"Radeći na dosadašnjim diplomatskim mandatima u Velikoj Britaniji, SAD-u i Finskoj, spoznao sam koliko je obrazovanje ključno za cjelokupni razvoj zemlje. Iskustvo Finske omogućilo mi je napraviti i korak dalje – uvidjeti koliko je upravo malim zemljama s ograničenim ljudskim potencijalima važno imati dobro definiran nacionalni inovacijski sustav kao okvir povezivanja znanstvenih istraživanja i tehnoloških inovacija s industrijom", objasnio je za Danas.hr hrvatski veleposlanik u Finskoj Damir Kušen, stručnjak u međunarodnim odnosima s doktoratom londonskog King's Collegea. Ovaj hrvatski veleposlanik, koji je vrlo ozbiljno shvatio svoj diplomatski posao, bio je, kako nam je kazao, uistinu impresioniran socijalno-gospodarskim modelom nordijskih zemalja, a cilj mu je korisna iskustva tih zemalja prenijeti i kod nas.
Za razliku od velikog broja drugih zemalja gdje doktori znanosti uglavnom rade po akademskim institucijama, u Finskoj ih čak polovina radi u industriji. To je cjelokupnom sustavu školovanja i motivaciji studenata dalo novi značajni poticaj.OECD-ov 'Programme for International Student Assessment' (PISA) godinama donosi rang-ljestvicu zemalja u svijetu prema procijenjenoj kvaliteti obrazovnog sustava. Prema toj ljestvici Finska, J. Koreja i Singapur redovito zauzimaju vodeća mjesta. Zašto? Iako OECD-ovi testovi primarno uspoređuju rezultate koje 15-godišnjaci postižu u standardiziranim testovima poznavanja jezika, matematike i prirodnih znanosti, oni posredno ukazuju i na neke segmente kvalitete nacionalnih obrazovnih sustava. Sve do 2000. godine, kad je OECD proveo prvo opsežno međunarodno testiranje, Finska, kao ni ostale zemlje, nije imala precizniju spoznaju o komparativnoj kvaliteti svog obrazovnog sustava. Budući da je Finska na svim dosadašnjim testiranjima zauzela jedno od vodećih mjesta, pozornost svijeta usmjerila se prema mogućem kopiranju ili prijenosu dobre formule organiziranja nacionalnog obrazovnog sustava. U potrazi za uspješnim "finskim obrazovnim modelom", mnogi su se dotadašnji stereotipi i godinama prihvaćene dogme dovele u pitanje. Tako su postale vrlo upitne do tada dominantne teze da kvaliteta školovanja slijedi obrazovni elitizam, dob djece pri polasku u osnovno školsko obrazovanje, broj školskih sati, količinu domaće zadaće, učestalo standardizirano testiranje, opširni kurikulum, veličinu razreda, a konačno i iznos izdvajanja za školstvo. Zanimljivo je da je upravo studiranje "finskog obrazovnog modela" pokazalo sve suprotno.
'Iza finskog obrazovnog sustava stoji potpuni društveni, politički i profesionalni konsenzus'
No, kako se do toga došlo, na čemu se temelji i kako se definira uspješan 'finski model' obrazovanja? Uspješan "finski model", naravno, vrlo je teško definirati, no on je prije svega dio složenog cjelokupnog kulturalnog miljea i počiva na sustavu vrijednosti u kojem obrazovanje ima vrlo visoko mjesto. Iza finskog obrazovnog sustava stoji potpuni društveni, politički i profesionalni konsenzus. Sustav se temelji na dugogodišnjem konceptualnom kontinuitetu bez čestih izmjena zakona. Kvalitetno obrazovanje je postavljeno kao ključni temelj razvoja zemlje i neposredno je povezano s gospodarstvom i mogućnostima zapošljavanja. Zaokretom zemlje prema visokim tehnologijama i inovacijama bilo je neophodno imati obrazovani kadar sposoban nositi dinamiku brzog razvoja tih sektora. Prisjetimo li se da je u jednom trenutku Nokia pokrivala preko 40 posto svjetskog tržišta mobitela, to najbolje ilustrira kakve je kadrove trebala finska high-tech industrija. Paralelno s Nokiom, finska privreda rapidno je razvijala nano i biotehnologiju, povezujući znanstvena istraživanja s proizvodnjom. Za razliku od velikog broja drugih zemalja gdje doktori znanosti uglavnom rade po akademskim institucijama, u Finskoj ih čak polovina radi u industriji. To je cjelokupnom sustavu školovanja i motivaciji studenata dalo novi značajni poticaj.
