"Događaju se promjene kakve nismo vidjeli 100 godina", kazao je kineski čelnik Xi Jinping svom ruskom kolegi Vladimiru Putinu na kraju svog državnog posjeta Rusiji u ožujku. "Pokrenimo te promjene zajedno." Putin je na to odgovorio: "Slažem se".
Naizgled improvizirana, ali pažljivo osmišljena, scena dočarala je ishod Xijeva putovanja u Rusiju i putanju na koju su on i Putin postavili kinesko-ruske odnose, piše Foreign Affairs.
Xijev prošlomjesečni posjet bio je prije svega demonstracija javne potpore ruskom predsjedniku. Ali, ono značajno događalo se na razgovorima iza zatvorenih vrata, na kojima su Xi i Putin donijeli niz važnih odluka o budućnosti rusko-kineske obrambene suradnje i vjerojatno postigli dogovor o ugovorima s oružjem koje bi mogli javno objaviti.
Rat u Ukrajini i zapadne sankcije Rusiji smanjili su mogućnosti Kremlja i gurnuli rusku ekonomsku i tehnološku ovisnost o Kini na neviđene razine. Te promjene daju Kini sve veći utjecaj nad Rusijom.
Loši odnosi Kine i SAD-a istovremeno čine Moskvu nezamjenjivim mlađim partnerom Pekingu u uzvratnom odbijanju SAD-a i njegovih saveznika - Kina nema drugog prijatelja koji donosi toliko koristi. A dok Xi priprema Kinu za razdoblje dugotrajne konfrontacije s najmoćnijom zemljom na planetu, potrebna mu je sva pomoć koju može dobiti.
Priprema 'terena' za posjet
Visoke osobe u Komunističkoj partiji Kine (KPK) otvoreno su raspravljale o potrebi za bližim partnerstvom s Rusijom zbog onoga što doživljavaju kao rastuću neprijateljsku politiku SAD-a, usmjerenu na obuzdavanje uspona Kine.
Kineski ministar vanjskih poslova Qin Gang rekao je kineskim državnim medijima da je partnerstvo s Rusijom vrlo važno u vrijeme kada neke sile zagovaraju "hegemonizam, unilateralizam i protekcionizam" i vođene su "mentalitetom hladnog rata" - sve su to u KPK-ove riječi za američku politiku prema Kini. Stavljanje ovog razloga u prvi plan objašnjava zašto je Xi odlučio osobno posjetiti Putina, unatoč nepovoljnim okolnostima - netom nakon što je Međunarodni kazneni sud izdao nalog za uhićenje ruskog čelnika.
Poruka Xijeva putovanja bila je jasna: Kina vidi mnoge prednosti u svom odnosu s Rusijom, nastavit će održavati te veze na najvišoj razini i zapadni kritičari neće je u tome spriječiti.
Peking je pritom osmislio razrađenu diplomatsku shemu - predstavio je svoj dokument o ukrajinskoj krizi, kao bi primirio kritike SAD-a i EU-a o svojoj potpori Rusiji. Dokument je zapravo popis tema koje je Peking iznosio tijekom rata, uključujući poštivanje teritorijalnog integriteta država i protivljenje jednostranim sankcijama. Nedostatak konkretnih detalja, kao što su granice i odgovornost za ratne zločine, nije pogreška već značajan detalj.
Peking je, naravno, savršeno svjestan da ni Kijev ni Moskva u ovom trenutku nemaju previše interesa za pregovore, a kineski prijedlog više je od ukrašavanja Xijeva posjeta Rusiji. Prava radnja ovog samita odvijala se, naime, iza kulisa - u privatnim pregovorima dvojice čelnika.
Zanimljiv popis imena
Kremlj je, na kraju Xijeva putovanja, objavio popis od 14 dokumenata koje su Kina i Rusija potpisale, uključujući dvije izjave Xija i Putina. Na prvi pogled, radilo se uglavnom o beznačajnim memorandumima između ministarstava te nisu najavljeni novi veći sporazumi.
Ipak, pažljiviji pogled otkriva sasvim drugačiju sliku, onu koju Peking i Moskva imaju razloga sakriti od vanjskog svijeta.
Kremlj, odstupajući od svoje uobičajene prakse, nije objavio popis dužnosnika i visokih poslovnih čelnika prisutnih na razgovorima. Njihova se imena mogu razabrati samo pregledavanjem snimaka i fotografija sa samita i čitanjem komentara koje je novinarima u Kremlju dao Jurij Ušakov, Putinov pomoćnik za vanjsku politiku. A pažljiv pogled na taj popis otkriva da su više od polovice Putinova tima, koji je sudjelovao u prvom krugu službenih razgovora s Jingpingom, činili dužnosnici izravno uključeni u rusko oružje i svemirske programe.
