Rat ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini trebao je biti njegovo krunsko postignuće, demonstracija koliko je daleko Rusija dogurala od raspada Sovjetskog carstva 1991. Aneksija Ukrajine trebala je biti prvi korak u obnovi ruskog carstva. Putin je namjeravao razotkriti Sjedinjene Države kao tigra od papira izvan zapadne Europe i pokazati da je Rusija, zajedno s Kinom, predodređena za vodeću ulogu u novom, multipolarnom međunarodnom poretku.
Nije tako ispalo. Kijev je ostao jak, a ukrajinska vojska pretvorena je u moćnu silu, dijelom zahvaljujući bliskom partnerstvu sa Sjedinjenim Državama i zapadnim saveznicima. Ruska vojska je, nasuprot tome, pokazala loše strateško razmišljanje i organizaciju. Politički sustav koji stoji iza toga pokazao se nesposobnim učiti iz svojih grešaka. S malim izgledima da će diktirati Putinove akcije, Zapad će se morati pripremiti za sljedeću fazu ruskog katastrofalnog rata.
Rat je sam po sebi nepredvidiv. Doista, tijek sukoba poslužio je da poništi rane prognoze da će Ukrajina brzo pasti; preokret sudbine nemoguće je zanemariti. Ipak, čini se da Rusija ide prema porazu. Manje je izvjesno kakav će oblik ovaj poraz imati. Postoje tri osnovna scenarija, a svaki bi imao različite posljedice za kreatore politike na Zapadu i u Ukrajini.
Previše krvi je proteklo da bi pristali na uvjetan mir
Prvi i najmanje vjerojatan scenarij je da će Rusija pristati na svoj poraz prihvaćanjem dogovorenog rješenja pod uvjetima Ukrajine. Mnogo toga bi se moralo promijeniti da bi se ovaj scenarij ostvario jer je nestao svaki privid diplomatskog dijaloga između Rusije, Ukrajine i Zapada. Opseg ruske agresije i razmjeri ruskih ratnih zločina otežali bi Ukrajini prihvaćanje bilo kakvog diplomatskog rješenja koje bi bilo manje od potpune ruske predaje.
Uz to, ruska vlada – pod Putinom ili njegovim nasljednikom – mogla bi pokušati zadržati Krim i tražiti mir negdje drugdje. Kako bi spasio obraz na unutarnjem planu, Kremlj bi mogao tvrditi da se priprema za dugu igru u Ukrajini, ostavljajući otvorenom mogućnost dodatnih vojnih upada. Mogao bi okriviti NATO za svoje slabe rezultate, tvrdeći da su isporuke oružja saveza, a ne snaga Ukrajine, spriječile pobjedu Rusije. Da bi ovaj pristup prošao provjeru unutar režima, tvrdolinijaši - vjerojatno uključujući i samog Putina - morali bi biti marginalizirani. To bi bilo teško, ali ne i nemoguće. Ipak, pod Putinom je takav ishod vrlo malo vjerojatan, s obzirom na to da je njegov pristup ratu od početka bio maksimalistički.
Eskalacija svim sredstvima
Drugi scenarij ruskog poraza uključivao bi neuspjeh usred eskalacije. Kremlj bi nihilistički nastojao produljiti rat u Ukrajini dok bi pokrenuo kampanju nepriznatih sabotaža u zemljama koje podržavaju Kijev i u samoj Ukrajini. U najgorem slučaju, Rusija bi se mogla odlučiti za nuklearni napad na Ukrajinu. Rat bi tada vodio prema izravnom vojnom sukobu između NATO-a i Rusije. Rusija bi se transformirala iz revizionističke države u odmetničku državu, tranzicija koja je već u tijeku, a to bi učvrstilo uvjerenje Zapada da Rusija predstavlja jedinstvenu i neprihvatljivu prijetnju. Prelazak nuklearnog praga mogao bi dovesti do konvencionalnog uključivanja NATO-a u rat, ubrzavajući poraz Rusije na terenu.