Obrazovanje u Finskoj je potpuno besplatno za sve, i to od vrtića do doktorata. U Hrvatskoj nas pak uvjeravaju da je došlo vrijeme da se obrazovanje mora plaćati kako bi se ono učinilo što kvalitetnijim. Kako to da u Finskoj to nije tako? Koliko Finska izdvaja proračunskog novca za financiranje sustava obrazovanja? Finska godišnje za obrazovanje izdvaja oko 13 posto državnog proračuna, odnosno 6,6 milijardi eura. Uz to treba pridodati i financiranje različitih obrazovnih programa i treninga od strane lokalne uprave te ostalih vanjskih izvora. Iako je logično pretpostaviti da s porastom izdvajanja za obrazovanje, sustav postaje efikasniji, finski primjer i u tome je drugačiji. Finska, naime, u odnosu na brojne druge članice OECD-a ulaže manje u obrazovni sustav, iako postiže nabolje rezultate na PISA testovima. No, financiranje cjelokupnog obrazovnog sustava iz državnog, odnosno javnog proračuna zahtijeva, naravno, sustavno zdravo i kompetitivno gospodarstvo. To također pokazuje koliko je obrazovni sustav neke zemlje povezan s cjelokupnim ekonomskim stanjem u zemlji.
Snaga finskog visokoškolskog sustava upravo leži u dostupnosti svima, a to je jedino moguće ukoliko se zadrži besplatni model školovanja.
Snaga finskog obrazovnog sustava je u dostupnosti svima
Prije dvije godine Finska je naručila detaljnu neovisnu međunarodnu evaluaciju svog visokog školskog sustava. Rezimiramo li završno izvješće, snaga finskog visokoškolskog sustava upravo leži u dostupnosti svima, a to je jedino moguće ukoliko se zadrži besplatan model školovanja. Kad sam obilazeći finska sveučilišta u razgovorima s rektorima i vodstvom sveučilišta pitao što misle o uvođenju školarina, budući da se u javnoj raspravi sve češće i to spominjalo, svi su odgovorili praktički isto – Finska je premala zemlja da sebi dopusti luksuz izgubiti značajan dio talentiranih pametnih mladih ljudi koji ne bi bili u stanju studirati zbog nedostatka financijske podrške.
'Znanje nije roba nego ljudsko pravo'
Nije samo besplatno obrazovanje za sve, nego i jednako kvalitetno obrazovanje za sve ključno u finskom modelu obrazovanja, bez obzira na društveno-ekonomski status obitelji iz koje učenik/student dolazi. Kako ste jednom prilikom istaknuli, nema škola elitnijih od drugih. Kako je Finska to uspjela postići u sustavu koji na kompeticiju gleda kao na jedan od svojih glavnih pokretača i zašto je to važno? Odnosno, zašto elitizam i razlike u kvaliteti škola prema kojima ide i hrvatski obrazovani sustav štete sustavu obrazovanja? Odnos prema obrazovanju i znanju često se polarizira. Dok na znanje neki gledaju iz perspektive klasične tržišne ekonomije i u njemu prije svega vide robu, drugi u tome vide širenje područja ljudskih prava. Dvojbu je li znanje roba ili pravo svakog djeteta, Finska, naravno, nema. Obrazovanje je svima dostupno i besplatno od vrtića do doktorata. Finska godinama gradi nordijski politički i društveno-ekonomski model socijalne kohezije, jednakosti i blagostanja. Upravo taj model objašnjava i ključnu pozadinu finskog obrazovnog sustava.
