati omiljenu seriju i još se naspavati da sljedećeg jutra ustane odmorna. A kad je odmoran, čovjek je - znamo to - zadovoljniji, opušteniji i na poslu radišniji. Pogledajte drugi put lica naših prodavačica kad obijesno uđete u trgovinu u petnaest do deset navečer: malokoja nije neraspoložena, nervozna, nerazgovorljiva. Osmijeh i ne očekujte. Bilo bi to nepristojno od vas.
Nedjelja nedovoljna nakon 'ironwoman' tjedna
Pitam se sada kada je Vlada – al' ovoga puta ono 'majkemi' - progurala da od 1. srpnja trgovine nemaju raditi nedjeljom (osim 16 nedjelja u godini) zašto nitko u Crkvi i bliskim joj krugovima, odakle inicijativa za neradnom nedjeljom potječe, nije iznio na debatnom pladnju i kraće radno vrijeme ostalim danima?
Neradna nedjelja će klonulim, bezvoljnim i prerano ostarjelim prodavačicama značiti dosta, ali ne i dovoljno, jer će dok ujutro ustane, iznova upozna djecu i muža ("Vidi kako su narasli!" ; "Gle ga kako se otromboljio!") pa odjuri na nedjeljnu misu, dojuri da skuha nedjeljni ručak, opere suđe, pospremi ono što ne stiže preko tjedna (jer ustaje u "rano jutro, pola pet", a liježe malo prije ustajanja) i dalje biti umorna. Neradna nedjelja će joj ubrzo postati tek nešto manje grozna od one radne. I sve što će željeti tog dana bit će da ne ustaje iz kreveta. A morat će, jer joj nije neradna nedjelja milošću kardinalskom i premijerskom omogućena da se samo odmara od svoga 'ironwoman' tjedna.
Rad u vampirskim turnusima
Nije smisao (samo) u neradnoj nedjelji, ideji koju s vremena na vrijeme svećenstvo gura, a poneka vlada poluambiciozno gura dok ne dođe do Ustavnog ili Vrhovnog suda odakle onda uvijek pada. Nitko ne spominje prekomjerno maltretiranje prodavačica i prodavača mimo nedjelje, preko tjedna, u vampirskim turnusima. Smisao je u neradnim večerima. Pa ako je nedjelja za biti u krugu obitelji, onda je radnim danom večer za biti u krevetu u negluho doba noći. Gledajući ih, rekao bih da blagajnica jedino želi ići u krevet, naspavati se, nemati podočnjake i ne dočekati slobodnu nedjelju kao zombi.
Ako se kupce kori i savjetuje da, zarad neradne nedjelje, nabavke komotno mogu obaviti i prije božjeg dana odmora, istom bi se puku trebalo poručiti da sve što trebaju radnim danom mogu nabaviti do 18 ili 19 sati. Pa neka preporuče Vladi da ograniči, a trgovcima da skrati radno vrijeme radnim danima. Da se te iscrpljene žene ne gnijezde po otvorenim, a pustim trgovinama po ubogim varošicama i drugdje gdje, nemajući drugo, premeću robu s jedne police na drugu, s druge na treću pa zatim sve natrag. Ili da, poput one tragično stradale nesretnice u trgovačkom centru u Splitu, u pet do ponoći (Hej! PET DO PONOĆI!) pođu umorne baciti kartone u hidrauličnu prešu.
