E, kad smo u proljeće te 2015. mogli sjediti na Cvjetnom trgu i piti kavu za 10 kuna, uz puter štangicu za kunu i pol. Danas su se stvari drastično promijenile, svaka kava košta oko tri eura, puter štangica pola eura, dakle osnovne stvari koje mnogi svakodnevno kupuju su više nego duplo skuplje.
I tako je sa svime - recimo, miješanu pizzu ste prije 10 godina mogli dobiti za 45 do 60 kuna, ili 6 do 8 eura, danas je svugdje otprilike duplo skuplja. Isto je i s burgerima, bilo ih je i za 20-ak i sitno kuna, pa do 40, danas ih nema ispod 7 do 9 eura, što je više od duplo. "U ovih 10 godina se doista promijenilo jako puno toga i praktički živimo u zemlji koju je na mnogo načina teško prepoznati, počevši od ovog rasta cijena, do činjenice da nam se struktura populacije dramatično promijenila", ističe Maruška Vizek sa Ekonomskog instituta u Zagrebu.
Promijenilo se sve. Tada ste kvadrat stana u Zagrebu mogli dobiti za oko 1500 eura, danas je i to duplo skuplje. Osjetno niža je nezaposlenost, sa gotovo 300 tisuća prije 10 godina, danas ih je bez posla niti 100 tisuća, što je povijesni minimum. A prosječna plaća je sa 760 eura skočila na preko 1400. No, to i dalje ne znači da je građanima duplo bolje.
Promjene u politici
"Naša znanstvena istraživanja pokazuju da, bez obzira na rast plaće, na rast standarda koji je neupitan, mnogi ljudi danas se ne osjećaju puno bolje nego prije deset godina. A osjećaj ljudi, način na koji doživljavaju Hrvatsku, nije puno bolji nego prije 10 godina i za to su prije svega zaslužni oni koji vode Hrvatsku", kaže ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu Boris Jokić.
A oni koje vode zemlju su odmah, već u prvom prvcatom Direktu, zborili ovako: "Neka mi netko kaže, postavljam retoričko pitanje - kada je i u kojoj mjeri bilo bolje u zadnjih 20 godina? Nije nikad bilo bolje". Bio je to tadašnji premijer Zoran Milanović koji je niti pola godine kasnije izgubio izbore. Poslije eksperimenta s premijerom koji je vodio državu i usput vježbao hrvatski, kormilo države preuzeo je Andrej Plenković, da ga ne ispusti sve do danas.
Stabilnost je tu, ali ne i prave promjene. "Hrvatska je umrtvila supstancijalnu i konkretnu raspravu o gotovo svim važnim društvenim pitanjima. I izabrala je, rekao bih, kupovanje vremena. Živimo na ovaj način jer je to najmanje loša opcija, i nastojimo zažmiriti, samo da potraje što duže", komentira povjesničar Tvrtko Jakovina.
Dobro, dogodile se jesu neke važne stvari - zbogom zauvijek kuni trebalo je proći bez cjenovnih šokova. Svjedočili smo propasti najveće hrvatske privatne kompanije od koje smo zapamtili tek kadrove nekoć najmoćnijeg čovjeka u državi kako po Londonu bježi od naše kamere. Ipak, u prvih pet Direktovih godina Hrvatskoj je bilo bolje.
"Sam početak tog desetogodišnjeg razdoblja je obilježen izlaskom iz recesije, i nakon toga smo imali jedno produljeno razdoblje ekonomskog rasta, koje je prekinuto ovom recesijom u 2020. godini, koja je izazvana zatvaranjem uslijed covid-pandemije", kaže Maruška Vizek.