Finska je, naime, zemlja relativno malih socijalnih razlika. I upravo na to je ponosno finsko društvo i to predstavlja temelj zadovoljstva i povjerenja finskih građana u državne i javne institucije. Usporedimo li indeks raspodjele nacionalnog bogatstva, odnosno omjer 10 posto najbogatijih i 10 posto najsiromašnijih u zemlji, Finska je zajedno s ostalim nordijskim zemljama u vrhu ljestvice socijalne jednakosti s omjerom od oko 1:3. Što se više spuštamo od sjevera prema jugu Europe, taj je omjer sve nepovoljniji i pokazuje sve veće socijalne razlike u društvu, tako da je u državama srednje Europe oko 1:5, da bi u zemljama europskog dijela Mediterana omjer dostigao i prešao 1:10. Razlike u socijalnoj jednakosti reflektiraju se, naravno, i na obrazovni sustav, koji promiče bogatiji dio stanovništva i vodi k obrazovnom elitizmu. Naravno da pritom obrazovna razina velikog broja škola nužno pada. Ako se znanju pristupi jedino s pozicije tržišne logike, onda je i korak prema mogućoj korumpiranosti obrazovnog sustava manji. Kvalitetno obrazovanje je javno dobro i prvorazredan strateški interes svakog društva i ukoliko institucije koje bi ga trebale kontrolirati nisu dovoljno razvijene, pretvaranje znanja u robu nosi sigurno brojne rizike.
Financijski teret usavršavanja ne smije biti na građanima
Ipak, stvari u kapitalističkom sustavu ne staju samo na tome. Danas, da bi radnik bio 'konkurentan', kako se često voli isticati, mora se konstantno usavršavati. Dio radnika mora se i prekvalificirati jer je potreba za njihovim starim radnim mjestom značajno umanjena, pa završavaju kao 'tehnološki višak' u svojim firmama, usmjerava ih se 'u nove životne izazove'. No, kako uplivati u 'novi izazov' bez novca za dodatnu edukaciju, usavršavanje, prekvalifikaciju? Kako je pitanje cjeloživotnog obrazovanja Finska uredila za svoje građane? Finska sustavno potiče proces cjeloživotnog učenja i stalnog stručnog usavršavanja. Svi smo, naime, svjesni koliko je proces globalizacije pred sve nas postavio nove i sve složenije zahtjeve i izazove, primorao nas na sustavno svladavanje novih tehnologija i potpuno novih načina komuniciranja. Život je danas previše kompliciran da bismo sebi dopustili luksuz stagnacije i iluzije da smo dovoljno naučili tijekom školovanja i da je naše znanje dovoljno za život i posao koji radimo. Niti jedan posao danas ne dopušta takav luksuz, jer je okolina koja nas okružuje svakim danom sve složenija i traži od nas sustavni proces učenja i usavršavanja. Ako je financijski teret tog usavršavanja na građanima, mnogi će prioritete obiteljskog budžeta pronaći negdje drugdje. Zato je važno da država, regionalna i lokalna vlast prepoznaju značaj investiranja u znanje i permanentno obrazovanje građana.
Finska nama dvojbu je li znanje roba ili pravo svakog djeteta. Obrazovanje je svima dostupno i besplatno od vrtića do doktorata.Mislim da danas možemo reći da je život u cjelini jedan proces stalnog učenja. No, za takav odnos prema životu, osim financijske podrške i sustava koji to omogućuje, potrebno je jačati cjelokupnu kulturu učenja. Srećom, danas sve više zemalja to prepoznaje i sve aktivnije potiče proces cjeloživotnog učenja i obrazovanja odraslih.
U 'finskom modelu' čini se sve idealno. Postoji li nešto što biste mogli izdvojiti kao slabost tog sustava? Evaluacijsko izvješće je pokazalo da je ključna slabost finskog visokoobrazovnog sustava u nedovoljnoj međunarodnoj komponenti i premalom broju studenata i profesora u programima razmjene. Samo u nekoliko posljednjih godina ukupan broj studijskih magistarskih programa na finskim sveučilištima povećan je s nekoliko desetaka na čak nekoliko stotina. Danas na finskim sveučilištima, osobito u području visokih tehnologija, studira veliki broj studenata iz Azije, primarno Kine, Indije i J. Koreje.