Promjena režima
Konačni scenarij za kraj rata bio bi poraz padom režima, pri čemu se odlučujuće bitke ne bi odvijale u Ukrajini, već u hodnicima Kremlja ili na ulicama Moskve. Putin je kruto koncentrirao moć u svojim rukama, a njegova tvrdoglavost u vođenju izgubljenog rata postavila je njegov režim na klimava tla. Rusi će nastaviti marširati iza svog nesposobnog cara samo do određene točke. Iako je Putin donio političku stabilnost u Rusiju - što je cijenjeno stanje stvari s obzirom na lomove u postsovjetskim godinama - njegovi bi se građani mogli okrenuti protiv njega ako rat dovede do opće neimaštine. Pad njegovog režima mogao bi značiti trenutačni kraj rata, koji Rusija ne bi mogla voditi usred domaćeg kaosa koji bi uslijedio. Državni udar nakon kojeg je uslijedio građanski rat ponovit će ono što se dogodilo nakon boljševičkog preuzimanja vlasti 1917., što je ubrzalo povlačenje Rusije iz Prvog svjetskog rata.
Kako god do toga došlo, ruski poraz bi naravno dobrodošao. To bi oslobodilo Ukrajinu od terora koje je pretrpjela od invazije. To bi ojačalo načelo da napad na drugu zemlju ne može proći nekažnjeno. To bi moglo otvoriti nove mogućnosti za Bjelorusiju, Gruziju i Moldaviju, a i za Zapad da dovrše uređivanje Europe po svojoj slici. Za Bjelorusiju bi se mogao pojaviti put prema kraju diktature i prema slobodnim i poštenim izborima. Gruzija, Moldavija i Ukrajina mogle bi zajedno težiti konačnoj integraciji u Europsku uniju i možda u NATO, slijedeći model vlada srednje i istočne Europe nakon pada Sovjetskog Saveza.
Kaos neizbježan u svakom slučaju
Iako bi poraz imao mnogo koristi, Sjedinjene Države i Europa trebale bi se pripremiti za regionalni i globalni nered koji bi on proizveo. Od 2008. Rusija je revizionistička sila. Prekrajala je granice, anektirala teritorije, miješala se u izbore, ubacila se u razne afričke sukobe i promijenila geopolitičku dinamiku Bliskog istoka podupirući sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Kad bi Rusija krenula u radikalnu eskalaciju ili se raspala u kaos umjesto da prihvati poraz kroz pregovore, posljedice bi se osjetile u Aziji, Europi i na Bliskom istoku. Nered bi mogao poprimiti oblik separatizma i ponovnih sukoba u i oko Rusije, zemlje najveće zemlje na svijetu. Transformacija Rusije u propalu državu razdijeljenu građanskim ratom oživjela bi pitanja s kojima su se zapadni kreatori politike morali uhvatiti ukoštac 1991.: na primjer, tko će preuzeti kontrolu nad ruskim nuklearnim oružjem? Neuredni ruski poraz ostavio bi opasnu rupu u međunarodnom sustavu.
Diplomacija više nije opcija?
Pokušati pregovorima uvjeriti Putina da je poražen bio bi težak, možda i nemoguć. (Bilo bi mnogo vjerojatnije pod nasljednikom.) Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij zahtijevao bi da Moskva odustane od svojih zahtjeva na teritorije pod nominalnom kontrolom Rusije u Donjecku, Hersonu, Lugansku i Zaporožju. Putin je već proslavio aneksiju ovih područja s pompom i okolnostima. Sumnja se da bi odustao nakon ovog patriotskog prikaza unatoč slabašnom utjecaju Rusije na ovom teritoriju. Svaki ruski čelnik, bilo Putin ili netko drugi, ne bi pristao odreći se Krima, dijela Ukrajine koji je Rusija anektirala 2014. godine.
Uvjeti na terenu u Rusiji morali bi pogodovati kompromisu. Novo rusko vodstvo moralo bi se boriti s demoraliziranom vojskom i staviti na kocku samozadovoljnu javnost koja pristaje na kapitulaciju. Rusi bi na kraju mogli postati ravnodušni ako se rat nastavi bez jasnog rješenja. No, borbe bi se vjerojatno nastavile u dijelovima istočne Ukrajine, a napetosti između dviju zemalja bi ostale visoke.
