„CHI SONO IO PER GIUDICARE?“ Giovanni Maria Vian ponavlja ovu rečenicu čije dublje značenje, čini se, još uvijek traži. „Tko sam ja da sudim?“: je li to nova doktrina? Slučajno improvizirana rečenica? Vian nije baš siguran što da misli. Tko je on da sudi? Rečenicu je, u upitnom obliku, izgovorio papa Franjo, u noći 28. srpnja 2013. godine, u avionu prema Brazilu. Izjava je emitirana diljem svijeta i postala je najslavnija rečenica pontifikata. Zrači empatijom pa podsjeća na Franju, gay-friendly papu koji želi raskinuti sve veze s „homofobnim“ jezikom svojih prethodnika. Giovanni Maria Vian, čiji je posao ne toliko da komentira papine riječi, koliko da ih prenosi, ostaje oprezan. Daje mi službenu transkripciju improvizirane konferencije tijekom koje je Franjo izgovorio ove riječi. Ako ju uključimo u kontekst, u cjelinu Franjinog odgovora, nije siguran, kaže mi, da bismo ju mogli pročitati kao gay-friendly.
Vian je laik i akademik: zovu ga „profesor“ i direktor je novina svete stolice, Osservatore Romano. Ove službene dnevne novine izdaju se na osam jezika i sjedište im je smješteno unutar samog Vatikana.
„Papa je jutros mnogo govorio“, objašnjava mi Vian nakon što sam stigao. Njegove novine objavljuju sve izjave Svetog Oca, njegove poruke, tekstove. To je vatikanska Pravda.
„Mi smo službene novine, to je očito, ali imamo i liberalniji dio, kolumne, članke o kulturi, autonomnije tekstove“, dodaje Vian, svjestan da mu je prostor za manevar vrlo uzak. Kako bi se oslobodio ograničenja Vatikana i pokazao svoj nestašni duh, okružio se figuricama Tintina. Ured mu je preplavljen stripovima Crni otok, Žezlo kralja Otokara, minijaturama Tintina, Miloua i kapetana Haddocka. Čudna invazija poganskih predmeta u srcu svete stolice! Nevjerojatno je da se Hergé nikad nije sjetio napraviti Tintina u Vatikanu!
Papa Franjo i papa emeritus Benedikt XVI s novim kardinalima
Prebrzo sam to rekao. Vian mi istog trena skreće pozornost na postojanje dugog članka o Tintinu u novinama Osservatore Romano, koji navodno dokazuje da je mladi belgijski reporter, bez obzira na svoje likove nevjernike i nezaboravne psovke, zapravo „katolički junak“ kojeg pokreće „kršćanski humanizam“.
„Osservatore Romano jednako je pro-Bergoglio pod Franjom, koliko je bio pro-Ratzinger pod Benediktom XVI.“, objašnjava jedan diplomat koji je na dužnosti u svetoj stolici.
Jedan drugi, suradnik Osservatorea Romanoa, tvrdi da novine postoje kako bi „smirivale skandale“. „Tišine Osservatorea Romana također nešto govore“, objašnjava Vian s dozom humora. Često ću tijekom svojeg istraživanja posjećivati urede novina. Doktor Vian prihvatit će da bude intervjuiran „on the record“ pet puta i „off the record“ još češće, kao i šest njegovih suradnika zaduženih za izdanja na španjolskom, engleskom ili francuskom.