U Finskoj samo pet posto djece uzima privatne instrukcije
Vratimo se malo na početak razgovora, kad ste rekli da za kvalitetu obrazovanja nije nužno imati veći broj školskih sati, veću količinu domaće zadaće, učestalo standardizirano testiranje, manji broj učenika u razredu... Ponovno je to suprotno svemu onome u što nas uvjeravaju. No, Finska očito dokazuje da to ne mora biti tako? Zašto manji broj učenika i veći broj nastavnih sati prema Vašem mišljenju nisu ključni za kvalitetnije obrazovanje?
Mnogi će se, naravno, teško složiti s pokazateljima da kvaliteta obrazovanja i uspjeh na testovima ne ovise značajnije o temeljnim parametrima koji se najčešće spominju kao korelati dobrog obrazovanja: broj školskih sati, broj djece u razredu, domaća zadaća ili dob kada se započinje formalno obrazovanje. Finska je upravo primjer zemlje u kojoj niti jedan od tih pokazatelja nije u skladu s opće prihvaćenim mišljenjem. Djeca u Finskoj počinju s formalnim obrazovanjem tek sa sedam godina, tvrdeći da djeca moraju biti spremna za proces školskog učenja. Na dnu je OECD ljestvice po ukupnom broju školskih sati, po broju sati koji učitelji provode u neposrednoj nastavi te po količini domaće zadaće.
Ključno je, međutim, kako se vrijeme koje nastavnik provodi s učenicima strukturira, koliko su metode rada učinkovite i kojim se prioritetima nastava usmjerava. Jednako tako, broj djece u razredima ipak ne znači da se djeci ne pristupa individualno. Osobito u prvim godinama školovanja, naglasak u finskim školama je na individualnom pristupu. Uz nastavnika, često je u razredu i pomoćno nastavno osoblje, koje dodatno radi s onom djecom kojoj je teže pratiti nastavni program. Samo oko pet posto djece dodatno plaća privatne instrukcije. Usporedimo li to s podatkom iz Hrvatske, gdje ih, prema rezultatima Instituta za društvena istraživanja, to radi čak oko polovice, nije teško uvidjeti koliko se na taj način obezvređuje službeni rad učitelja i profesora.
Ako je financijski teret profesionalnog usavršavanja na građanima, mnogi će prioritete obiteljskog budžeta pronaći negdje drugdje. Zato je važno da država, regionalna i lokalna vlast prepoznaju značaj investiranja u znanje i permanentno obrazovanje građana.
Finska – rekorder u čitanju knjiga
Često se govori da se u finskom školskom sustavu naglasak stavlja na vrlo praktične teme, prije svega usvajanje znanja i vještina koje su bitne za snalaženje u životu. Finski školski model izbjegava vršiti pritisak na djecu i frustrirati ih čestim provjerama znanja, rangiranjem i ocjenjivanjem. Konačno, finska djeca puno čitaju i kultura čitanja je još jedan od finskih rekorda – naime i u tome ona vodi, po broju pročitanih knjiga po stanovniku.
Učitelji uživaju veliki ugled u društvu
Koliko se cijeni zanimanje učitelja u Finskoj? Koliko su ljudi u tim zanimanjima plaćeni? Biti učitelj u Finskoj je izuzetno prestižno zanimanje i za svako novo radno mjesto javlja se nekoliko stotina kandidata. Otprilike desetak posto najboljih studenata uspijeva postati učiteljima. Učitelj je bio npr. i bivši finski predsjednik i nobelovac Martti Ahtisaari.
Respekt u društvu i visoka autonomija u poslu koji radimo u temelju je našeg zadovoljstva poslom. Brojne studije pokazuju koliko je to važnije od npr. visine plaće. U Finskoj i ostalim nordijskim zemljama plaće učitelja nisu osobito visoke, a kroz cijeli profesionalni vijek u prosjeku mogu porasti tek za oko 30 posto. No, o obrazovnom procesu u Finskoj prije svega odlučuju učitelji i to jača njihov profesionalni ugled, ali i motivaciju i inovativnost. Od sredine 1980-ih godina novi set inicijativa ojačao je autonomiju škola do te mjere da je nadzor nad radom svake škole povjeren primarno lokalnom gradskom vijeću, nacionalni kurikulum je sveden na set prijedloga i vodilja, a njegov format smanjen je s nekoliko stotina na tek desetak stranica. Konačno, od početka 1990-ih godina, nadležno Ministarstvo obrazovanja ukida i službu inspekcije i njihovu ulogu u potpunosti preuzimaju škole, učitelji i ravnatelji.