Ipak, sporazum s Ukrajinom mogao bi donijeti normalizaciju odnosa sa Zapadom. To bi bio snažan poticaj za manje militarističkog ruskog vođu od Putina, a dopalo bi se i mnogim Rusima. Zapadni čelnici također bi mogli biti namamljeni da guraju pregovore u interesu okončanja rata. Ovdje je problem tajming. U prva dva mjeseca nakon invazije u veljači 2022., Rusija je imala priliku pregovarati sa Zelenskim i iskoristiti svoju moć na bojnom polju. Međutim, nakon ukrajinske uspješne protuofenzive, Kijev nema mnogo razloga na išta pristati. Od invazije, Rusija je podigla uloge i eskalirala neprijateljstva umjesto da pokaže spremnost na kompromis. Manje nepopustljiv vođa od Putina mogao bi navesti Ukrajinu da razmisli o pregovorima.
Rusija kao izvoznik terorizma
Suočen s porazom, Putin bi mogao pribjeći napadima na globalnoj sceni. Neprestano je širio svoje okvire rata, tvrdeći da Zapad vodi posredničku bitku protiv Rusije s ciljem uništenja zemlje. Njegovi govori iz 2022. bili su više megalomanske verzije njegovog obraćanja na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 15 godina ranije, u kojem je osudio američku isključivost, tvrdeći da su Sjedinjene Države “prekoračile svoje nacionalne granice u svakom pogledu”.
Dijelom hvalisanje, dijelom besmislica, dijelom suđenje, Putinova retorika ima za cilj emocionalno mobilizirati Ruse. Ali iza toga postoji i taktička logika: iako širenje rata izvan Ukrajine Putinu očito neće donijeti teritorij za kojim žudi, moglo bi spriječiti Ukrajinu i Zapad da dobiju sukob. Njegov ratoborni jezik postavlja temelje za eskalaciju i sukob sa Zapadom u dvadeset i prvom stoljeću u kojem bi Rusija nastojala iskoristiti svoje asimetrične prednosti kao odmetnička ili teroristička država.
Ruski alati za sukob mogli bi uključivati korištenje kemijskog ili biološkog oružja u ili izvan Ukrajine. Putin bi mogao uništiti energetske cjevovode ili infrastrukturu na morskom dnu ili izvesti kibernetičke napade na financijske institucije Zapada. Korištenje taktičkog nuklearnog oružja moglo bi biti njegovo posljednje utočište. U govoru 30. rujna, Putin je spomenuo Hirošimu i Nagasaki, nudeći zbrkana tumačenja završne faze Drugog svjetskog rata. Analogija je, blago rečeno, nesavršena. Kad bi Rusija upotrijebila taktičko nuklearno oružje u Ukrajini, Kijev se ne bi predao. Kao prvo, Ukrajinci znaju da bi ruska okupacija bila jednaka izumiranju njihove zemlje, što nije bio slučaj s Japanom 1945. Osim toga, Japan je u to vrijeme gubio rat. Od kraja 2022. Rusija, nuklearna sila, je ta koja gubi.
Prijetnja nuklearkama daleko korisnija od korištenja
Posljedice nuklearnog napada bile bi katastrofalne, i to ne samo za ukrajinsko stanovništvo. Ipak, rat bi se nastavio, a nuklearno oružje ne bi mnogo pomoglo ruskim vojnicima na terenu. Umjesto toga, Rusija bi se suočila s međunarodnim bijesom. Zasad, Brazil, Kina i Indija nisu osudili rusku invaziju, ali niti jedna zemlja istinski ne podržava Moskvu u njenom užasnom ratu, a još mane bi podržala upotrebu nuklearnog oružja. Kineski predsjednik Xi Jinping to je javno iznio u studenom: nakon susreta s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom izdao je izjavu u kojoj je objavio da se čelnici "zajednički protive uporabi ili prijetnji uporabom nuklearnog oružja". Da se Putin oglušio na ovo upozorenje, bio bi izolirani parija, kažnjen ekonomski, a možda i vojno od strane globalne koalicije.
Za Rusiju je, dakle, prijetnja uporabom nuklearnog oružja nosi veće koristi od stvarne upotrebe. Ali Putin bi ipak mogao krenuti ovim putem: naposljetku, pokretanje invazije bio je spektakularno loše osmišljen potez, a ipak je to učinio. Odluči li se za razbijanje nuklearnog tabua, NATO vjerojatno neće odgovoriti istom mjerom kako bi izbjegao rizik apokaliptične nuklearne razmjene. Alijansa bi, međutim, najvjerojatnije odgovorila konvencionalnom silom kako bi oslabila rusku vojsku i spriječila daljnje nuklearne napade, riskirajući eskalaciju ako Rusija zauzvrat pokrene konvencionalne napade na NATO.