Gej lobi u Vatikanu
JEDNA SE BRAZILSKA NOVINARKA, Ilze Scamparini, korespondentica za televizijski lanac TV Globo u Vatikanu, usudila direktno upitati papu o „gej lobiju“. Scena se odvija na povratku, u avionu koji spaja Rio s Rimom. Kraj je improvizirane konferencije za novinare i papa je umoran, a Federico Lombardi, njegov glasnogovornik, prati ga kao sjena. „Posljednje pitanje?“ reče Lombardi, u žurbi da zaključi konferenciju. I tada Ilze Scamparini diže ruku. Ovdje opširno citiram taj dijalog, na temelju originalne transkripcije koju mi je dao Giovanni Maria Vian: „Htjela bih tražiti dopuštenje da postavim jedno malo delikatnije pitanje. Još je jedna slika obišla svijet: slika msgr. Ricce, kao i informacije o njegovom privatnom životu. Htjela bih znati, Sveti Oče, što mislite učiniti po tom pitanju. Kako Vaša Svetost planira pristupiti tom problemu i kako se misli suočiti s pitanjem gej lobija?“
„Kad je riječ o msgr. Ricci“, odgovara papa, „napravio sam ono što kanonsko pravo preporuča napraviti: investigatio prævia [preliminarna istraga]. U istrazi se nije pojavilo ništa od ovog za što ga optužuju. Ništa nismo pronašli. To je moj odgovor. Ali htio bih još nešto dodati: vidim da se u Crkvi često, ne samo u ovom slučaju, traže „grijesi iz mladosti“ koji se onda objavljuju. A ne zločini? Zločin, to je nešto drugo, zlostavljanje maloljetnika je zločin. Ne, traže se grijesi. Ali ako je neki laik, ili svećenik, ili časna sestra, počinio grijeh i nakon toga se preobratio, Gospodin oprašta… Ali vratimo se na Vaše konkretnije pitanje: govorite o gej lobiju. Eh da! Mnogo se piše o gej lobiju. Još nisam u Vatikanu našao osobu koja bi mi dala svoju osobnu iskaznicu na kojoj piše „gej“. Priča se da ih ima. Mislim da kad se nađemo s takvom osobom, moramo razlikovati činjenicu da je netko „gej“ od toga da je dio lobija. Zato što lobiji nisu uvijek dobri, ovaj je loš. Ako je neka osoba gej i traži Gospodina, ako pokazuje dobronamjernost, tko sam ja da ju osuđujem?... Problem nije imati tu tendenciju [nego] od te tendencije napraviti lobi. To je po meni najveći problem. Hvala vam puno što ste postavili to pitanje. Hvala vam puno!“
OBUČEN SKROZ U CRNO, MALO PREHLAĐEN, na dan kad ga prvi put upoznajem, redovnik Federico Lombardi dobro se sjeća te konferencije za novinare. Kao dobar isusovac, znao je cijeniti umjetničku vrijednost rečenice novog pape. Tko sam ja da sudim? Vjerojatno nikada ni jedna Franjina rečenica nije bila takvo remek-djelo isusovačke dijalektike. Papa odgovara na pitanje… pitanjem!
U sjedištu smo zaklade Ratzinger, koje je Lombardi postao predsjednik, u prizemlju jedne zgrade u Vatikanu, Via della Conciliazone, u Rimu. Pet sam ga puta, uz njegov pristanak, snimao u tim uredima, tijekom dugačkih intervjua o trojici papa kojima je služio – Ivanu Pavlu II., Benediktu XVI. i Franji. Bio je šef službe za odnose s javnošću za vrijeme prvog i glasnogovornik za drugu dvojicu papa.
Lombardi je blag i jednostavan čovjek koji je raskinuo sve veze s glamuroznim i kičastim stilom velikog broja prelata u Vatikanu. Njegova je poniznost upečatljiva i često je obilježila one s kojima je radio. Dok Giovanni Maria Vian živi, na primjer, u samoći u jednom malom, prekrasnom tornju u vrtovima Vatikana, Lombardi radije dijeli svoj život sa svojim suvjernicima isusovcima u skromnom sobičku unutar zajednice. To se uvelike razlikuje od kardinalskih stanova veličine nekoliko stotina metara kvadratnih kakve sam često posjećivao u Rimu, poput stana Raymonda Burkea, Camilla Ruinija, Paula Pouparda, Giovannija Battiste Rea, Rogera Etchegaraya, Renata Raffaelea Martinoa i mnogih drugih. A da ne spominjem palaču kardinala Betorija koju sam posjetio u Firenzi, palaču kardinala Carla Caffarre u Bologni ili onu kardinala Carlosa Osoroa u Madridu. Također, nije ni blizu stanovima, koje nisam posjetio, bivših državnih tajnika Angela Sodana i Tarcisija Bertonea čiji su nepojmljivi luksuz i ekstravagantna veličina bili predmet skandala.
