Prije nekoliko dana, prica Arhim Lohrie, Tschibo je napravio test. Suradnici su stavili u vitrinu posteljinu od biopamuka, odmah pokraj jednog usporedivog konvencionalnog proizvoda - dakle, posteljine koja ne sadrzi biopamuk. Oba proizvoda slicno izgledaju, kaze direktor nadlezan za odgovornosti tvrtke, koja osim kave sve vise nudi donje rublje, majice kratkih rukava, ali i posteljine. Samo kod cijene je bilo razlike: biorublje je kostalo dva eura vise.
Dva eura vise potrosaca bole
Rezultat pokusa je, prema rijecima Lohrieja, otreznjavajuci: Broj prodanih konvencionalnih proizvoda bio je znatno veci. "Ta dva eura potrosaca bole." Barem ako potrosaci imaju alternativu, dodaje Lohrie, pise Deutsche Welle.
Pokraj njega je Tanja Gonner, glasnogovornica Njemackog drustva za medunarodnu suradnju (GIZ). Oboje su u u Berlinu sa saveznim ministrom za razvoj Gerdom Mullerom raspravljali o tome kako u zemljama u razvoju treba jamciti korektne uvjete rada.
To se ne smije ponoviti
Krajem travnja 2013. godine poginulo je vise od 1.000 zaposlenih u rusevnoj tvornici tekstila Rana Plaza u Bangladesu, koja se srusila. Bilo je i mnogo ozlijedenih. Vecinom su to bile svelje, koje sivaju majice i hlace za medunarodnu modne tvrtke, a cesto rade za bijednu placu. Svo troje su se slozili: To se ne smije ponoviti.
Ministar za razvoj Muller porucio je poduzetnicima - tekstilna industrija ima zadacu jamciti minimalne standarde. U prehrambenoj industriji prodavaci brinu o tome da se odrze odredeni standardi. "To je najjace oruzje", kaze Muller. I tekstilna industrija mora ici tim putem.
No, nisu nuzni samo ugovori o zastiti od pozara, vec i minimalne place i radna vremena. Lohrie trazi zakonski odredenu minimalnu placu u svim zemljama u razvoju.
"I tada se natjecanje ne bi odvijalo na ledima radnika." Umjesto toga poduzeca bi morala jedna drugima konkurirati poboljsanom logistikom. Takoder je vazno da tvrtke smanje broj dobavljaca i da ove promatraju kao strateske partnere. Tako mogu bolje planirati i vise ulagati u sigurnost gradnje.
Zakoni postoje, ali...
U konacnici, odgovornost je u prvom redu na zemljama u kojima se proizvodi. Ako vlada na licu mjesta nije spremna primijeniti minimalne standarde, "onda samo mozemo puno pricati". Tanja Gonner se slaze, cesto potrebni zakoni doista vec postoje u zemljama koje isporucuju robu. "No, je li netko u mogucnosti da ih i provodi?"
http://www.dw.de/tko-%C4%87e-platiti-korektne-uvjete-rada-u-zemljama-u-razvoju/a-17625567