Spirala nuklearnog naoružavanja
Čak i kad bi se ovaj scenarij mogao izbjeći, ruski poraz nakon nuklearne uporabe i dalje bi imao opasne posljedice. To bi stvorilo svijet bez nesavršene nuklearne ravnoteže Hladnog rata i 30-godišnjeg razdoblja nakon Hladnog rata. To bi potaknulo čelnike diljem svijeta da krenu s nuklearnim naoružavanjem jer bi se činilo da se njihova sigurnost može osigurati samo nabavom nuklearnog oružja i pokazivanjem spremnosti da ga se koristi. Uslijedilo bi beznačajno doba proliferacije, na ogromnu štetu globalnoj sigurnosti.
U ovom trenutku ruska javnost nije ustala da se suprotstavi ratu. Rusi mogu biti skeptični prema Putinu i možda ne vjeruju njegovoj vladi. Ali isto tako ne žele da se njihovi sinovi, očevi i braća u uniformama izgube na bojnom polju. Naviknuti na status velike sile Rusije kroz stoljeća i izolirani od Zapada, većina Rusa ne bi željela da njihova zemlja ostane bez ikakve moći i utjecaja u Europi. To bi bila prirodna posljedica ruskog poraza u Ukrajini.
I ruski narod ima prijelomnu točku, a kada se pokrene...
Ipak, dugi rat poveo bi Ruse prema sumornoj budućnosti i vjerojatno bi potaknuo revolucionarni plamen u zemlji. Ruski gubici su veliki, a kako ukrajinska vojska jača, može nanijeti još veće gubitke. Egzodus stotina tisuća mladih Rusa, od kojih su mnogi visoko kvalificirani, bio je zapanjujući. S vremenom će kombinacija rata, sankcija i odljeva mozgova uzeti ogroman danak – a Rusi bi na kraju mogli okriviti Putina, koji je svoju predsjedničku karijeru započeo kao samoproglašeni modernizator. Većina Rusa bila je izolirana od njegovih prijašnjih ratova jer su se uglavnom odvijali daleko od domaće fronte i nisu zahtijevali masovnu mobilizaciju za popunjavanje trupa. To nije slučaj s ratom u Ukrajini.
Rusija ima povijest promjena režima nakon neuspješnih ratova. Rusko-japanski rat 1904.–1905. i Prvi svjetski rat pomogli su dovesti do boljševičke revolucije. Kolaps Sovjetskog Saveza 1991. dogodio se dvije godine nakon završetka nesreće sovjetske vojske u Afganistanu. Revolucije su se dogodile u Rusiji kada vlada nije uspjela u svojim ekonomskim i političkim ciljevima i nije reagirala na krize. Općenito, puč je bio probijanje vladine temeljne ideologije, kao što je gubitak legitimiteta ruske monarhije i carstva usred gladi, siromaštva i posrnulog rata 1917.
Putin je u opasnosti u svim kategorijama. Njegovo upravljanje ratom je bilo grozno, a rusko gospodarstvo je u padu. Suočen s tim sumornim trendovima, Putin je udvostručio svoje pogreške, cijelo vrijeme inzistirajući na tome da se rat odvija "prema planu". Represija može riješiti neke od njegovih problema: uhićenje i kazneni progon disidenata može isprva ugušiti prosvjed. Ali Putinova teška ruka također nosi rizik da potakne još više nezadovoljstva.
I poslije Putina - Putin
Kad bi Putin bio smijenjen, nije jasno tko bi ga naslijedio. Po prvi put od dolaska na vlast 1999., Putinova "vertikala moći" - visoko centralizirana vladina hijerarhija temeljena na lojalnosti ruskom predsjedniku - gubi određeni stupanj svoje vertikale. Dva moguća kandidata izvan tradicionalnih elitnih struktura su Jevgenij Prigožin, šef Wagner grupe, privatnog vojnog poduzetnika koji je opremio plaćenike za rat protiv Ukrajine, i Ramzan Kadirov, čelnik Čečenske Republike. Mogli bi biti u iskušenju odrezati ostatke Putinove vertikale moći, potičući unutarnje borbe u režimu u nadi da će osigurati poziciju u središtu nove ruske strukture moći nakon Putinova odlaska. Mogli bi i sami pokušati preuzeti vlast. Oni su već izvršili pritisak na rukovodstvo ruske vojske i Ministarstva obrane kao odgovor na neuspjehe u ratu i pokušali proširiti svoje baze moći uz potporu lojalnih paravojnih snaga. Drugi kandidati mogli bi dolaziti iz tradicionalnih elitnih krugova, poput predsjedničke administracije, kabineta ili vojnih i sigurnosnih snaga. Kako bi suzbio intrige u palači, Putin se posljednjih 20 godina okružio mediokritetima. Ali njegov neuspješan rat prijeti njegovoj moći. Ako doista vjeruje svojim nedavnim govorima, možda je uvjerio svoje podređene da živi u svijetu mašte.
Šanse da bi prozapadni demokrat postao sljedeći predsjednik Rusije su nevjerojatno male. Mnogo je vjerojatniji autoritarni vođa u putinističkom kalupu. Lider izvan vertikale moći mogao bi prekinuti rat i razmišljati o boljim odnosima sa Zapadom. Ali vođa koji dolazi iz Putinova Kremlja ne bi imao tu mogućnost jer bi ga pratila javna evidencija o podržavanju rata. Izazov biti putinist nakon Putina bio bi ogroman.
Rat je ključan svakom nasljedniku
Jedan od izazova bio bi rat, koji bi bio ključan za nasljednika, posebno onoga koji dijeli Putinov san o obnovi statusa velike sile Rusije. Još jedan izazov bila bi izgradnja legitimiteta u političkom sustavu bez ikakvih njegovih tradicionalnih izvora. Rusija nema ustav o kojem bi se moglo govoriti niti monarhiju. Svakome tko je slijedio Putina nedostajala bi podrška javnosti i bilo bi mu teško personificirati neosovjetsku, neoimperijalnu ideologiju koju je Putin utjelovio.
U najgorem slučaju, Putinov pad mogao bi se pretvoriti u građanski rat i raspad Rusije. Moć bi bila osporavana na vrhu, a državna bi se kontrola rascjepkala po cijeloj zemlji. Ovo bi razdoblje moglo biti odjek Smutnog vremena, ili smute, 15-godišnje krize nasljeđa u kasnom šesnaestom i ranom sedamnaestom stoljeću obilježenom pobunom, bezakonjem i stranom invazijom. Rusi to doba smatraju razdobljem poniženja koje treba izbjeći pod svaku cijenu. Ruske nevolje u dvadeset i prvom stoljeću mogle bi dovesti do pojave gospodara rata iz sigurnosnih službi i nasilnih separatista u ekonomski ugroženim regijama zemlje, od kojih su mnoge dom velikom broju etničkih manjina. Iako Rusija u previranju možda ne bi formalno okončala rat u Ukrajini, možda ga jednostavno ne bi mogla voditi, u kojem bi slučaju Ukrajina ponovno stekla mir i neovisnost dok bi Rusija tonula u anarhiju.
Lančana reakcija kaosa u svijetu
Putinova invazija na Ukrajinu kao prvi korak u preoblikovanju ruskog carstva imala je suprotan učinak. Rat je umanjio njegovu sposobnost da snažno naoruža susjede Rusije. Kada je Azerbajdžan prošle godine vodio granični okršaj s Armenijom, Rusija je odbila intervenirati u ime Armenije, iako je ona njen formalni saveznik.
Slična dinamika je u igri u Kazahstanu. Da je Kijev kapitulirao, Putin bi sljedeći možda odlučio napasti Kazahstan: bivša sovjetska republika ima veliku etničku rusku populaciju, a Putin ne poštuje međunarodne granice. Sada se nazire drugačija mogućnost: ako bi Kremlj doživio promjenu režima, to bi moglo u potpunosti osloboditi Kazahstan iz ruke Rusije, dopuštajući zemlji da posluži kao sigurno utočište za Ruse u egzilu. To bi bila daleko od jedine promjene u regiji. Na južnom Kavkazu i u Moldaviji bi stari sukobi mogli oživjeti i intenzivirati se. Ankara bi mogla nastaviti podržavati svog partnera Azerbajdžan protiv Armenije. Kad bi Turska izgubila strah od ruske reakcije, mogla bi potaknuti Azerbajdžan da nastavi s daljnjim napadima na Armeniju. U Siriji bi Turska imala razloga pojačati svoju vojnu nazočnost ako bi se Rusija uzmaknula.
