Dok u Ukrajini traju žestoke borbe za svaki dijelić teritorija, dok traju nagađanja o tome hoće li, i kada, ruski predsjednik Vladimir Putin posegnuti za nuklearnim oružjeme te tko bi, i kada, mogao zasjesti na njegov "tron" ukoliko ruske trupe u Ukrajini dožive ozbiljan poraz, dok Europa priprema novi paket sankcija koje bi Rusiju trebale pogoditi početkom prosinca, u pozadini svih ovih događaja odvija se podjednako dinamična i dramatična energetska kriza iz koje će Europa, po svemu sudeći, izvući deblji kraj, a koju je za Net.hr komentirao Igor Dekanić, energetski stručnjak i profesor zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta.
Nekad veliki proizvođač ugljena, Europa se pretvorila u ogromnog uvoznika jeftinih fosilnih goriva - prije svega nafte i plina - najprije s Bliskog Istoka, a nakon velikih poskupljenja tijekom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, iz Rusije - koja se pokazala povoljnim i pouzdanim opskrbljivačem. I tako je bilo sve dok pouzdani opskrbljivač nije pokrenuo invaziju na svog susjeda - Ukrajinu. Europa je odgovorila sankcijama, koje se zasada nisu pokazale pogubnima za Rusiju.
"Sigurno je da će sankcije pogoditi Rusiju, ali su prije svega počele pogađati samu Europu. Alternativni pravci nisu brzo i jeftino dostupni", kaže Dekanić.
Prema podacima Eurostata, u 2020. EU je uvozila 29 posto sirove nafte iz Rusije, 9 posto iz SAD-a, 8 posto iz Norveške, 7 posto iz Saudijske Arabije i Ujedinjenog Kraljevstva zajedno te 6 posto iz Kazahstana i Nigerije zajedno. Na primjeru Njemačke, kao najjače europske industrije, ovi podaci su još značajniji: U 2021. Njemačka je uvezla 34,1 posto sirove nafte iz Rusije. SAD je osigurao 12,5 posto, Kazahstan 9,8 posto, a Norveška 9,6 posto. Ukupno, Njemačku je sirovom naftom opskrbljivalo 30 zemalja.
Odluka OPEC+ i dileme koje to stavlja pred Zapad
Novi paket sankcija koji EU priprema Rusiji, uključuje potpuni embargo na uvoz sirove ruske nafte morskim putem. Mjera stupa na snagu 5. prosinca, ali tek 5. veljače 2023. godine za rafinirane naftne proizvode, nakon nove odluke Vijeća EU. Nije slučajno da se s ovom europskom najavom poklopila i vijest da OPEC+ smanjuje proizvodnju nafte za 2 milijuna barela dnevno, što podiže cijenu ovog energenta. Saudijska Arabija, vodeći - ali ne i jedini veliki - proizvođač nafte unutar OPEC-a, proglašena je "Putinovim saveznikom". Dekanić u odluci OPEC+, čiji je Rusija pridruženi član - ipak ne vidi političke motive koliko tržišne.
"Svi veliki izvoznici u energetici se ponašaju u skladu s vlastitim prihodima i interesima. Sada kada je Europa odustala od ruske nafte, OPEC+ je odmah smanjio proizvodnju i cijene nafte su poskupile, a prihodi OPEC+ će se povećati", kaže Dekanić. "Plus minus deset dolara po barelu su samo za Saudijsku Arabiju deseci milijardi dokara više ili manje godišnjeg prihoda. OPEC je naučio pouke iz energetskih kriza 70-ih i 80-ih godina i sada se ponaša vrlo, rekao bih, tržišno pametno", pojašnjava. Podsjeća na slučaj iz 2016. kada je, nakon potpisivanja Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama - koji je najavio početak odustajanja od nafte i plina - OPEC povećao proizvodnju i smanjio cijene nafte, što je usporilo praktičnu primjenu sporazuma.
Očekivano, odluka OPEC+ digla je SAD i Bidenovu administraciju "na noge". Pod optužbom da je OPEC kartel, Washington razmatra oživljavanje antikartelskog zakonodavstva protiv skupine koju predvodi Saudijska Arabija. Čelnik većine u američkom Senatu Chuck Schumer rekao je za Financial Times da administracija razmatra Nopec zakone i druge zakone "kako bi se najbolje nosila s ovom užasnom i ciničnom radnjom". Međutim, je li OPEC kartel, diskutabilno je pitanje.
"OPEC bi mogao biti kartel u pravnom smislu, što znači da je to grupa proizvođača koji se dogovaraju kako bi pokušali ograničiti ponudu i utjecati na cijene. Ali OPEC nije kartel u ekonomskom smislu", kaže Jeff D. Colgan, izvanredni profesor političkih znanosti Richarda Holbrookea i direktor Laboratorija za klimatska rješenja na Sveučilištu Brown, za Washington Post. "Jednostavno nema velike korelacije između najava OPEC-ovih kvota i stvarne proizvodnje nafte članica OPEC-a. Osim nekoliko vrlo bogatih petrodržava poput Saudijske Arabije, većina članica OPEC-a, poput Nigerije, Venezuele i Irana, očajnički pokušavaju proizvesti i prodati što više nafte mogu, bez obzira na izjave OPEC-a", dodaje ali napominje da Saudijska Arabija pomaže Rusiji dižući cijene nafte.
Komentirajući ovu vijest, Dekanić ističe da odluka OPEC-a o smanjenju proizvodnje i neminovnom povećanju cijena nafte SAD ne dovodi u previše nezgodnu situaciju. "SAD može reći Europi da plaća skupu naftu jer OPEC diže cijene, pa ni SAD ne može Europi prodati naftu ispod tržišne cijene, već po onoj koju diktiraju svjetske burze. To geopolitički gledano, nije loša situacija za SAD: OPEC je dobar izgovor, a američka industrija može zaraditi na skupoj nafti", pojašnjava.
Kažnjavanje zemalja proizvođača nafte poput Saudijske Arabije također bi moglo biti kontraproduktivno. Moglo bi rezultirati daljnjim prekidom opskrbe Europe u vrijeme kada zapadnim potrošačima treba više nafte, a ne manje. Helima Croft, bivša analitičarka CIA-e i voditeljica istraživanja roba u RBC Capital Markets, kaže za Financial Times da će embargo EU na uvoz ruske sirove nafte koji u potpunosti stupa na snagu 5. prosinca zahtijevati od bliskoistočnih proizvođača nafte da povećaju opskrbu bloka kako bi popunili manjak. "Kada želite razmišljati o perspektivi Bijele kuće, možda bi bilo dobro u ovom trenutku razgovarati o Nopecu i razgovarati o smanjenju snage Opeca, ali trebat ćete potencijalno sve molekule u prosincu", rekla je.
Iran i Venezuela kao 'aduti u rukavu'
Dok rat u Ukrajini traje, u fokus dolaze Iran i Venezuela kao veliki proizvođači nafte - a Iran i plina. Već i prije odluke OPEC+, SAD je krenuo u tihe pregovore s vladom Nicolása Madura u Venezueli, koju službeno ne priznaje, kako bi omogućio povratak venezuelanske nafte na američko i europsko tržište. Zauzvrat, UN bi mogao ukinuti sankcije Venezueli, postigne li napredak u ljudskim pravima i demokraciji. "U određenoj mjeri otvaramo naš odnos s Venezuelom, nadajući se da oni mogu nadoknaditi dio razlike na svjetskim tržištima", potvrdio je Steven Cook, viši suradnik u Vijeću za vanjske odnose za Financial Times napominjući da je u pitanju "polovična mjera".
Tu je i razgovor o oživljavanju nuklearnog sporazuma iz 2015. između šest svjetskih sila i Irana. Ako se dovrši, to bi značilo povratak značajnih količna iranske nnafte na globalno tržište, doduše, ne nužno i na europsko radi velikih prosvjeda u Iranu, izazvanih time što zemlja krši temeljna ljudska načela u ništa manjoj mjeri nego što to radi dojučerašnji trgovinski partner Rusija svojom invazijom na suverenu zemlju.