'Tko sam ja da sudim', čuvena rečenica pape Franje o gejevima obilježila je njegov pontifikat
„Kad je papa Franjo izgovorio riječi 'tko sam ja da sudim?', bio sam na njegovoj strani. Moje su reakcije bile pomalo podijeljene, kako bi se reklo. Znate, Franjo je vrlo spontan, govori prilično slobodno. Prihvatio je pitanja, a da ih nije znao unaprijed, bez pripreme. Dok Franjo govori tako slobodno, tijekom devedeset minuta u avionu, bez bilježaka, sa sedamdeset novinara, to je vrlo spontano, vrlo iskreno. Ali ono što govori nije nužno element doktrine, to je razgovor i tako ga treba shvatiti. To je hermeneutički problem.“
Zbog riječi „hermeneutika“, koju je izgovorio Lombardi, čije se zanimanje oduvijek sastojalo od toga da interpretira tekstove, da između njih utvrđuje hijerahiju, da daje smisao rečenicama papa čiji je bio glasnogovornik, imam dojam da isusovački redovnik želi ublažiti Franjinu pro-gej rečenicu. Dodaje: „Želim reći da ta rečenica ne dokazuje izbor ili promjenu doktrine. Ali ima jedan vrlo pozitivan aspekt: ima polazište u osobnoj situaciji. To je pristup temeljen na blizini, pratnji, pastoralnoj brizi. Ali to ne znači da je to [biti gej] dobro, to znači samo da se papa ne osjeća kao netko tko treba suditi.“
„To je isusovačka rečenica?“
„Da, moglo bi se reći da je to isusovačka parola. To je izbor milosrđa, pastorale, put osobne situacije. To je parola razboritosti. [Franjo] traži put. U neku ruku kaže: 'S tobom sam kako bismo zajedno prošli put'. Ali Franjo odgovora na individualnu situaciju [slučaj msgr. Ricce] pastoralnim odgovorom; kad je riječ o doktrini, njoj ostaje vjeran.“
Jedan drugi dan, kad sam kardinala Paula Pouparda ispitivao o toj istoj semantičkoj debati, tijekom jednog od naših redovitih sastanaka u njegovu domu, taj stručnjak Rimske kurije, koji je bio „blizak petorici papa“, kako je sam rekao, komentira: „Nemojte zaboraviti da je Franjo isusovački, argentinski papa. Naglašavam: isusovac i Argentinac. Obje su riječi važne. Što znači da kad izgovara rečenicu 'Tko sam ja da sudim?', ono što je važno nije nužno ono što kaže, nego kako mi to primamo. To je skoro kao teorija spoznaje Tome Akvinskog: sve što shvatimo ovisi o tome što zapravo želimo shvatiti!“
Vatikansko nepisano pravilo
FRANCESCA LEPOREA uopće nije uvjerilo objašnjenje pape Franje. Također, ne dijeli „hermeneutiku“ njegovih egzegeta. Za ovog bivšeg svećenika, koji dobro poznaje msgr. Riccu, papin je odgovor tipičan slučaj dvostrukog značenja. „Ako pratimo njegovo rasuđivanje, papa podrazumijeva da je msgr. Ricca bio gej u mladosti, ali to više nije otkad je postao svećenik. To bi, dakle, bio grijeh iz mladosti koji je Gospodin oprostio. Međutim, papa je morao znati da su se činjenice o kojima je riječ dogodile nedavno.“
Laž? Polu-laž? Za isusovca je, kaže se, laganje na pola ipak na pola govorenje istine! Lepore dodaje: „Ima jedno nepisano pravilo u Vatikanu koje se sastoji u tome da se prelate podržava u svim okolnostima. Franjo štiti Battistu Riccu unatoč svemu, zadržavajući ga na njegovoj poziciji, isto kao što je Ivan Pavao II. štitio Stanisława Dziwisza i Angela Sodana ili kao što je Benedikt XVI. do kraja branio Georga Gänsweina i Tarcisija Bertonea, unatoč svim kritikama. Papa je monarh. Može braniti one koje voli u svim okolnostima, a da ga nitko u tome ne može spriječiti.“
Na početku afere, u srpnju 2013. godine, vodila se detaljna istraga talijanskog časopisa L'Espresso čija je čitava naslovnica bila posvećena Vatikanu, s naslovom: „Gej lobi“. U toj je reportaži msgr. Ricca predstavljen pod pravim imenom i pisali su da je imao vezu sa švicarskim vojnikom dok je bio u službi veleposlanstva svete stolice u Švicarskoj pa onda u Urugvaju. Noćni život Battiste Ricce u Montevideu opisan je posebno detaljno: navodno su ga jedne večeri pretukli na javnom mjestu okupljanja i onda se u nuncijaturu vratio natečenog lica nakon što se obratio nekim svećenicima za pomoć. Jedan je drugi put navodno usred noći zaglavio u dizalu koje se slučajno pokvarilo, u prostorijama veleposlanstva svete stolice, i vatrogasci su ga tek u ranim jutarnjim satima uspjeli izbaviti, njega i jednog „lijepog mladog muškarca“ koji je s njim zaglavio. Peh!
