U studiju Net.hr-a gostovao je nuklearni fizičar Tonči Tadić, koji je u velikom intervjuu iz znanstvenog aspekta govorio o nuklearnom naoružanju. Posljednjih mjeseci nuklearne prijetnje iz Moskve postale su naša svakodnevica, a Tadić je u našem studiju pojasnio što je uopće nuklearno naoružanje, kako ono nastaje te kako funkcionira. Tadić se osvrnuo i na bojazan ljudi od radijacije u slučaju eksplozije nuklearne bombe. Na pitanje može li eksplozija bombe izazvati radijaciju kakvu izaziva eksplozija u nuklearnoj elektrani, znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković odgovara da ne može.
"Najbolji primjer su eksplozije nuklearnih bombi u Hirošimi i Nagasakiju. Od Nagasakija do Okinave, gdje je u tom trenutku bila američka vojska, je otprilike ista udaljenost kao od Ukrajine do nas. Oni nisu imali apsolutno nikakvih posljedica", rekao je. Pojasnio je i zašto u slučaju eksplozije nuklearne bombe ne treba piti tablete joda, već je to recept samo za eksploziju nuklearke.
"Jod nastaje u nuklearkama od dugotrajnog rada i on zapravo guši nuklearku; čak postoji i sistem da se taj jod uklanja iz same nuklearke. Međutim, ako dođe do eksplozije nuklearke, onda se taj jod rasipa u okoliš i potrebno je piti tablete joda da se zasiti naša štitnjača, kako u nju ne bi ušao radioaktivni jod iz te eksplozije, koji bi onda mogao oštetiti štitnjaču", govori ovaj stručnjak.
"Ali opet, te probleme može imati netko tko je vaših godina, ne netko tko je ovako star kao ja. Probleme mogu imati žene i mladi koji su u reproduktivnoj dobi, ne starci. Kod njih taj problem nije toliko bitan", ističe.
Tadić kaže da to stoji u slučaju kada gori nuklearka, jer se tu radi o tonama goriva i jodu koji se u njemu razvija. "Kod nuklearnih bombi, radi se o desecima kilograma, ne o tonama i o tome da kod nuklearke imate proces koji je trajao mjesecima ili godinama, a ovdje proces traje u mikrosekundama i on se ne stigne razviti. Niti ima materijala niti ima vremena i besmisleno je piti jod kod nuklearne eksplozije", rekao je, dodajući da ako dođe do nuklearnog rata, jod će biti zadnja stvar koja će se tražiti.
Samo dvije elektrane černobilskog tipa
Veliku bojazan kod ljudi izazvalo je ratovanje kod nuklearne elektrane Zaporižja, a Tadić je u intervjuu objasnio koliko je to opasno.
Svi kod nuklearki gledaju dvije velike katastrofe, jedna je Černobil, druga je Fukušima, istaknuo je. "Kod Černobila smo imali nuklearku koja nije bila napravljena s reaktorom od čelika, nego je bila sazidana od grafitnih blokova u običnom hangaru, kao malo bolja garaža. Kada je došlo do poremećaja hlađenja, onda se taj grafit zapalio, na temperaturi većoj od 900 stupnjeva se voda razdvaja na vodik i kisik, stvaraju se vodik i kisik, na toj temperaturi se oni pale, dolazi do eksplozije. Taj cijeli hangar se razletio i taj reaktor i sav njegov pepeo od požara užarenog grafita je počeo letjeti naokolo, zajedno s gorivom", pojasnio je.
U Ukrajini imamo samo još dvije nuklearke s reaktorom černobilskog tipa, a one su obje uz granicu Poljske. "Posve sam siguran da ih od samog početka rata jako dobro proturaketnom obranom pokriva Poljska. Odnosno, da je Ukrajina dobila od Amerikanaca dovoljnu količinu proturaketne obrane da ih zaštiti od bilo kojeg ruskog napada i nekakvog ludila", kazao je Tadić.
"Svi ostali reaktori u Ukrajini su ruskog VVER tipa, to je nešto po dizajnu vrlo slično Krškom - ima reaktor koji je čelična posuda, i parogeneratori koji su čelične posude, a koji se nalaze unutar betonskog kontengenta debljine stjenke metar i pol do dva metra armiranog betona s još osam do 10 centimetara čelika unutar toga. To je jako teško probiti s projektilom, bilo kojim", ističe Tadić.
"Tu opet dolazi do problema ako i samo ako je taj reaktor u pogonu, većina tih reaktora je sada pogašena. Ako je reaktor u pogonu ili u postupku gašenja gdje ste ubacili kontrolne šipke, on je i dalje vruć. Vi na neki način morate ohladiti taj reaktor, morate mu dovesti struju sa strane. Zato do svake nuklearke idu barem dva ili čak tri dalekovoda, kao kod našeg Krškog, koji pri gašenju dovode energiju sa strane da se pokreću pumpe i hlade jezgru reaktora. Ako tog hlađenja nema iz nekog razloga, jer je neki luđak pogodio uklopno postrojenje pa su pumpe ostale bez struje ili je cunami poplavio dizel generatore, a potres razorio dalekovode kao u Fukušimi, onda dolazi do pregrijavanja jezgre. Opet se stvara vodik koji eksplodira i onda imate probleme kakve imate u Fukušimi, ali manjih razmjera nego što je u vezi Černobila, jer nemate reaktor napravljen od grafita koji bi se zapalio", pojasnio je Nuklearni fizičar Tonči Tadić.
"U svim tim situacijama, s obzirom na smjer kretanja vjetrova u Europi koji idu uvijek od zapada prema istoku, sva ta radioaktivnost poklopila bi ruske vojnike na okupiranim područjima Ukrajine i Rusiju. Mislim da nitko normalan taj ishod ne želi sebi priuštiti", zaključuje ovaj znanstvenik.
Cijeli intervju Tončija Tadića možete pogledati niže.