Kako bi ublažio odluku OPEC+, SAD razmatra i dodatno oslobađanje nacionalnih strateških rezervi nafte. Američko ministarstvo energetike još je u kolovozu sugeriralo američkim rafinerijama da stvaraju domaće zalihe umjesto da izvoze više goriva, povećavajući sumnju da bi Bidenova administracija mogla nastojati ograničiti ili blokirati izvoz rafiniranih proizvoda - posebno benzina i dizela - kako bi snizila cijene na benzinskim pumpama u SAD-u. Međutim, europska energetska kriza vjerojatno bi se pogoršala takvim potezom, što zbog nadolazećih sankcija Rusiji, što zbog značajnog uvoza goriva iz SAD-a pa su potezi SAD-a u odnosu na odluku OPEC+ relativno ograničeni.
Rusija se, s druge strane, u priču o nafti uklapa kao konkurent, ali i saveznik OPEC-a. Budući da nije formalni već pridruženi član OPEC+, ruski financijski interesi isti su kao i interesi OPEC-a: što je cijena nafte jeftinija, to je nafta kao energent u boljoj poziciji u odnosu na konkurentske obnovljive izvore energije koji su skuplji od nafte. Tome treba dodati činjenicu da OPEC i Rusija imaju na raspolaganju velika tržišta poput Kine i Indije, čija velika potražnja omogućava da cijena nafte ostane visoka.
Plinska kriza i cijena gubitka Sjevernog toka 2
Na kompleksno pitanje o uvozu nafte nastavlja se podjednako komplicirana priča o daljnjem europskom uvozu plina. Prošloga tjedna najnoviji američki izvoznik ukapljenog prirodnog plina, venture Global, najavio je da će proširiti 20-godišnji ugovor s Njemačkim poduzećem EnBW za 500.000 tona LNG-a godišnje, na 2 milijuna tona. LNG je središnji njemački plan za smanjenje opskrbe ruskim plinom (koji je, prema podacima Eurostata za 2020., činio čak 66,1 posto ukupnog njemačkog uvoza plina). Kako javlja Financial Times, Njemačka je već unajmila pet specijaliziranih brodova koji će omogućiti uvoz ukapljenog plina morskim putem. Visoka je to cijena za nadomjestak nedavno oštećenog, 11 milijardi dolara vrijednog, Sjevernog toka 2.
Do invazije na Ukrajinu, Njemačka je planirala uvoziti više goriva iz Rusije preko plinovoda Sjeverni tok 2 ispod Baltičkog mora. To bi je učinilo i značajnim regionalnim plinskim čvorištem. Bilo kakva suspenzija rada plinovoda za Njemačku bi bila izrazito štetna. Benjamin L. Schmitt, istraživač na sveučilištu Harvard University i suradnik Centra za europske političke analize istaknuo je krajem prošle godine za DW da ovaj plinovod nije bio dizajniran kako bi dovodio nove značajne količine plina Njemačkoj već je njegova svrha zaobilaženje Ukrajine kroz koju protječe praktički istovjetan volumen plina.
Ako bi Njemačka popustila pod američkim pritiskom i blokirala rad na Sjevernom toku 2 u sklopu novog paketa zapadnih sanckija Rusiji, značajan utjecaj ne bi trebale osjetiti ni ostale europske države, budući da problem nije nedostatak tranzitnih kapaciteta već to što Rusija ne isporučuje dovoljne količine plina Europi, naglasio je tada Chris Miller, profesor na sveučilištu Tufts. Koliki je utjecaj Rusije na kretanje cijena plina na europskom tržištu, možda najbolje pokazuje prošlogodišnja procjena konzultantske tvrtke Rystad Energy, prema kojoj bi u slučaju povećanja ruskog izvoza plina za 20 posto cijene tog energenta pale za čak 50 posto.
'Plinske igre'
Američka pozicija u toj je priči bila vrlo jasna. Blokada plinovoda prethodnih je godina bila snažan američki adut kojim se Rusiju moglo odvratiti od dodatnog zaoštravanja odnosa s Ukrajinom. Osim toga, američka proizvodnja plina je znatno skočila posljednjih godina te se SAD našao u potrazi za novim tržištima.
Interes za kupnju američkog LNG-a pokazivale su Poljska i Ukrajina, dok je Posljska već sklopila ugovore s Norveškom i Katarom. Tim dvjema državama okretanje LNG-u ujedno je bio i ulog u zadržavanju prihoda od tranzita plina za Europu koje im isplaćuje Gazprom. Otvaranje izravne veze iz Rusije ka Njemačkoj putem Sjevernog toka 2 oslabilo bi pregovračku moć te dvije zemlje, a i ukrajinski veliki skladišni kapaciteti postali bi gotovo nepotrebni.
