Amir Reko, bivši je zapovjednik u Armiji BiH gostovao je u današnjoj emisiji Nedjeljom u 2 u kojoj je opisao svoju osobnu tragediju, ali i zašto je rat toliko opasan i zašto ga nikad ne trebamo zaboraviti.
Voditelj emisije, Aleksandar Stanković već je na samom početku naglasio kako je Amir 1991. godine, kada je imao priliku osvetiti se, ipak odlučio da to neće napraviti.
Na samom početku emisije, susreo se s pitanjem je li uopće vrijedilo ići u rat.
"Ne vjerujem da postoji osoba na svijetu koja želi ići u rat, nitko ne voli rat, stradanja. Tada u toj situaciji nije bilo izbora. Moj kum Rade je otišao sa Srbima, ja sam tada otišao s muslimanima. Moj prijatelj Goran iz Hrvatske je tada otišao s Hrvatima. Nismo mogli tada birati, svatko je išao svojoj kući, braniti svoju kuću, svoju porodicu".
Reko, naime, dolazi iz sela Gudelj kod Foče u kojem su nekad zajedno živjeli Srbi i muslimani u harmoničnom životu, u usporedbi s onim kako danas žive. Njegova pokojna majka, koju su zločinci živu spalili u podrumu obiteljske kuće, jednako kao i Rekina djeda, uvijek trudila da djeci priskrbi knjige i cipele, učeći ih da prije svega budu ljudi. Kada su došle teške godine, upisao se u Vojnu akademiju.
"U to vrijeme to je bilo časno, bez obzira na to što su danas sasvim druga vremena, pa se drugačije gleda", rekao je te dodao kako je kao mladi potporučnik JNA bio na službi u Pljevljima u Crnoj Gori, zatim u Bitoli te u Zaječaru.
"Tamo sam dezertirao kada sam shvatio da to nije ona vojska u kojoj bi ja trebao ostati i da je vrijeme da donesemo neke odluke, kao što su moje kolege oficiri iz Hrvatske i Slovenije donosili odluke. Odlazili su u Hrvatsku te u BiH".
Srbin mu je spasio život
Nakon što je dezertirao iz JNA, došao je u Goražde, gdje mu je pomogao Srbin Dragan Simić, koji mu je spasio život.
"Bio sam mlad, pun snage, a vidjevši da srpske snage preuzimaju Goražde u svoje ruke, odlučio sam se staviti na raspolaganje i krenuti u borbe. Išao sam prvi u borbu, ljudi su se bojali, bojao sam se i ja, imao sam malo rakije, pa bi malo popio da me trema prođe. Dao sam sve od sebe, a vojnički gledano to je završilo oslobađanjem Goražda u rujnu 1992. godine. Bio sam zbunjen činjenicom da Goražde nema organizaciju da bi se suprotstavio Srbima. Grad se granatirao, danju se nije moglo izaći iz kuće. Pretrčavanje preko mosta značilo je zapravo smrt. Vrlo jedna teška situacija. Mislio sam da postoji obrana, ali nije bilo tako", prepričava.
'Bilo mi je svejedno hoću li poginuti ili ne'
Reko je opisao i trenutak u kojem je saznao da su mu Srbi majku i djeda žive spasili u podrumu obiteljske kuće.
"Kurir je došao i izvijestio kako Srbi pale sela i kako su u selu Gudelj svi bili utjerani u kuću te da su živi spaljeni u podrumu te kuće. Spomenuo je ime moje majke i rodbine, ja sam zanijemio, nisam mogao pričati 10 minuta, nisam mogao povjerovati da je tako nešto uopće moglo dogoditi. Kada sam prešao na desnu obalu Drine, čini mi se da mi je bilo svejedno hoću li poginuti pod granatama ili ne. Toliko je to djelovalo na mene. Danas bi mi bilo lakše da je ubijena metkom, nego da je živa izgorjela. Pitao sam se što sam ja u životu učinio da mi se tako nešto dogodi, govori. Teško mi je bilo što nisam došao s 5 srpskih oficira, spasio majku, imao sam prijatelja. I otišao u Švedsku ili Dansku i da ne doživim te traume koje sam doživio. Ja to nisam napravio, ja sam zapravo na neki način žrtvovao svoju majku.
Počinitelji osuđeni zbog ubojstva 6 od 36 osoba
"Radi se o Kunarcu, pod nadimkom Žaga. On se nalazi u Haagu zbog ubojstva 6 osoba, ali on nije ubio 6 već 36 osoba u općini Foča. Jedan od drugih sudionika toga događaja je danas u Kanadi, radi se o Nenadu Blagojeviću".
Usprkos teškoj obiteljskoj tragediji, kada je dobio zapovijed da "očisti" selo Bučje gdje su bili Srbi, on to nije mogao napraviti.
"U jeku napada na Goražde dobio sam naredbu. Dobro sam znao što znači "očistiti". Znao sam da su jako dobro naoružani, da su to bili četnici u Drugom svjetskom ratu, problem je bilo što je bilo žena, djece i staraca, zna se što bi izravan napad izazvao... Jako je sramotno da se oni koji su napravili loša djela, da se ograđuju s mrtvima, časnim borcima i vjerom. Nikada neću napadati poštene ljude, fajtere koji su dali sve od sebe. Sramota je da se zloupotrebljavaju ti ljudi, tako da ja okaljujem ugled tih ljudi. Nakon pregovora, selo Bučje se predalo, a izbjegnut je zločin", istaknuo je.
'Svi smo umorni od rata'
Po njemu, vođe svih triju naroda u BiH krivi su za aktualnu situaciju u susjednoj državi.
"Ako su od Daytonskog sporazuma do danas poslije svega što se dogodilo, doveli nas do situacije da trebamo opet ratovati, onda to ne treba komentirati. Ti ljudi koji su nas do sada vodili, oni nas ne mogu dalje voditi", rekao te dodao kako nacionalistička retorika Milorada Dodika ima plodno tlo kod dijela ljudi u Republici Srpskoj.
"Svi smo umorni od rata. Siguran sam da u Federaciji i u RS-u ljudi ne žele ratovati. Ono što se Dodika drži jest strah, pa ljudi za njega moraju glasati. Tako je postavljeno i u jednom, i u drugom i u trećem taboru", rekao je.
Napominje i da uopće nije u redu da je Željko Komšić predstavnik Hrvata, iako ga oni ne žele.
"Ja ipak prvo gledam je li netko čovjek, a potom koje je nacionalnosti. Ako bismo sam povlačili samo liniju vezano uz nacionalnost, onda bi to bilo tragično. No, ponavljam, ne slažem se da se bilo kome nešto nameće. BiH onda i takva ne može opstati. Moramo razgovarati i pomoći jedni drugima. Znam da se ne može gumicom pobrisati sve što se događalo, ali možemo "povući ručnu" te od svih podjela se vratiti čovjeku i svemu onome što nas zbližava", kaže dodaje da mi ulazak BiH u EU jako pomogao, no to mu se ne čini realno.
Predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić
