Sada je potpuno očito, troje europskih državnika doživjelo je potpuni neuspjeh u pokušaju da uvjere američkog predsjednika da ostane pri sporazumu. Emmanuel Macron, Angela Merkel i Boris Johnson izredali su se u Washingtonu, ali su se vratili preko bare praznih ruku. Posljednji put kada su Europa i SAD bili toliko međusobno udaljeni bilo je uoči invazije na Irak 2003., no tada su Britanci krenuli zajedno s Amerikom, piše CNN.
Beskompromisno odstupanje
Ovaj put, posljedice djeluju opasnije i dalekosežnije. Još nije poznato hoće li Iran ostati u nuklearnom sporazumu (Joint Comprehensive Plan of Action - JCPOA), no obećanje američkog predsjednika Donalda Trumpa da će SAD proglasiti "najveći stupanj gospodarskih sankcija" sugerira da je namjera njegove administracije kaznena akcija, a ne oprezan pristup koji ostavlja mjesto i eventualnom kompromisu.
A i iranski je predsjednik Hasan Rohani ubrzo nakon Trumpove najave izjavio kako je naredio državnoj "organizaciji za atomsku industriju da bude potpuno spremna za sljedeće mjere tako da možemo po potrebi započeti s industrijskim obogaćivanjem bez ograničenja." Pod uvjetima JCPOA, obnovljenim američkim sankcijama trebalo bi nekoliko mjeseci da se u potpunosti aktiviraju dok Ministarstvo financija ne donese upute za tvrtke i banke. No u sporazumu nema nikakvog plana za slučaj potpunog odustajanja.
Europski saveznici
Među washingtonovim europskim saveznicima oprez koji se osjećao spram Trumpove administracije prerastao je u ogorčenje koje graniči s nepovjerenjem. I ne radi se samo o Iranu, tu su još i klimatske promjene, carine na čelik i aluminij i sama nepredvidljivost politike Sjedinjenih Država. Francuski predsjednik Macron puno je toga uložio u svoje odnose s Donaldom Trumpom - ostao je ignoriran. Britanska premijerka Theresa May očajnički se trudi držati američkog predsjednika što dalje od Londona kada bude došao u posjetu ovog ljeta kako bi umanjila masovne prosvjede. Stav njemačke kancelarke Merkel često je bio na granici nevjerice.
Trumpovo ponovo uvođenje sankcija Iranu predstavlja veliku uvredu europskim saveznicima SAD-a. EU sada nema niti poticaja, a što je još važnije ni sposobnosti pokušati izvući nekakve dodatne koncesije od Irana, ni u vezi balističkih projektila, njegovog regionalnog ekspanzionizma ili dugoročnijeg dogovora o ojačanju JCPOA. Kao što je jedan europski diplomat rekao CNN-u - "nemamo više nikakvog utjecaja."
No Europljani možda pokušaju zaštititi rastuće trgovačke interese s Iranom od onog što smatraju nefer utjecajem američkih sankcija na europsko poslovanje. Italija i Francuska podržale su trgovinu i ulaganje u Iran ove godine preko kreditnih garancija. No američke sankcije koje je Kongres donio još 2012., i koje će vjerojatno biti prve ponovo uvedene, zahtijevaju i od drugih država da smanje uvoz iranske nafte ili riskiraju penale.
Najgori scenarij bio bi ako bi EU ponovo uvela takozvani blokirajući mehanizam prvi put korišten 1996. kada je američki Kongres uveo sankcije na sve tvrtke, uključujući i neameričke, koje su poslovale s Libijom ili Iranom. Blokirajući mehanizam učinio je nezakonitim za svaku europsku tvrtku da se pokorava tim sankcijama. No ne postoji apsolutna zaštita od dohvata SAD-a u međunarodnom financijskom sustavu. Već je i sama prijetnja mogućih ponovnih američkih sankcija odbila neke europske tvrtke od ulaganja u Iran.
Rusija i Kina
Trumpova je odluka u Kremlju dočekana s oduševljenjem. Svaki put kada dođe do razdora između Europe i SAD-a, to je pobjeda za rusku vanjsku politiku. Moskva će vjerojatno prozivati SAD kao nepouzdanog člana međunarodne zajednice, a za vjerovati je da će i njena politika na Bliskom istoku, od Turske, preko sirije i Libije, imati koristi od američkog povlačenja iz sporazuma.
Kina želi da JCPOA preživi, no moguće da će pronaći korist za sebe i u ovoj američkoj odluci. Kina je već puno uložila u iransku energetsku i građevinsku industriju. Tako Kineska nacionalna naftna koorporacija ima 30% udjela u razvoju ogromnog naftnog i plinskog nalazišta Južni Pars. Ako europski konkurente poput totala i Siemensa budu zastršile američke sankcije, toliko bolje za kineske tvrtke. Peking uz to vidi Iran kao vitalnu točku u svom projektu Jedan pojas, jedan put, kojim širi kinesku utjecaj i trgovinu kroz Aziju prema Europi. Državna investicijska oprganizacija CITIC grupa ima kreditnu liniju u visini 10 milijardi dolara, dok Kineska razvojna banka raspolaže s dodatnih 15 milijardi.