Naglasak u finskim školama je na individualnom pristupu. Uz nastavnika, često je u razredu i pomoćno nastavno osoblje, koje dodatno radi s onom djecom kojoj je teže pratiti nastavni program.I nastavnici u prvim razredima osnovnih škola u Finskoj čak moraju imati magisterij i njihov profesionalni status u društvu je vrlo visok. Koji je tome razlog? Zašto moraju imati tako visok stupanj obrazovanja da bi podučavali osnovnoškolce? U prvim godinama školovanja učimo učiti, formiramo svoj odnos prema učenju i školovanju, a upravo te godine ključne su i za kognitivni razvoj djece. Učitelji u toj dobi imaju i posebnu zadaću uočiti eventualne poteškoće u učenju, senzorne ili spoznajne probleme kod neke djece. Što se one prije uoče, adekvatnim individualnim pristupom i terapijom moguće ih je znatno lakše ispraviti ili barem umanjiti njihov negativni utjecaj na proces učenja i razvoja. Za to je, naravno, potrebno dodatno školovanje i stručno osposobljavanje svih učitelja. Tako su svi oni dodatno uključeni u proces stalnog stručnog usavršavanja.
Procjene školskog uspjeha su opisne
Kako se vrednuje znanje u osnovnim i srednjim školama u Finskoj? Ako razgovarate s finskim učiteljima, često će spomenuti da oni ne razumiju fasciniranost nekih zapadnih zemalja standardiziranim testovima. Testovi se koriste više kao pokazatelj koliko su djeca u cjelini savladala gradivo, no svako dijete je individualno sa složenom osobnošću i ne može se svesti na jednostavan brojčani rezultat u nekom testu. Svi koji prate studije o dokimologiji, odnosno nauci o ocjenjivanju, vidjet će da je u tome dosta istine. No, kako smo svi uronjeni u kulturu rangiranja i kategorizacije, naravno da je u svakodnevnoj školskoj praksi mnogih zemalja to ipak teško prihvatiti. Hoće li se u nekom razredu i kada koristiti neki test, ovisi o samom učitelju. Procjene školskog uspjeha uglavnom su deskriptivne.
No, na kraju srednjoškolskog obrazovanja sva finska djeca polažu ispit državne mature. On je, naravno, standardiziran na nacionalnoj razini i preduvjet je za upis na fakultet. Iskustvo i tradicija s državnom maturom u Finskoj prilično je duga i ona se polaže još od 1852. godine. Danas se sastoji od najmanje četiri testa, od kojih je obvezan ispit materinjeg jezika, a učenik izabire polagati još tri dodatna predmeta, od švedskog jezika, kao drugog službenog jezika u zemlji, preko nekog od stranih jezika, te nekog od ponuđenih iz područja općih društvenih ili prirodnih predmeta. Učenik koji ne položi ispit može ga ponoviti još najviše dva puta. Prema statističkim pokazateljima, završni ispit položi oko 90 posto učenika općih srednjih škola (gimnazija), te oko 70 posto učenika strukovnih srednjih škola.
U tom smislu, što mislite o državnoj maturi u Hrvatskoj, gdje se iz godine u godinu ponavlja problem s ispitima iz državne mature. Kako je Finska riješila problem upisa i odabira željenih fakulteta za učenike? Državna matura važan je dio nacionalnog obrazovnog sustava i mislim da mu treba pristupiti s punom ozbiljnošću. Uvijek će biti onih koji misle da su testovi preteški, no ne bi se trebalo događati da pitanja na tim testovima budu dvosmislena ili s nemogućnosti točnog odgovora.
