Bio je to brod snova. Titanic – britanski superbrod i čudo tehnologije, isplovio je iz Southamptona 10. travnja 1912. u svoje prvo putovanje. Gradili su ga u Belfastu za kompaniju White Star Line i zvali su ga – nepotopivim. Pet dana kasnije, na današnji dan prije 113 godina, završio je na dnu sjevernog Atlantika.
Naime, u kobnoj noći s 14. na 15. travnja, Titanic se sudario sa santom leda i nestao ispod površine za manje od tri sata. Od otprilike 2224 putnika i članova posade, život je izgubilo više od 1500 ljudi većinom zbog smrtonosne hladnoće, a ne utapanja. Podlegli su hipotermiji u vodi čija je temperatura bila ispod ništice.
No prava drama – i ona koju se rijetko spominje – odvijala se nakon tragedije…
Potraga za tijelima: Misija broda Mackay-Bennett
Vijest o katastrofi šokirala je svijet. Kompanija White Star Line brzo je unajmila brod CS Mackay-Bennett, iz Halifaxa u Novoj Škotskoj, da krene prema mjestu nesreće i pokuša izvući što više tijela. Iako posada nije bila obvezna sudjelovati u ovoj morbidnoj zadaći, odlučili su ostati. Brod je 17. travnja isplovio iz Halifaxa, opremljen sa 100 drvenih lijesova, 100 tona leda, balzamirajućom tekućinom i timom pogrebnika.
Kada je Mackay-Bennett stigao na mjesto potonuća 20. travnja, posada se suočila s užasavajućim prizorom. More je bilo puno tijela koja su plutala zahvaljujući pojasevima za spašavanje. Kapetan Frederick H. Larnder izvijestio je da je broj tijela bio daleko veći od očekivanog. Odmah su spušteni manji čamci, svaki s posadom od 5-6 ljudi, koji su mogli primiti do osam tijela. Prvog dana izvučeno je preko 50 tijela, drugog manje, a trećeg čak 119. Svako tijelo dobilo je broj, a njihove osobne stvari spremljene su u vreću s istim brojem. Detaljno su zabilježene fizičke karakteristike, odjeća i eventualni identifikacijski znakovi.
Klasna podjela i nakon smrti
Resursi na brodu Mackay-Bennett bili su ograničeni. Glavni balzamer, John R. Snow Jr., imao je dovoljno tekućine za balzamiranje samo oko 70 tijela, a bilo je samo 100 lijesova. Uskoro su se suočili s teškom odlukom. Prema tadašnjim propisima, samo balzamirana tijela smjela su biti dopremljena na kopno. Jednom kada su svi lijesovi bili popunjeni i zalihe tekućine za balzamiranje potrošene, moralo se odlučiti koja će tijela biti pokopana na moru.
Odluka je, kako navode izvori poput JSTOR Daily, donesena uglavnom prema percipiranoj ekonomskoj klasi žrtava. Tijela putnika prve i druge klase, prepoznatljiva po boljoj odjeći i osobnim stvarima, imala su prioritet za balzamiranje i prijevoz na kopno. Tijela putnika prve klase smještena su u lijesove, dok su tijela druge klase zamotana u platno i pohranjena odvojeno. Tijela putnika treće klase i članova posade, koji su činili većinu žrtava, uglavnom nisu balzamirana, već su zamotana u platno i, nakon kratke ceremonije koju je vodio svećenik, spuštena natrag u ocean, otežana željeznim šipkama.
Kapetan broda Mackay-Bennett izjavio je: "Nijedan ugledan čovjek nije vraćen u dubinu." Objašnjenje je ležalo i u praktičnim razlozima – identifikacija bogatijih putnika bila je ključna za isplatu životnih osiguranja i rješavanje pitanja nasljedstva. Putnici treće klase rijetko su imali životno osiguranje, a čak i da jesu, bez identificiranog tijela obitelji ne bi mogle dobiti isplatu. Ukupno je Mackay-Bennett za sedam dana potrage izvukao 306 tijela, od kojih je 116 pokopano na moru. Kasnije je stigao brod Minia s dodatnim zalihama, omogućivši nastavak balzamiranja.
