Umro je veliki Lou Reed, čovjek bez kojeg bi moderna glazba, pogotovo ona alternativnijeg usmjerenja, zvučala neusporedivo drugačije.
Karijeru je počeo kao lider Velvet Undergrounda, možda i najutjecajnijeg benda u povijesti glazbe, benda koji je usred utopijskih hipijevskih snova pjevao o sadomazohizmu, transvestitima i "junkiejima" iz najmračnijih rupa New Yorka te sablaznio tadašnje dušebrižnike filmski realističnim opisom ovisnosti o heroinu u istoimenoj pjesmi.
Pod pokroviteljstvom oca pop-arta Andyja Warhola, Velveti su snimili zasigurno najradikalniji album svoga vremena, "Velvet Underground & Nico", nakon čega je uslijedio brutalni izljev zaglušujuće buke zvan "White Light White Heat".
Odlazak multiinstrumentalista Johna Calea naznačio je i skorašnji kraj grupe, iako su prije toga pokušali postati običan rock-sastav te čak snimili i hit "Sweet Jane".
U narednim desetljećima Lou je ostao vjeran samom sebi, u jednakoj mjeri radeći remek-djela poput "Berlin" i pokazujući srednji prst publici albumima tipa "Metal Machine Music", od početka do kraja ispunjenog distorzijom, feedbackom i iritantnim škripanjem.
U sličnom izdanju vidio sam ga prvi i posljednji put na koncertu u Ljubljani, kada mu se toliko nije dalo svirati da je veći dio nastupa proveo gledajući na sat, a set-listu ispunio gotovo pa nepoznatim pjesmama koje je zadnji puta izvodio negdje 1975.
Ništa bolji nije bio ni kolaboracijski album "Lulu" koji je snimio s Metallicom, no sve takve bedastoće nikad neće moći pokvariti ono što je učinio šezdesetih i sedamdesetih, kada je sa skupinom čudaka i otpadnika stvarao punk, post-punk, noise i sve druge pravce alter-rocka.