Kad bi Rusija zapala u kaos, Gruzija bi mogla djelovati s većom širinom. Sjena ruske vojne sile, koja se nadvija nad zemljom od rusko-gruzijskog rata 2008., bila bi uklonjena. Gruzija bi mogla nastaviti svoju potragu da konačno postane članica Europske unije, iako je prošle godine zaobiđena kao kandidat zbog unutarnjih previranja i nedostatka domaćih reformi. Ako bi se ruska vojska povukla iz regije, opet bi mogli izbiti sukobi između Gruzije i Južne Osetije s jedne strane i između Gruzije i Abhazije s druge strane. Ta bi se dinamika također mogla pojaviti u Moldaviji i njezinoj odcijepljenoj regiji Pridnjestrovlju, gdje su ruski vojnici stacionirani od 1992. godine. Kandidatura Moldavije za članstvo u Europskoj uniji, objavljena u lipnju 2022., mogla bi biti njezin bijeg od ovog dugotrajnog sukoba. Europska unija bi sigurno bila voljna pomoći Moldaviji u rješavanju sukoba.
Promjene rukovodstva u Rusiji uzdrmale bi Bjelorusiju, gdje diktatora Aleksandra Lukašenka podupiru ruski novac i vojna moć. Kad bi Putin pao, Lukašenko bi po svoj prilici bio sljedeći. Bjeloruska vlada u egzilu već postoji: Svetlana Tikhanovskaya, koja živi u Litvi, postala je čelnica oporbe u zemlji 2020. nakon što je njezin suprug zatvoren jer se pokušao kandidirati protiv Lukašenka. Mogli bi se održati slobodni i pošteni izbori, dopuštajući da se zemlja spasi od diktature, ako se uspije odmaknuti od Rusije. Ako Bjelorusija ne može osigurati svoju neovisnost, potencijalni unutarnji sukobi Rusije mogli bi se preliti tamo, što bi zauzvrat utjecalo na susjede poput Latvije, Litve, Poljske i Ukrajine.
Nova paradigma poretka
Ako bi se Rusija doista raspala i izgubila svoj utjecaj u Euroaziji, drugi bi se akteri, poput Kine, uključili. Prije rata, Kina je uglavnom imala gospodarski, a ne vojni utjecaj u regiji. To se mijenja. Kina napreduje u srednjoj Aziji. Južni Kavkaz i Bliski istok mogli bi biti njegova sljedeća područja napada.
Poražena i iznutra destabilizirana Rusija zahtijevala bi novu paradigmu globalnog poretka. Vladajući liberalni međunarodni poredak vrti se oko legalnog upravljanja moći. Naglašava pravila i multilateralne institucije. Model velikih sila i natjecanja, omiljen bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, odnosio se na ravnotežu snaga, prešutno ili eksplicitno promatrajući sfere utjecaja kao izvor međunarodnog poretka. Ako bi Rusija doživjela poraz u Ukrajini, kreatori politike morali bi uzeti u obzir prisutnost i odsutnost moći, posebice odsutnost ili ozbiljan pad ruske moći. Smanjena Rusija imala bi utjecaj na sukobe diljem svijeta, uključujući one u Africi i na Bliskom istoku, a da ne spominjemo Europu. Ipak, smanjena ili slomljena Rusija ne bi nužno uvela zlatno doba reda i stabilnosti.
Poražena Rusija označila bi promjenu u odnosu na protekla dva desetljeća, kada je zemlja bila sila u usponu. Tijekom 1990-ih i u prvom desetljeću ovog stoljeća, Rusija je nasumično težila integraciji u Europu i partnerstvu sa Sjedinjenim Državama. Rusija se pridružila G-8 i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Pomagala je u američkim ratnim naporima u Afganistanu. U četiri godine dok je Dmitrij Medvedev bio ruski predsjednik, od 2008. do 2012., činilo se da se Rusija surađuje s međunarodnim poretkom koji se temelji na pravilima, ako se previše ne gleda iza zavjese.
