"Volim svoj život. Sve bih još jednom ponovila. No, ne želim umirati na rate, među tuđim ljudima. Zato sam izabrala vas da mi u tome pomognete", stoji to u pismu 61-godišnje umirovljene učiteljice Alenke Čurin-Janžekovič iz sela Zagorje, u slovenskoj općini Sveti Tomaž. Ona je pisala švicarskoj organizaciji Dignitas koja se nalazi pokraj Züricha. To pismo je ustvari molba da joj pomognu da umre.
Švicarska organizacija Dignitas reklamira se pod sloganom "Živjeti dostojanstveno – umrijeti dostojanstveno", osnovana je 1998. godine i svojim "klijentima" omogućava potpomognuto samoubojstvo. Naime, to je u Švicarskoj legalno pod određenim uvjetima. Danas u 70-ak država imaju oko 7.100 članova.
"Ne bojim se. Konačnu sam odluku donijela kad sam trpjela velike bolove, a znam da će biti sve gore i gore", kazala je za Večernji list. Alenka živi s nevjenčanim suprugom Marijanom Janžekovičem (79), umirovljenim policajcem.
Bolesna od malih nogu
Kad je imala 12 godine u Klinici za ortopediju na Šalati u Zagrebu dijagnosticirali su joj Morquiov sindrom, mukopolisaharidoza IV, nasljedna metabolička bolest. Odnosno zbog pomanjkanja enzima za razgradnju šećera, kosti i hrskavica doslovno joj se raspadaju.
"Roditelji su vrlo brzo shvatili da nešto nije u redu. Na preporuku očeva strica, koji je bio liječnik, vozili su me raznim liječnicima. Obilazili smo ortopede i reumatologe od Maribora i Graza do klinike na Šalati u Zagrebu. Upravo su nas u Zagrebu zadržali i posvetili se otkrivanju dijagnozi i liječenju. Osim meni, ta je dijagnoza postavljena i pet godina mlađoj sestri Nevenki", rekla je Alenka.
Uz podršku obitelji uspjela je završiti srednjoškolsko obrazovanje, a kasnije je i završila Pedagošku akademiju u Mariboru jer je htjela postati učiteljica.
"Kako lijeka za tu bolest nema i ostaju samo skalpel i terapije protiv boli, morali smo se svi u obitelji na to priviknuti i od života uzeti sve što se dalo", kazala je.
No, istodobno je obilazila liječnike. Sa samo 17 godina u Zagrebu je bila na prvoj operaciji na desnom kuku pa zatim na ortopedskoj klinici u Ljubljani na lijevom i desnom, godine 1995. opet na oba kuka, 1998. na lijevom, 1999. na desnom... Zatim je u bolnici u Mariboru operirana 2006. godine, pa 2017. ponovno u Ljubljani, a tamo je dobila tešku bakterijsku infekciju.
Srećom, infekcija je prošla nakon nekoliko mjeseci. Proteza se uspješno primila, iako su se liječnici pribojavali da će joj morati odrezati lijevu nogu.
Alenka je negdje između odlazaka na posao i u bolnice pronašla i ljubav, svog Marijana. Koliko god ga je voljela, nije željela imati djecu samo da dijete ne prolazi sve kroz što je ona prolazila. U međuvremenu je ostala bez najuže obitelji. No, srećom ostao joj je muž Marijan bez kojeg ne zna živjeti.
Apel za ozakonjenjem eutanazije
Ovih dana uzdrmala je javnost s apelom za ozakonjenje eutanazije u Sloveniji. Na javnu raspravu o eutanaziji pozvala je političare, liječnike, psihologe, teologe, sociologe, pravnike, antropologe, filozofe...
Tim apelom ne želi pomoći samo sebi, nego i drugima. Istaknula je da svakodnevno, više puta na dan, pije lijekove protiv bolova i svakih nekoliko godina odlazi na operacije. Nakon svake operacije, a prošla ih je desetak, njezino tijelo je sve izmučenije.
Alenka još uvijek živi puna radosti, iako je svjesna da joj svakog trenutka tijelo može otkazati. Ne boji se ako bi joj to donijelo smrt, ali boji se bolesti, dugotrajnog vegetiranja u bolničkom krevetu i ovisnosti o pomoći drugih.
"Teško mi je i osjećam se kao da mi tlo pod nogama propada, svijet mi se ruši, kad se sjetim da bi Alenka svakog dana mogla otići i da ću morati živjeti bez nje. Teško je to objasniti, ali ona najbolje zna kroz što prolazi i kakve bolove trpi. Nemoćni smo. Rekla je da više neće ići na operaciju, nego u Švicarsku", kazao je Marijan.
Alenka dobiva mnogobrojna pisma podrške od nepoznatih ljudi. Svjesna je da ima onih koji ne odobravaju njezin vapaj za legalizacijom eutanazije i kažu da to nije kršćanski, da je život Božji dar i da je u suprotnosti s Božjom voljom.
"Država je odvojena od Crkve koja se tu nema što miješati. Ona zbog toga nije u položaju da govori o tome", kazala je i dodala da je u državama u kojima je ozakonjena, eutanazija uvedena na temelju stručnih argumenata.
"No, moja mi država odriče pravo na dostojanstvenu smrt pa moram u Švicarsku", ogorčena je zbog toga. Organizaciju Dignitas je odabrala jer je blizu aerodroma i jer se o toj organizaciji najviše pisalo.
No, koja je procedura?
Procedura je jasna. Trošak registracije je 200 švicarskih franaka, a godišnja članarina iznosi 90 franaka. Uvjeti za članstvo su neizlječiva bolest u terminalnoj fazi ili bolest koja se pogoršava i neizostavno vodi u smrt. Mogu se prijaviti i oni koje trpe neizdržive bolove koji se ne mogu olakšati i oni s trajnim invaliditetom.
Kandidat može biti i relativno zdrav čovjek koji u starosti više ne vidi smisao života. Uvjet je da je svjestan svega i da može sam posegnuti za čašom sa smrtonosnim koktelom barbiturata. Uz molbu se šalje i liječnička dokumentacija, a cijeli postupak okvirno stoji oko 10.790 franaka.
U to ulazi 4.000 franaka za dokumentaciju, 3.000 za pomoć u samoubojstvu, dokumentacija poslije smrti stoji oko 1.500, a kremacija, ako će se za nju odlučiti, 2.000 franaka. Postupak dobivanja “zelenog svjetla”, koji je Alenka već prošla nakon što je godinu dana pripremala dokumentaciju, traje od tri do više mjeseci, ovisno o zdravstvenom stanju. Puno je papirologije, no to je, smatra, samo način provjere koliko je osoba uporna i iskrena u svojoj želji da umre.
"Ja neću odustati. U dogovoru s Marijanom odlučila sam pričekati dokle god bude išlo, da što dulje ostanemo zajedno. Sve ovisi o tome što će tijelo reći", kazala je Alenka za Večernji list.