Zoran Tadić, Srbin iz Australije koji je od početka godine na meti teških optužbi da je tijekom rata u Hrvatskoj, na području Benkovca, počinio brojne ratne zločine, kaže da mirno spava jer zna da nije taj kakvim ga žele predstaviti.
Priznaje, ipak, da sebi nikada neće moći oprostiti što je naivno vjerovao da će do kraja boravka u Benkovcu uspjeti osigurati sigurnost Hrvatima u Podgrađu.
"U rujnu 1991. nekoliko dana nakon dolaska, otišao sam u Podgrađe i susreo se s jednim od najbogatijih i najuglednijih ljudi tog mjesta, Nikolom Žilićem. Sinovi su mu ranije otišli u Zadar, što sam apsolutno razumio, a on je ostao sa suprugom Janjom i 12-godišnjom kćeri. Dugo smo razgovarali, gotovo svaki dan sam dolazio i uvjeravao ga da utječe na ostale Hrvate da ne napuštaju svoje domove, jer nikome nije u interesu njihov odlazak. I dalje me proganjaju njegove riječi: "Zorane, samo tebi vjerujemo. Ako kažeš da idemo, mi ćemo otići. Ništa nije vrjednije od života." Tada sam mu govorio ono u što sam bio apsolutno i tada i sada uvjeren, a to je da većina Srba ne mrzi susjede Hrvate i kako ne žele da oni napuste domove. Nažalost, uvijek ima budala, a sebi ne mogu oprostiti što ga nisam drukčije savjetovao. A imao sam priliku za to, 19. ožujka 1992. godine, samo dva dana prije nego što će brutalno biti ubijen", rekao je Tadić za Vesti.
Zoran Tadić kaže da je nakon događaja u Škabrnji na benkovačkom ratištu bilo relativno mirno, bez oružanih sukoba većeg intenziteta. Slično je bilo i kad je riječ o održavanju mira u onom dijelu koji je bio pod kontrolom Srba.
"Nažalost, kretena je uvijek bilo. Prvo je u selu Pristeg brutalno ubijen stariji bračni par Kuzmanović. Jedva sam namolio jednog inspektora da krene sa mnom i vojnom policijom na očevid. Očevid smo profesionalno obavili i ustanovili da je ubojica prvo na kuću pucao iz "ose", a zatim je upao. Prvo je pucao u djeda koji je ležao, a zatim u ženu koja je ložila vatru. Vrlo brzo sam u selu našao ljude koji su prepoznali napadača i on je u ekspresnom roku uhićen i prebačen u Vojni zatvor u Banjaluci. Poslije sam čuo da je osuđen na samo četiri godine zatvora i to zato što je ustanovljeno da je psihički obolio, ali meni je savjest bila čista", kaže Tadić.
On dodaje da je i nekoliko dana prije ubojstva Nikole Žilića u Podgrađu došlo do incidenta kada je jedan pijani vojnik oko jedan po ponoći video upaljeno svjetlo u kući starijeg bračnog para.
"Zaboravio sam ime tog čovjeka, ali žena mu se prezivala Mimić, rodom je iz obližnjeg sela Bukovića. Sljedećeg jutra cijelo Podgrađe je bilo na nogama, spremno na evakuaciju. Uvjeravao sam ih i molio da ostanu zato što je riječ o incidentu koji je počinila budala. Kako bih ih uvjerio da to stvarno mislim brzo sam našao tog rezervista. Ispostavilo se da je bio iz Vojvodine i da je to učinio pijan. Dovedem ga u selo i natjeram da se ispriča, a zatim ga pošaljem nazad u Srbiju. Pritom, i njemu je tada iskreno bilo krivo što je to učinio. Ali, ljudi su bili opravdano uplašeni. Sjeo sam a Nikolom i on me je u četiri oka pitao: "Zorane, molim te, reci nam da li da ostajemo ili bježimo?" Ne mogu prežaliti što mu tada nisam rekao suprotno, da idu, već sam mu odgovorio: "Nikola, ako ti odeš, svi će otići. Vjeruj mi."
Nikola Žilić je ubijen 21. ožujka 1991. godine u večernjim satima. Po priči njegove žene Janje, grupa rezervista se pojavila pred kućom oko 21 sat i izvela Nikolu i stavila ga pred zid dvorišta. Pucali su mu u glavu.