Iranski odgovor
Rohani je naveo narod Irana da prihvati JCPOA obećanjem da će se njihova zemlja ponovo otvoriti svijetu, te da će poteći ulaganja i trgovina. Na prihvaćanje sporazuma uspio je uvjeriti i skeptičnog Vrhovnog vođu, ajatolaha Alija Hamneija, pa čak se i othrvati neprijateljstvu zapovjedništva Revolucionarne garde. No za mnoge Irance, rezultati su bili razočaravajući. Iranski rijal pada, a nezaposlenost je u dvoznamenkastim brojkama.
Sada se ravnoteža u Iranu promjenila. Tvrdolinijaši govore kako se SAD-u nikada nije ni moglo vjerovati. Voditelj Molitvi u petak u Teheranu hojatoleslam Kazem Sedigi rekao je u utorak da su Hamneijeva predviđanja "o JCPOA bila točna", te da će "na kraju biti uništen". Hamneijev viši savjetnik Ali Akbar Velajati rekao je da "ako se Sjedinjene Države povuku iz nuklearnog sporazuma, onda ni mi nećemo ostati u njemu." To je u suprotnosti s Rohanijevom izjavom u ponedeljak da "ako dobijemo ono što želimo iz sporazuma i bez Amerike, onda će Iran ostati predan dogovoru."
U Teheranskim hodnicima moći priprema se velika bitka. Neki su iranski predstavnici čak sugerirali da bi se Iran mogao u potpunosti povući iz Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja, te prekinuti inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju. Svijet bi opet morao pogađati namjere Irana koji istovremeno ubrzava svoj program balističkih projektila. Iran je prekinuo s proizvodnjom 20% obogaćenog urana u skladu s dogovorom iz 2015., no voditelj iranske Agencije za atomsku energiju Ali Akbar Salehi tvrdi kako Iran sada može vršiti još veći stupanj obogaćivanja urana nego što je mogao prije dogovora. Stručnjaci vjeruju da bi Iran, ako bi odlučio nastaviti obogaćivanje urana, mogao napraviti bombu za oko godinu dana.
Poraz iranskih umjerenih snaga bio bi opasan čak i ako bi ostatak bliskog istoka uživao u miru. Ali u Siriji, Jemenu, Iraku i Libanonu čvrstolinijaši Iranske revolucionarne garde osjećaju se jačima, a definitivno ne zastrašenima. Nihov rat je ideološke prirode. Propast sporazuma moglo bi pretvoriti Siriju u još žešće bojište između Izraela i iranskih snaga koje se tamo nalaze. Znakovi su već prisutni. Tako je u ponedjeljak izraelski ministar energetike Yuval Steintz upozorio: "Ako Assad dozvoli Iranu da pretvori Siriju u isturenu bazu protiv nas, da nas napadaju sa sirijskog tla, trebao bi znati da to znači njegov kraj." A u utorak je izraelska vojska naredila otvaranje civilnih skloništa nakon detektiranja takozvane "neredovite aktivnosti" među iranskim snagama u Siriji.
Iran bi mogao pružiti svoju podršku šijitskoj miliciji u Iraku kako bi potkopao pokušaje sljedeće vlade (izbori su 12. svibnja) da održava odnose s SAD-om. Iranske i iračke milicije koje su već u Siriji mogle bi proširiti napade protiv sirijskih demokratskih snaga i američkih vojnika koji ih podržavaju.
Sve su to scenariji za najgore slučajeve, ali su daleko od nezamislivih.
Vodstvo Sjedinjenih Država
Tijekom posjete Europi 2009. američki je predsjednik Barack Obama bio upitan vjeruje li u "američku izuzetnost". "Ne vidim kontradikciju između vjerovanja da je Amerika odigrala posebnu ulogu u vođenju svijeta prema miru i prosperitetu i priznanju da to vodstvo ovisi o našoj sposobnosti stvaranja partnerstva", odgovorio je. Sada sve više izgleda da će taj termin uskoro značiti da je "Amerika izuzeta" iz velikog broja odnosa.
Vodstvo Sjedinjenih Država ne može se još zamijeniti na globalnoj pozornici, kako dokazuje slučaj Sjeverne Koreje, no polako se pojavljuje cijela serija privremenih alternativa. U slučaju nuklearnog sporazuma s Iranom, Europa se smatra napuštenim partnerom u potrazi za ulogom, koja se iznenada našla na istoj strani s Rusijom i Kinom. Iran će se koncentrirati na Aziju - Kinu, Indiju, Južnu Koreju, za ulaganja i trgovinu. A u Rusiji će potražiti partnera za energetsku suradnju. Sjedinjene Države, uz entuzijastičnu pomoć Izraela i Saudijske Arabije (koja će imati direktne koristi od smanjenja izvoza iranske nafte) mogle bi pak zaprijetiti Iranu nečim mnogo gorim od sankcija ako budu smatrale da ubrzava svoj nuklearni program.
S druge strane, što je s mogućnosti dogovora između Trumpa i sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una? Hoće li Kim doći do zaključka kako će, da bi zadovoljio ovu administraciju, morati učiniti istinite i trajne ustupke koji bi doveli do denuklearizacije Korejskog poluotoka? Ili će ga primjer Irana odgovoriti od pregovora o nuklearnom dogovoru - jer će nepouzdana Amerika iskoristiti njegov nedostatak nuklearnog štita? Kako kaže drevna kineska kletva 'neka živimo u zanimljivim vremenima'.