Pandemija, izbjeglice i strani radnici
Da, prije pet godina došla je korona. Pandemija nas je podijelila kao ništa drugo, prvo oko mjera, onda i oko cjepiva. Dogodila su se i dva velika potresa, ali nije se samo rušilo, i gradilo se - Pelješki most spojio je Hrvatsku. Ali kao ništa državu su spojili nogometni uspjesi i spektakularni dočeci. U ljeto 2018. osvajanje srebra u Rusiji postali smo i službeno nogometna velesila - i zauvijek zapamtili ime Zlatka Dalića. "To je jedan veliki dan za hrvatski nogomet i za cijelu Hrvatsku. Okupljanje, zajedništvo", prisjetio se Dalić dočeka na Trgu.
Zajedništva je bilo i 2015. kada je kroz zemlju krenuo izbjeglički val. U početku su ih svi prigrlili, hrvatski policajci sirijskim su bebama presvlačili pelene, omatali ih u dekice i vodili za ruku. Prihvaćala ih je i Europa, Angela Merkel je govorila "Wir schaffen das", mi to možemo, tada su svi zgroženo gledali kako se migrantima podmeću noge ili zbog njih dižu žilet žice.
Nicale su i na mjestima gdje su građani izbjeglicama donosili hranu, recimo Harmici uz granicu sa Slovenijom. I tako već deset godina Hrvatsku i Sloveniju uz rijeku Sutlu dijeli ta i dalje oštra žilet žica, a ustvari potpuno bespotrebno jer više nitko ovuda ne prolazi, i baš zato bi slovenska strana ovih dana ju konačno trebala ukloniti.
Da, migranti koji su te 2015. ušli u Europu ustvari su je politički promijenili i doveli do uzleta desnice u mnogim zemljama, pa i Hrvatskoj, gdje su se počele zazivati i seoske straže na granici, a gledali smo i snimke na kojima policija pendrecima ide na migrante. Zaokret se dogodio, čak i prema legalnim stranim radnicima, kako govore istraživanja među mladima u Europi.
"Neki ih smatraju dobrodošlima, neki ih smatraju ugrozom. Isti ti mladi u Dublinu na pitanje što mislite o stranim radnicima kažu, "those fu*king Polaks and Croats". Stoga bi mladim ljudima, ali i onim starijima u Hrvatskoj trebalo reći da netko tko je ovdje Nepalac, tamo je Hrvat, a svi smo zapravo ljudi", zaključuje Boris Jokić.
Zatvaranje Markovog trga
Ali je možda dijelom i na valu tih promjena premijer ljevičar nekako postao predsjednik desničar. "Prolaze kroz Hrvatsku i rade realno nered. To nisu ljudi nad kojima se treba sažaliti i rasplakati", izjavio je prošlog proljeća Milanović u intervjuu RTL-u.
I još jedna stvar - već gotovo pet godina društvu je oduzeto i jedno od ključnih mjesta. Gotovo smo zaboravili na vrijeme kada smo i mi i turisti mogli slobodno šetati Markovim trgom, sada smo svi građani drugog reda, a trg je otvoren jedino za političare, odnosno služi kao parkiralište za njihove limuzine. I trg će ostati zatvoren još najmanje dvije godine, koliko će trajati obnova zgrade Sabora koja upravo traje. Inače, na njoj, kako smo doznali, gotovo isključivo rade strani radnici.
Da, posljednja velika promjena su sve brojniji strani radnici, mahom s istoka, koji dolaze ovdje raditi poslove koje mi domaći ne želimo. "Kada sam radio u Indiji, nisam mogao uzdržavati obitelj. Sada radim ovdje, i dobro mi je posljednje dvije godine, velika je promjena za moju obitelj. I osjećam se dobro", rekao nam je Nadim Khan iz Indije. I on i njegov prijatelj Adhi Raj žele ovdje ostati. "Mislim da ću tražiti stalno prebivalište ovdje za sebe i za svoju obitelj. Budućnost je ovdje svijetla, ovo je dobra zemlja", kaže Adhi.
Od 2015. iz Hrvatske je emigriralo prema procjenama više od 450 tisuća ljudi. Procjene kažu i da bi u idućih pet, dakle do 2030., u Hrvatskoj moglo raditi i pola milijuna stranih radnika. A mnogi od njih očito će željeti da im ova zemlja postane dom.