Ostale spasilačke misije i konačni broj
Osim Mackay-Bennetta, još tri broda sudjelovala su u potrazi: CS Minia, CGS Montmagny i SS Algerine. Minia je pronašla 17 tijela (2 pokopana na moru), Montmagny 4 (1 pokopan na moru), a Algerine samo jedno. Uz nekoliko tijela koja su pronašli drugi brodovi u prolazu i odmah ih pokopali na moru, ukupan broj izvučenih tijela bio je oko 337. To je predstavljalo tek oko 23 posto svih žrtava Titanica.
Identifikacija i pokop
Mackay-Bennett vratio se u Halifax 30. travnja, dočekan zvonjavom crkvenih zvona i mnoštvom koje je tražilo svoje najmilije. Privremena mrtvačnica uspostavljena je u lokalnoj dvorani za curling (ista dvorana poslužit će istoj svrsi pet godina kasnije nakon katastrofalne eksplozije broda s municijom u luci Halifax). Oko 190 tijela koje je donio Mackay-Bennett preneseno je tamo radi identifikacije. Proces je bio mučan; jedan pogrebnik doživio je šok kada je među žrtvama prepoznao tijelo svog ujaka.
Od tijela dopremljenih u Halifax, 59 su preuzele obitelji i prevezle ih u njihova rodna mjesta radi pokopa. Preostalih 150 žrtava pokopano je u Halifaxu na tri groblja: Fairview Lawn (121 žrtva, nedenominacijsko), Mount Olivet (19 žrtava, katoličko) i Baron de Hirsch (10 žrtava, židovsko). Među njima su i 42 neidentificirane žrtve, čiji nadgrobni spomenici nose samo broj i datum tragedije. Jedno od najpoznatijih neidentificiranih tijela bilo je tijelo malog djeteta. Ekshumirano je 2002. i konačno, nakon DNK analize 2007., identificirano kao 19-mjesečni Sidney Leslie Goodwin, čija je cijela obitelj, putnici treće klase, stradala u nesreći.
Što je s tijelima koja nikad nisu pronađena?
Sudbina oko 1160 tijela koja nikada nisu pronađena ostaje predmet nagađanja. Olupina Titanica leži na dubini od oko 3800 metara. Stručnjaci poput pomorskog arheologa Jamesa Delgada, kako prenosi Daily Mail, vjeruju da je malo vjerojatno da su ostali ljudski ostaci u samoj olupini. Iako hladnoća i nedostatak kisika usporavaju raspadanje, morska voda i mikroorganizmi s vremenom razgrađuju i meka tkiva i kosti. Profesor John Cassella objašnjava da slana voda ubrzava otapanje koštanog minerala hidroksiapatita, a morski organizmi kosti vide kao izvor kalcija. Redatelj James Cameron, koji je više puta zaronio do olupine, izjavio je da nikada nije vidio ljudske ostatke, ali jest odjeću i parove cipela koji sugeriraju gdje su tijela nekada ležala. Eventualno pronalaženje ostataka zahtijevalo bi remećenje olupine, koja je zaštićena kao pomorsko groblje i arheološko nalazište.
Mrtvačnica Atlantika
Operacija izvlačenja tijela žrtava Titanica bila je sumorna i logistički zahtjevna zadaća koja je otkrila ne samo razmjere ljudske tragedije već i duboko ukorijenjene klasne podjele tog vremena. Brod Mackay-Bennett, izvorno namijenjen polaganju kabela, zauvijek je ostao upisan u povijest kao "brod mrtvačnica" Titanica, prije nego što je povučen iz službe 1922. Groblja u Halifaxu postala su trajno mjesto sjećanja na žrtve, a priča o izvlačenju tijela služi kao podsjetnik na kompleksne i često uznemirujuće aspekte jedne od najvećih pomorskih katastrofa u povijesti. Pomorski muzej Atlantika u Halifaxu čuva artefakte i sjećanja na ovu povezanost grada s tragedijom Titanica.
POGLEDAJTE VIDEO: Vuk s Wall Streeta, Pokojni ili Titanic? Koja je najbolja uloga Leonarda DiCaprija?