Društvo bez autoritarnih monopola
Međutim, spoznaja da nešto ne znamo i spremnost to priznati jest prvi neophodan korak k aktivnom učenju. Cjelokupni razvoj znanosti potaknut je frustracijom neznanja i nerazumijevanja svijeta koji nas okružuje. Tijekom svog doktorata na King’s Collegeu u Londonu imao sam priliku od prestižnih profesora, koji zaista spadaju u najuglednije u području međunarodnih odnosa, prilično često čuti kako sami otvoreno kažu da nešto ne znaju. Upravo to akademsko poštenje priznati da se nešto ne zna i aktivan korak koji činimo k novom znanju ključni su za cjelokupni proces obrazovanja, ali i za razvoj tolerantnog društva u kojem ne vladaju dogme ni autoritarni monopol nečijih uvjerenja ili stavova.
Finski školski model izbjegava vršiti pritisak na djecu i frustrirati ih čestim provjerama znanja, rangiranjem i ocjenjivanjem. Konačno, finska djeca puno čitaju i kultura čitanja je još jedan od finskih rekorda.Konačno, možda je dobro da se kroz primjer državne mature pokrenula javna rasprava o hrvatskom obrazovnom sustavu jer to može voditi njegovom daljnjem usavršavanju. Mislim da je najvažnije da se u reformu obrazovnog procesa uključe oni koji u tom procesu neposredno sudjeluju i o njemu najviše znaju. Duboko vjerujem da svi oni žele što kvalitetniji obrazovni sustav jer on neposredno određuje razvoj društva.
Studij na sveučilištima u Finskoj je besplatan, no prijemni je ispit, koji je pod potpunom autonomijom svakog sveučilišta ili fakulteta, naravno, prilično težak. Zanimljivo je da je najveći interes upravo za studij školske nastave, gdje na jedno mjesto aplicira ponekad i stotinjak kandidata. Naravno da su posebno atraktivni i studiji u području visokih tehnologija, a ti programi ujedno najviše privlače i sve veći broj stranih studenata.
'Tuđi model ne može se doslovno preslikati'
Što mislite o sustavu obrazovanja u Hrvatskoj? Koje su Vaše najveće zamjerke? Sustav nacionalnog obrazovanja u svakoj zemlji, neovisno kako je organiziran, iznimno je složene prirode i predstavlja zapravo temeljni razvojni okvir svakog društva. Utoliko bi bilo uistinu pogrešno kad bismo svoje ocjene davali paušalno, pojednostavljivali proces i svodili raspravu na polarizirane stereotipne ocjene je li sustav dobar ili loš i tko je za to zaslužan ili kriv. No, sustav obrazovanja integriran je i u projekciju gospodarskih prioriteta i potreba nacionalne ekonomije. Nacionalni plan zapošljavanja prati procjenu dinamike razvoja pojedinih industrijskih sektora.
OECD je prije tri godine ukazao na dobar finski model integriranja regionalnih službi za zapošljavanje s regionalnim razvojnim agencijama, jer je jedino njihovom dobrom koordinacijom moguće pratiti dinamiku otvaranja ili zatvaranja radnih mjesta i imati dovoljno vremena za prekvalifikaciju ili novi razvojni plan kao odgovor na dolazeću gospodarsku krizu ili recesiju. Kriza je, naravno, zahvatila i Finsku, no ona je, za razliku od mnogih, na to bila spremnija.
Radeći u Finskoj, značajan dio svog posla usmjerio sam, naravno, na prijenos korisnog finskog iskustva u onome što ovdje predstavlja područje izvrsnosti, a to je svakako područje obrazovanja, istraživanja i razvoja, poticanja inovacija i povezivanje znanosti s privredom. Povezujući godinama finske i hrvatske institucije, mislim da sam dobio prilično dobar uvid u navedena područja i u Hrvatskoj i mislim da imamo prilične potencijale u svim navedenim područjima, no, nažalost, nedovoljnu umreženost i međusobnu povezanost. Važno je da raspravljajući o nekoj temi ili problemu svi koji su relevantni za to budu uključeni, jer se u protivnom javlja polarizacija i daljnja fragmentacija. Efikasni obrazovni sustav zaista traži društveni, politički i profesionalni konsenzus.
