Pabro Cerda je iz Čilea došao studirati filmsku režiju u Madrid i odmah mu je nešto upalo u oči: "Ovdje svi žive na veoma malenom prostoru." Kad je onda i sam počeo tražiti stan, brzo je morao shvatiti kako su razlog tome i visoke stanarine i loš način gradnje. U mnogim zgradama su stanovi s malenim sobama, djelomično i bez prozora, i sve to na puno katova. Mnogi stanovnici Madrida ne mogu si priuštiti skupe stanarine jer nemaju stalne prihode, a tu su i došljaci koji često nemaju valjanu dozvolu boravka. Eurostat računa kako španjolska obitelj s dvoje djece zarađuje u prosjeku preko 20.000 eura manje nego isto takva prosječna obitelj u Njemačkoj. Istodobno, kako piše časopis za stanovanje Magazyne, španjolska obitelj plaća tek nešto nižu stanarinu nego ona njemačka.
Čileanac nam kaže da je, kada je došao u Madrid prošlog rujna, jednosobni apartman u centru grada koštao negdje između 650 i 900 eura mjesečno. Budući da za centar nije imao novaca, dospio je u radničku četvrt Vallecas - ali je i tamo, prema evidencijama španjolskih portala za nekretnine, stanarina u protekle četiri godine narasla za petinu. "Meni je zanimljiva i tamošnja atmosfera", priznaje nam Cerda koji bi sad nerado promijenio adresu. Ali to skupo plaća: doba zabrane izlaska ovog proljeća je proveo u svojoj sobici velikoj ravno šest četvornih metara za koju mjesečno plaća 350 eura.
"Ti uvjeti života mijenjaju ljude, osobito u doba pandemije", misli Čileanac. Zabrane su u Španjolskoj bile - i opet jesu - osobito stroge. Ali unatoč tome je mnoštvo novozaraženih jer se takve gusto naseljene četvrti brzo pretvaraju u žarišta zaraze. Povrh toga, tamo si malo tko može priuštiti rad od kuće: tu uglavnom žive ljudi koji rade fizičke poslove, kao njegovatelji, konobari ili čistačice. Ali čak i da ostanu kod kuće, u pravilu mnogo osoba živi u istom stanu.
Najbolje dobivaju turisti
Dodatni i veliki problem, pogotovo u atraktivnim gradovima Španjolske, je iznajmljivanje stanova turistima. Tu je vlada Katalonije uvela drastične mjere: samo u Barcelonu je inače stizalo 30 milijuna turista, ali ona je strogo ograničila broj stanova za turističku djelatnost. Sad je pokrajinska vlada uvela i ograničenje povećanja stanarina.
Doduše ti propisi čine razliku između privatnih vlasnika i tvrtki koje raspolažu s mnogo stanova, a to pravilo ne vrijedi u svim gradovima Katalonije. Ali u Barceloni je i prije pandemije vladala gužva i još uvijek je ogroman problem doći do stana. To Deutsche Welleu svjedoči i Nizozemac Jasper van Dorrestein: "Nisu samo problem razmjerno visoke stanarine, nego i uvjeti koji se traže od stanara. Na primjer uplata stanarina za nekoliko mjeseci na ime kaucije, ali taj novac nećete dobiti ako odselite." Takvo jamstvo inače služi samo ako je nastala šteta u stanu, ali kod stanodavaca Barcelone vrijede druga pravila.
I tu pokrajinska vlada pokušava uvesti reda, ali i ovaj Nizozemac svjedoči: kod iznajmljivanja stana ste samo vi i vlasnik. Ako vi ne želite prihvatiti uvjete, već na vratima stoji netko tko hoće - legalno, nelegalno, svejedno. Jer gužva ne postaje manja, a u pandemiji to ima i svojih posljedica. I Katalonija je opet teško pogođena, hoteli ne smiju primati goste, restorani i kafići moraju zatvoriti vrata sljedeća dva tjedna.
Milijuni praznih stanova
Pedro Arabela je stručnjak za nekretnine Međunarodnog sveučilišta u Madridu i kaže: "Kod nas jednostavno škripi u samom sustavu." Proteklih desetljeća su cijene građevinskih zemljišta u gradovima eksplodirale: "Mora se graditi više socijalnih stanova, na praznom zemljištu koje je općinsko vlasništvo kakvog ima gomila na rubovima gradova." Povrh toga, više procjena govori kako u Španjolskoj postoje milijuni praznih stanova, ali nisu ni na prodaju. Golem dio toga su nekretnine koje su pale pod ovrhu banaka u doba krize, a nema sumnje kako će u ovo doba korone biti još mnogo takvih ovrha zbog propasti građevinskih poduzetnika.
Tu je mnogo "građevinskih ruševina", zgrada koje nikad nisu završene, ali ima ih i koje jesu. Svatko ih gleda, neke već godinama - i neki već iz očaja ne vide drugog izlaza nego neovlašteno ući u takav stan i okupirati ga. Pogotovo siromašni koji nemaju novaca za kauciju, ali tu je i na stotine tisuća stranaca bez valjanih isprava koji inače praktično uopće ne mogu doći do stana. "Kod iznajmljivanja uvijek netko treba biti jamac koji ima uredan ugovor o radu. A onda taj mora paziti da onaj za koga je jamčio uredno plaća stanarinu", objašnjava Bugarka Ivanka Ivanova iz vlastitog iskustva.
Kuća na selu ili bolnički krevet u gradu?
Stanovi su u Španjolskoj skupi, a život je podjednako skup kao i u Njemačkoj, svjedoči statistički ured Eurostat. Zato se ima jedino novaca za malene stanove, a zbog skupog zemljišta se odavno grade goleme stambene zgrade. Španjolci se pitaju zašto je to tako, jer njihova zemlja nije gusto naseljena, pazašto se onda ne gradi u širinu? "Prije svega i zato jer i mi imamo ogroman problem nestanka stanovništva na selu", dodaje Abella.
Španjolski filmski skladatelj Manuel Villalta ima svoju teoriju: "Mi se koncentriramo i volimo gomile. Imati kuću kao što ju ja imam, to je u Španjolskoj iznimka. Sad u pandemiji sam pak sretan što živim sam na selu." Ali to ima i drugu cijenu: Španjolska ima oko 300 bolničkih postelja na 100.000 stanovnika (Njemačka ima oko 800, čak i Hrvatska ima preko 400), ali gotovo sve te postelje stoje u velegradovima kao što su Madrid, Barcelona, Bilbao... A ne u Sierri gdje živi Villalta.
Što onda odabrati: gužvu i malene i skupe stanove pa onda i opasnost od zaraze? Ili prostranstvo, ali bez liječničke skrbi? Čileanac Cerda se ipak tješi: "Barem da mi tu u Madridu imamo neku prednost."