Kineska odluka da ne vežu politiku te poštivanje ljudskih prava ne postavljaju kao uvjet za davanje pomoći i ulaganja učinila je mnoge vlade u Africi, Latinskoj Americi i Aziji sretnima.
To je dovelo do toga da su između 2003. i 2008. kineska ulaganja u strane zemlje eksplodirala. U Africi su dosegnula 5,5 milijardi dolara, u Latinskoj Americi 3,7 milijardi dolara, a u Aziji 43,5 milijardi. Tako da je Kina sada vodeći strani ulagač u, primjerice, Sudanu i Kambodži.
Kinezi su u potrazi za sirovinama koje trebaju za pokretanje i razvijanje vlastite ekonomije. Da bi do njih došli, trebaju prijatelje u stranim državama, kojima onda financiraju gradnju stadiona, bolnica i luksuznih vladinih zgrada. Ministarstvo vanjskih poslova u Istočnom Timoru su izgradili upravo Kinezi, dok je zgrada parlamenta Gvineje Bisau optočena mramorom dar vlade iz Pekinga.
Neke zemlje, ipak, nisu više toliko lude da se prostru pred kineskom ekspanzijom. Iako politički uvjeti ne prate lovu iz Pekinga, postoje ekonomski uvjeti. Ceste, rudnike i drugu infrastrukturu koje nude grade najčešće vojske uvezenih kineskih radnika, što smanjuje ukupnu financijsku dobit zemalja u kojima se gradi. Kineske kompanije koje ulažu u inozemstvu vole dostaviti sve što se koristi na gradilištu., od paketića tjestenine do kineskog ružičastog toaletnog papira. I ne pojavljuju se samo kineski gastarbajteri s ugovorima. Par godina nakon njih iskrcavaju se i njihovi rođaci koji otvaraju trgovine jeftinom kineskom robom i ugrožavaju domaće poduzetnike.
Neredi od Solomonskih Otoka i Zambije do Tonga i Lesota
Lokalci koji nekako dobiju posao na kineskoj baušteli se žale da im se šefovi ne obaziru na zakone o radu njihovih država koji im osiguravaju minimalac, niti na zaštitu koju im pružaju strukovni sindikati. U posljednje tri godine protukineski neredi su izbili svuda od Solomonskih Otoka i Zambije do Tonga i Lesota. Napetosti rastu i u Indiji, u kojoj su Kinezi uključeni u nekoliko velikih infrastrukturnih projekata. Protiv njih govore čak i visoki državni službenici. U Vijetnamu su planovi za ulaganja 140 milijuna dolara u otvoreni rudnik boksita zaustavljeni nakon što je protiv njih progovorio heroj revolucije general Vo Nguyen Giap jer je, kako je javno rekao, to ulaganje predstavljalo «ozbiljnu opasnost za prirodni i društveni okoliš».
U studenom 2009. je dvadesetak naoružanih osoba napalo kineski rudnik bakra Rio Blanco u Peruu. Dva su stražara ubijena, a dva su radnika nestala nakon što su napadači zapalili rudnik. Takva vrsta nasilja nije neuobičajena u toj zemlji, jer se lokalno siromašno ruralno stanovništvo uz pomoć međunarodnih nevladinih udruga redovito sukobljava s vladom i stranim kompanijama oko njihovih pokušaja da crpi naftu i kopa rude na području na kojem ono živi. Par mjeseci prije toga se lokalna ekipa potukla s Kinezima u predgrađu Alžira. Povod je navodno bio sukob oko parking mjesta između dvojice mladića različitih boja kože, ali tijekom frke koja je slijedila opljačkano je nekoliko kineskih dućana i razbijeno pet automobila kineskih vlasnika. Murija je stigla i uhapsila četiri osobe, sve se kasnije riješilo na diplomatskom nivou.
Velikim investitorima vrata širom otvorena
U proljeće 2009. je izbio vjerojatno najveći sukob na jednom od najvećih pojedinačnih kineskih ulaganja, 1,4 milijardi dolara vrijednom projektu Ramu, rudarenju nikla i kobalta u zabitim brdima Papue Nove Gvineje. Izbila je tučnjava između kineskih i domaćih radnika, nakon koje su tri kineska radnika završila u bolnici, tridesetak je vozila uništeno ili oštećeno, a privedeno je 70 domaćih radnika. Uslijedili su javni prosvjedi u Port Moresbyju, glavnom gradu Papue Nove Gvineje, na kojem se tražilo od Vlade da smanji useljavanje Azijaca, kako oni nazivaju naseljene Kineze i Malezijce (također kineskog porijekla). Kinezi koji posjeduju mnoge fast-food restorane su brzo zatvorili svoje lokale. Oni su tradicionalni kineski biznis u toj zemlji, ali su ih posljednjih godina počeli prestizati dućani jeftinom kineskom robom. "Pozdravljamo velike investitore. Jedino želimo van strance koji ugrožavaju male poduzetnike koji imaju poslove koje mi možemo voditi", objasnio je tada Noel Anjo predsjednik koalicije nevladinih udruga za australski dnevni list The Australian . Prosvjedi su se proširili i na ostatak zemlje, a pratila ih je i pljačka kineskih lokala. Najmanje je četvero pljačkaša ubijeno, dok su neki ministri nered objašnjavali velikom stopom nezaposlenosti koja u nekim mjestima dostiže 80%.
Uz sve kontroverze vezane uz dotok kineskog novca u Afriku, Latinsku Ameriku i Aziju, istina je i da se većina Kineza koja na njima radi neće kući vratiti bogato. Većina ih ionako dolazi stoga jer doma nisu mogli naći drugi posao. Rade u inozemstvu više od godinu dana, sedam dana u tjednu više od osam sati dnevno. Ne koriste praznike, jer uglavnom nemaju što za raditi tamo gdje se nalaze. Sami plaćaju smještaj i kada im se sve oduzme, manje zarađuju nego što bi kod kuće na sličnom poslu. No, problem je u tome što doma posla nemaju, kao što objašnjava Chen Ming, jedan od nadglednika u rudniku Ramu za magazin Time: "Nije neki posao, ali što drugo mogu raditi? Trebam jesti i slati kući novac". Za njega i ostale radnike, kako kineske, tako i domaće, rintanje u džungli znači preživljavanje. Dok velike kineske kompanije i vlade koje podržavaju jedino žele vidjeti veliku lovu.