Rusija podložna mirnom suživotu sa Zapadom možda je od početka bila iluzija. Putin je projicirao pomirljiv stav na početku svog predsjedničkog mandata, iako je možda cijelo vrijeme gajio mržnju prema Zapadu, prezir prema poretku temeljenom na pravilima i želju da dominira Ukrajinom. U svakom slučaju, nakon što je ponovno preuzeo predsjedničku dužnost 2012., Rusija je ispala iz poretka temeljenog na pravilima. Putin je ismijavao sustav kao samo kamuflažu za dominantne Sjedinjene Države. Rusija je nasilno posegnula u suverenitet Ukrajine aneksijom Krima, ponovno se uključila na Bliski istok podržavajući Assada u građanskom ratu u Siriji i podigla mreže ruskog vojnog i sigurnosnog utjecaja u Africi. Asertivna Rusija i Kina u usponu pridonijele su paradigmi natjecanja velikih sila u Pekingu, Moskvi, pa čak i Washingtonu nakon Trumpa.
Unatoč svojim činovima agresije i svom značajnom nuklearnom arsenalu, Rusija ni na koji način nije ravnopravan konkurent Kini ili Sjedinjenim Državama. Putinovo pretjerivanje u Ukrajini sugerira da on nije shvatio ovu važnu točku. Ali budući da je Putin intervenirao u regijama diljem svijeta, poraz u Ukrajini koji bi raspačao Rusiju bio bi veliki šok za međunarodni sustav.
Poraz bi, svakako, mogao imati pozitivne posljedice za mnoge zemlje u susjedstvu Rusije. Ne tražite dalje od kraja Hladnog rata, kada je raspad Sovjetskog Saveza omogućio pojavu više od desetak slobodnih i prosperitetnih zemalja u Europi. Rusija okrenuta unutra mogla bi pomoći u njegovanju "cjelovite i slobodne Europe", izraz kojim je američki predsjednik George H. W. Bush opisao američke ambicije za kontinent nakon što je Hladni rat završio. Istodobno, nered u Rusiji mogao bi stvoriti vrtlog nestabilnosti: manje natjecanja velikih sila nego anarhije sila, što bi dovelo do kaskade regionalnih ratova, tokova migranata i ekonomske neizvjesnosti.
Kolaps Rusije također bi mogao biti zarazan ili početak lančane reakcije, u kojem slučaju ni Sjedinjene Države ni Kina ne bi profitirale jer bi se obje borile da obuzdaju posljedice. U tom bi slučaju Zapad trebao utvrditi strateške prioritete. Bilo bi nemoguće pokušati popuniti vakuum koji bi mogao ostaviti neuredni ruski poraz. U središnjoj Aziji i južnom Kavkazu, Sjedinjene Države i Europa ne bi imale velike šanse spriječiti Kinu i Tursku da krenu u tu prazninu. Umjesto pokušaja da ih se isključi, realističnija američka strategija bila bi pokušati obuzdati njihov utjecaj i ponuditi alternativu, posebno kineskoj dominaciji.
Kakvu bi uopće ulogu imala Rusija?
Kakav god da je oblik ruskog poraza, stabilizacija istočne i jugoistočne Europe, uključujući Balkan, bila bi herkulovski zadatak. Diljem Europe, Zapad bi morao pronaći kreativan odgovor na pitanja koja nikada nisu riješena nakon 1991.: Je li Rusija dio Europe? Ako ne, koliko bi trebao biti visok zid između Rusije i Europe i oko kojih bi se zemalja trebao kretati? Ako je Rusija dio Europe, gdje se i kako uklapa? Gdje počinje i gdje završava sama Europa? Uključivanje Finske i Švedske u NATO bio bi samo početak ovog projekta. Bjelorusija i Ukrajina pokazuju poteškoće u zaštiti istočnog krila Europe: te su zemlje posljednje mjesto gdje bi Rusija odustala od svojih težnji prema velikoj državi. Čak ni uništena Rusija ne bi izgubila sve svoje nuklearne i konvencionalne vojne kapacitete.
Dvaput u posljednjih 106 godina - 1917. i 1991. - verzije Rusije su se raspale. Dvaput su se rekonstruirale verzije Rusije. Ako se ruska moć povuče, Zapad bi trebao iskoristiti tu priliku da oblikuje okruženje u Europi koje služi za zaštitu članica, saveznika i partnera NATO-a. Ruski poraz pružio bi mnoge prilike i mnoga iskušenja. Jedno od tih iskušenja bilo bi očekivati da će poražena Rusija u biti nestati iz Europe. Ali poražena Rusija jednog će se dana ponovno potvrditi i slijediti svoje interese pod svojim uvjetima. Zapad bi trebao biti politički i intelektualno opremljen i za poraz Rusije i za povratak Rusije.