Nanotehnologija i biotehnologija danas su ključne poluge razvoja high-tech industrija s visokom dodanom vrijednošću, a Hrvatska sigurno ima i potencijale i spremnost za inovacije i povezivanje znanja s privredom u nekom segmentu proizvodnje u kojem se može uspješno profilirati na globalnom tržištu. No, za to je potrebno investirati i u opremu neophodnu za znanstvena istraživanja i razvoj novih tehnoloških inovacija.
U reformu obrazovnog procesa u Hrvatskoj trebaju se uključiti oni koji u tom procesu neposredno sudjeluju i o njemu najviše znaju. Efikasni obrazovni sustav zaista traži društveni, politički i profesionalni konsenzus. Posljednjih godina ostvareni su brojni kontakti finskih i hrvatskih obrazovnih institucija i pokrenut je niz zajedničkih projekata. U više navrata, posljednjih godina ukupno preko stotinu predstavnika hrvatskih obrazovnih institucija posjetilo je Finsku. Stoga, mislim da predstavnici našeg obrazovnog sektora danas vrlo dobro poznaju finski model, a o svim poteškoćama izgradnje efikasnog obrazovnog sustava znaju puno više od mene. No, mislim da koliko god nam se finski model obrazovanja činio efikasnim, Hrvatska ne treba kopirati tuđe obrazovne modele, nego angažirati sve postojeće potencijale te ukomponirati obrazovni model u dobro definiran širi nacionalni inovacijski sustav i plan gospodarskog razvoja zemlje. Obrazovni sustav je dio šireg kulturalnog miljea neke zemlje i svi koji su pokušali doslovno preslikati tuđi model zanemarili su da se zemlje ipak po mnogočemu razlikuju.
Finski preokret
Jednom prilikom ste kazali da je 'sjever Finske prilično klimatski neatraktivan za život i ukoliko bi kvaliteta tamošnjih škola bila lošija nego u Helsinkiju, tada bi bilo prilično teško zadržati tamošnje stanovništvo'. U Hrvatskoj primjerice imamo slučaj da brojni Dalmatinci, Slavonci dolaze na školovanje u metropolu, ili zbog nedostatka željenog fakulteta/škole ili zbog toga što su zagrebački cjenjeniji. Što biste po tom pitanju savjetovali Hrvatskoj? Koncept socijalne kohezije, solidarnosti i jednakih prava na razvoj svih regija, pa tako i jednako kvalitetnog obrazovanja sigurno predstavlja poučan model. Finska je osobito na primjeru dalekih područja sjevera pokazala kako škole mogu biti dobre i kvalitetne, neovisno u kojem se dijelu zemlje nalaze. Dio uspjeha leži i u primjeni novih tehnologija i edukativnih inovacija koje u te udaljene škole često dođu i prije nego u Helsinki. Prije nekoliko godina finska vlada donijela je uredbu kojom se svim građanima osigurava pravo na širokopojasni internet, izjednačavajući pravo pristupa internetu priključcima na struju, vodu i telefon. Naravno da je to uvelike pomoglo u promicanju nacionalne, regionalne i lokalne e-uprave, podiglo razinu pružanja usluga građanima, ali je istovremeno bilo i sjajna investicija u podizanje obrazovne razine u društvu.
Ipak, Finska nije oduvijek bila najbolji primjer kvalitetnog obrazovanja? Točno. Sve do 1960-ih godina finski obrazovni sustav imao je drugačiji predznak, veliki dio mladih je napuštao školu nakon srednje škole, a sveučilišno obrazovanje bilo je uglavnom privilegija društvene elite i bogatijih građana. Tada je finski parlament 1963. godine donio ključnu odluku da je javno školstvo i dobar obrazovni sustav najbolji način gospodarskog oporavka zemlje. U praksi to je značilo da je svaki učenik imao mogućnost besplatnog i kvalitetnog školovanja. Krajem 1970-ih godina Finska čini sljedeći ključni korak u jačanju kvalitete nacionalnog obrazovanja – značajno podižući društveni položaj učitelja i njihov obrazovni status, dajući im veliku autonomiju u poslu, ali istovremeno tražeći da svi moraju imati završen magisterij. Sveučilišta su besplatno ponudila magistarske programe i to je postao kriterij rada u finskim osnovnim školama.