Novine, koje kao izvor navode jednog nuncija, također spominju kovčege švicarskog vojnika, navodnog Riccinog ljubavnika, u kojima su pronađeni „pištolj i ogromna količina prezervativa i pornografskog materijala“. Glasnogovornik pape Franje, Federico Lombardi, po običaju je demantirao činjenice koje po njemu nisu „vjerodostojne“.
„Način na koji je Vatikan upravljao aferom bio je prilično komičan. Papin odgovor također. To je bio laki grijeh! To je bilo u prošlosti! To je pomalo kao kad su optužili Billa Clintona da se drogirao, a on se ispričao dodavši da je pušio marihuanu, ali da nije uvlačio dim!“ ruga se jedan dobar poznavatelj Vatikana, diplomat na službi u Rimu. Mediji su bili veoma zabavljeni prelatovim nevoljama, njegovim navodnim dvostrukim životom i nezgodama s dizalom. Istovremeno, ne smijemo zaboraviti da napad dolazi od Sandra Magistera, zastrašujućeg sedamdeset petogodišnjeg vatikanologa koji je pro-Ratzinger? Zašto odjednom i to dvanaest godina nakon događaja prokazuje baš msgr. Riccu pored tolikih poznatih konzervativnih kardinala u čija je posebna prijateljstva vjerojatno upućen?
Sinoda u Vatikanu
Afera Ricca u stvarnosti je poravnavanje računa između konzervativnog krila Vatikana, recimo ratzingerskog krila, i umjerenog krila koje predstavlja Franjo, a posebice između dva klana homoseksualaca. Diplomat koji nije bio nuncij, nego Prelato d'Onore di Sua Santità (papin počasni prelat), ali nikad posvećen za biskupa, Battista Ricca jedan je od najbližih suradnika svetog oca. Zadužen je za Domus Sanctæ Marthæ, službenu papinsku rezidenciju, a vodi još dvije papinske rezidencije. Naposljetku, jedan je od predstavnika vrhovnog svećenika u vrlo kontroverznoj Vatikanskoj banci (IOR). Vidimo koliko je prelat bio izložen.
Njegova navodna homoseksualnost nije ništa drugo doli izlika za oslabljivanje Franje. Iskoristili su agresiju čija je bio žrtva kako bi ga „outali“, iako bi mnogo katoličkije bilo braniti ga od napadača, s obzirom na nasilje kojemu je bio podvrgnut. A kad je riječ o mladiću s kojim su ga pronašli zaglavljenog u dizalu, treba li podsjećati da se radilo o suglasnoj odrasloj osobi? Dodajmo još da je jedan od Riccinih optužitelja, prema mojim informacijama, i sâm poznat po tome da je istovremeno homofob i homoseksualac! Prilično tipična dvostruka igra, uobičajena u Vatikanu.