Na popisu su tako bivši predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je sada Putinov zamjenik u predsjedničkoj komisiji za vojno-industrijski kompleks, Sergej Šojgu, ministar obrane, Dmitrij Šugajev, koji vodi saveznu službu za vojno-tehničku suradnju, Juri Borisov, koji vodi rusku svemirsku agenciju i koji je do 2020. proveo desetljeće zadužen za rusku industriju oružja kao zamjenik ministra obrane i potpredsjednik vlade, i Dmitrij Černišenko, zamjenik premijera koji predsjeda bilateralnom rusko-kineskom međuvladinom komisijom i zadužen je za znanost i tehnologiju u ruskom kabinetu.
Ova skupina dužnosnika vjerojatno je okupljena kako bi slijedila jedan glavni cilj: produbljivanje obrambene suradnje s Kinom.
Tajni ugovori
Peking i Moskva nisu objavili nikakve nove dogovore, ali postoje svi razlozi vjerovati da su Xijevi i Putinovi timovi sastanak u ožujku iskoristili za postizanje novih sporazuma o obrani.
Naime, i nakon prethodnih Xi-Putin samita, čelnici su privatno potpisali dokumente vezane uz poslove s oružjem, a svijet o tome obavijestili tek kasnije. Primjerice, u rujnu 2014., nakon ruske aneksije Krima, Kremlj je Kini prodao svoj raketni sustav zemlja-zrak S-400, čime je Peking postao prvi prekomorski kupac ruske najnaprednije opreme za protuzračnu obranu. Posao je, međutim, tek osam mjeseci kasnije otkrio Anatolij Isajkin, izvršni direktor Rosoboronexporta, glavnog ruskog proizvođača oružja, u intervjuu Kommersantu.
Nakon što je američki Kongres 2017. usvojio Zakon o suprotstavljanju američkim protivnicima kroz sankcije, Moskva i Peking u potpunosti su prestali otkrivati svoje vojne ugovore. Ovaj američki zakon doveo je do sankcioniranja odjela za naoružanje kineske vojske i njezinog šefa, generala Li Shangfua (koji je u ožujku imenovan kineskim ministrom obrane).
Putin se ipak u rijetkim prilikama hvali novim dogovorima, kao 2019., kada je objavio da Moskva pomaže u razvoju kineskog sustava ranog upozoravanja na rakete, i 2021., kada je otkrio da Rusija i Kina zajednički razvijaju visoko tehničko oružje.
Vezane ruke
Kina se od 1990-ih oslanjala na rusku vojnu opremu, a Moskva je bila njen jedini izvor modernog stranog oružja nakon masakra na trgu Tiananmen 1989. kada su EU i SAD uveli Kini embargo na oružje. Kako je kineska vojna industrija napredovala, s vremenom se njezino oslanjanje na druge smanjilo.
Peking sada može sam proizvoditi moderno oružje i ima jasnu prednost pred Rusijom u mnogim područjima moderne vojne tehnologije, uključujući bespilotne letjelice. Ali, Peking još uvijek žudi za pristupom ruskoj tehnologiji za korištenje u projektila zemlja-zrak, motorima za borbene zrakoplove i opremi za podvodno ratovanje kao što su podmornice i dronovi, kako bi potaknuo vlastito istraživanje, razvoj i proizvodnju.
Kremlj je prije deset godina oklijevao Kini prodati vrhunsku vojnu tehnologiju. Moskva je tada bila zabrinuta da bi Kinezi mogli obrnuti inženjering tehnologije i smisliti kako je sami proizvesti. Rusija je također imala šire brige oko naoružavanja moćne zemlje koja graniči s rijetko naseljenim i resursima bogatim ruskim regijama Sibira i Dalekog istoka.
Sve dublji raskol između Rusije i Zapada nakon aneksije Krima 2014. ipak je promijenio tu računicu. Nakon što je pokrenula rat u Ukrajini i potaknula potpuni slom veza sa Zapadom, Moskva nije imala drugog izbora nego prodati Kini svoje najnaprednije i najdragocjenije tehnologije.
Neki ruski analitičari kineske obrambene industrije čak su i prije rata zagovarali ulazak u zajedničke projekte, dijeljenje tehnologije i zauzimanje mjesta u opskrbnom lancu kineske vojske. Tvrdili su da je to najbolji način modernizacije ruske vojne industrije - a bez tog napretka, brz tempo kineskog istraživanja i razvoja uskoro bi rusku tehnologiju učinio zastarjelom.