I tako se afera Ricca upisuje na dugu listu ravnjanja računa između različitih gej kapelica Rimske kurije – čije su žrtve bili Dino Boffo, Cesare Burgazzi, Francesco Camaldo, čak i bivši državni tajnik Vatikanskog Grada, Carlo Maria Viganò – i imat ćemo prilike ispričati tu priču. Svaki put su ove prelate ili laike cinkali prelati koji su sâmi najčešće financijski korumpirani ili seksualno u ormaru. Medijima su dali informacije kako bi zaštitili svoju tajnu – rijetko kao uslugu Crkvi. I evo novog, petog pravila Sodome: Glasine, ogovaranja, ravnjanje računa, osveta, seksualno uznemiravanje česti su u svetoj stolici. Gej pitanje jedan je od glavnih uzroka ovih intriga.
'Biti iz župe'
„NISTE ZNALI DA JE PAPA OKRUŽEN HOMOSEKSUALCIMA?“ pita me, razgoračenih očiju, jedan nadbiskup Rimske kurije. Njegov je nadimak u Vatikanu „La Païva“, u čast slavnoj markizi i kurtizani. Tako ću ga i ja zvati u ovoj knjizi. Njegova Ekscelencija La Païva, s kojom sam redovito ručao i večerao, zna sve tajne Vatikana. Pravim se naivan: „Po definiciji, nitko ne prakticira heteroseksualnost u Vatikanu, zar ne?“
„Gejevi su brojni“, odgovara La Païva. „Vrlo brojni.“
„Znao sam da je bilo homoseksualaca u sviti Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., ali za Franju nisam znao.“
„Eh da, velik broj u Svetoj Marti je dio župe“, ponavlja La Païva, koji rabi i zlorabi tu lijepu parafrazu.
„Biti iz župe.“ La Païva se smije. Ponosan je na svoju frazu, pomalo kao da je izumio toplu vodu! Valjda ju je upotrijebio stotine puta tijekom svoje duge karijere, ali ovaj izraz koji je rezerviran samo za posvećene, i dalje na njega ima isti učinak.
„Biti iz župe“ mogao bi biti podnaslov ove knjige. Izraz je star i u francuskom i u talijanskom jeziku: našao sam ga u homoseksualnom žargonu 1950.-ih i 1960.-ih godina. Mogao bi biti i stariji, toliko nalikuje nečemu što bi se moglo pojaviti u Sodomi i Gomori Marcela Prousta ili Gospi od cvijeća Jeana Geneta – iako se, čini mi se, ne pojavljuje u tim knjigama. Je li možda bio popularniji u zloglasnim gej barovima 1920.-ih i 1930.-ih godina? Moguće. U svakom slučaju, junački miješa crkveni svemir s homoseksualnim svijetom.
Papa u Vatikanu
„Znate, vrlo ste mi dragi“, odjednom izjavljuje La Païva. „Ali ljut sam na vas što mi ne želite reći preferirate li muškarce ili žene. Zašto mi ne želite reći? Jeste li barem simpatizer?“
Fascinira me La Païvina neumjesnost. Nadbiskup razmišlja na glas i prepušta se zadovoljstvu da me uvede u svoj svijet, misleći da će tako pridobiti moje prijateljstvo. Počinje mi otkrivati misterije Vatikana pod Franjom gdje je homoseksualnost začuđujuće teško pronicljiva tajna. Hvalisavi La Païva sa mnom dijeli svoju tajnu: nevjerojatno znatiželjan čovjek! Po tom pitanju dva puta znatiželjniji od prosjeka: bicurious. Nabraja mi imena i titule onih koji „prakticiraju“ ili „ne prakticiraju“, priznavajući pri tom da homofili zajedno s homoseksualcima čine, kako kaže, veliku većinu kardinalskog zbora!
Naravno, najzanimljivi je od svega „sustav“. Prema La Païvi, homoseksualna je pregnantnost u Kuriji konstanta kako se pape mijenjaju. Prema tome, svite pape Ivana XXVII., Pavla VI., Ivana Pavla I., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje većinom su „iz župe“.
Treći dio feljtona iz knjige Sodoma – “U ‘ormaru’ Vatikana” francuskog istraživačkog novinara i pisca Frédérica Martela koja potresa temelje jedne od najmoćnijih svjetskih organizacija – Katoličke crkve, moći ćete pročitati sutra, u srijedu 6. studenog ekskluzivno na Net.hr-u.