Takva su stajališta danas postala uvriježena mudrost u Moskvi. Rusija je također počela otvarati svoja sveučilišta i znanstvene institute kineskim partnerima te integrirati svoje istraživačke objekte s kineskim kolegama. Huawei je, primjerice, utrostručio svoje istraživačko osoblje u Rusiji nakon američke kampanje za ograničavanje globalnog dosega kineskog tehnološkog diva.
Sudbina mlađeg partnera
Peking i Moskva nemaju interesa otkrivati detalje bilo kojeg od svojih privatnih razgovora održanih tijekom Xi-Putin samita. Isto vrijedi i za detalje o tome kako bi ruske tvrtke mogle dobiti bolji pristup kineskom financijskom sustavu - što je bio razlog zašto je Elvira Nabiullina, predsjednica ruske središnje banke, bila značajan sudionik u bilateralnim razgovorima.
Rusija ubrzano postaje ovisna o Kini kao svom izvoznom odredištu i glavnom izvoru tehnološkog uvoza - budući da juan postaje preferirana valuta Rusije za trgovinu, štednju i ulaganje - pa ovakav pristup postaje ključan za Kremlj.
Sudjelovanje čelnika nekih od najvećih ruskih proizvođača robe na samitu također ukazuje da su Xi i Putin razgovarali o proširenju prodaje ruskih prirodnih resursa Kini. Pekingu, međutim, trenutno nije u interesu privlačiti pozornost na takve poslove, kako bi izbjegao kritike zbog osiguravanja novca za Putinovu ratnu škrinju.
Peking si, u svakom slučaju, može priuštiti čekati, budući da utjecaj Kine u ovim tihim raspravama samo raste: Peking ima mnogo potencijalnih prodavača, uključujući svoje tradicionalne partnere na Bliskom istoku i drugdje, dok Rusija ima malo potencijalnih kupaca.
Kremlj bi, na kraju, mogao htjeti da barem neki od dogovora postignutih u ožujku postanu javni, kako bi pokazao da je pronašao način za nadoknadu gubitaka koje je pretrpio kada je Europa prestala uvoziti rusku naftu i smanjila uvoz ruskog plina. Ali, Kina je ta koja će odlučiti kada i kako će se potpisati i objaviti novi ugovori o resursima.
Rusiji tako ne preostaje nego strpljivo čekati i prikloniti se željama svog moćnijeg susjeda.
Asimetrično, ali korisno
Kinesko-ruski odnos postao je vrlo asimetričan, ali on nipošto nije jednostran. Peking treba Moskvu, a Kremlj može osigurati određena jedinstvena sredstva u eri strateškog natjecanja između Kine i SAD-a. Kupnja najnaprednijeg ruskog oružja i vojne tehnologije, slobodniji pristup ruskim znanstvenim talentima i bogata obdarenost ruskim prirodnim resursima - koji se mogu opskrbljivati preko sigurne kopnene granice - čine Rusiju nezamjenjivim partnerom Kini.
Rusija također ostaje velika antiamerička sila sa stalnim mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a — zgodan i poželjan prijatelj u svijetu u kojem SAD uživa bliže veze s desecima zemalja u Europi i Indo-Pacifiku, gdje Kina ima malo - ako uopće - pravih prijatelja. Kinezim imaju otvorenije transakcijske veze dok SAD održava dublja savezništva. To znači da, iako Kina ima veliki utjecaj u Kremlju, ona ne vrši kontrolu.
Sličan odnos donekle postoji između Kine i Sjeverne Koreje. Unatoč golemoj ovisnosti Pjongjanga o Pekingu i zajedničkom neprijateljstvu prema SAD-u, Kina ne može u potpunosti kontrolirati režim Kim Jong-una te mora pažljivo postupati kako bi zadržala Sjevernu Koreju blizu. Rusija je upoznata s ovom vrstom odnosa budući da održava vrlo sličan odnos s Bjelorusijom, u kojoj je Moskva stariji partner koji može vršiti pritisak, nagovarati i prisiljavati Minsk — ali ne može diktirati bjelorusku politiku u cijelosti.
Ruska veličina i moć Kremlju bi mogle dati lažni osjećaj sigurnosti dok se zaključava u asimetričan odnos s Pekingom. Trajnost tog odnosa, bez većih nepredvidivih poremećaja, ovisit će o sposobnosti Kine da upravlja sve slabijom Rusijom.
Putinov režim će, u godinama koje dolaze, morati naučiti vještinu o kojoj mlađi partneri diljem svijeta ovise za preživljavanje: kako upravljati prema vrhu.