Ukrajina nije trebala pretrpjeti značajan gubitnik otvaranja Sjevernog toka 2. Njemačka je obećala da će nadoknaditi gubitak tranzitnih troškova do 2024. te sudjelovati s SAD-om u milijardu dolara vrijednom fondu koji će pomoći u diverzificiranju ukrajinskih energetskih izvora. "Od svih uključenih strana, ako Sjeverni tok 2 bude zaustavljen, najveći gubitnik bit će Kremlj", smatrao je krajem prošle godine, dva mjeseca prije ruske invazije na ukrajinu, Benjamin L. Schmitt. Naime, Gazprom će se u tom slučaju i dalje morati oslanjati na ukrajinsku infrastrukturu, dodao je.
Predsjednik Vladimir Putin više je puta istaknuo kako Rusija ne koristi plin kao oblik političkog pritiska. No, kazao je i kako se ruski izvoz u Europu ne može povećati bez odobrenja početka rada Sjevernog toka 2. Godinu dana kasnije, Sjeverni tok 2 nije u funkciji, a tržišna utakmica među izvoznicima plina počinje se zahuktavati.
'Poskupljenje je neizbježno'
S jedne strane, nedavni porast intersa za LNG iz SAD-a označava značajan preokret za industriju koja je prije samo dvije godine bila suočena s krizom zbog zabrinutosti za okoliš i slabe potražnje. SAD je imao koristi od skučenog plinskog tržišta u Europi i moskovske upotrebe oružja u izvozu plina nakon invazije na Ukrajinu - to je natjeralo Europu da traži alternativne izvore. "Osnove su se kretale u korist LNG-a prije invazije", rekao je Michael Webber iz konzultantske tvrtke Webber Research and Advisory za Financial Times. "Ali ovo pojačava strateški značaj američkog LNG-a - posebno u Europi."
Unatoč velikoj europskoj potražnji, krajolik ostaje konkurentan. Teško će Europa, kaže Dekanić, nadomjestiti stotine milijuna kubičnih metara plina koliko je izvozila samo iz Rusije. To neće biti lako nadomjestiti ni drugim velikim isporučiteljima, a dodatni je problem što nitko od njih trenutno nema slobodnih kapaciteta za brzo restrukturiranje. "To je proces koji će trajati godinama. Vjerojatno će se otvoriti niz razgovora sa sjevernoafričkim zemljama. Alžir i Libija nisu bili atraktivni za Europu zbog svoje geopolitičke nestabilnosti, to će se morati promijeniti. SAD je najavio povećani izvoz ukapljenog plina, ali to se ne može povećati brzo i jednostavno, Amerikanci i Europljani moraju izgraditi terminale za ukapljeni plin", pojašnjava Dekanić te dodaje - poskupljenje je neizbježno.
"Amerikanci će izgraditi pokoje postrojenje za ukapljivanje, pogodno za izvoz prema Europi. Taj plin će doći, ali ne za iduću zimu, tek za tri ili četiri godine. Međutim, ukapljeni prirodni plin je uvijek skuplji barem za 10 do 15 posto od istovjetnog prirodnog plina. Europa će dobiti određene količine od SAD-a, vjerojatno iz Sjeverne Afrike, Katara i Nigerije, ali će on koštati i bit će skuplji nego ruski", kaže Dekanić.
Nužnost istočnomediteranskog plinovoda unatoč LNG-ju
U međuvremenu, svatko se snalazi kako može. Pojedine europske zemlje, jako ovisne o Rusiji, u europskom paketu sankcija traže određene izuzetke i dobivaju ih. Rusija će, primjerice, nastaviti izvoziti plin u Italiju - austrijski regulatori s time su se složili. Do kada, nije poznato. Dekanić skreće pažnju na činjenicu da ni ruska ni ukrajinska strana u posljednjih sedam mjeseci, koliko traje rat u Ukrajini, nisu uništavale plinovode prema Istočnoj Europi. Incident koji se dogodio na Sjevernom toku 2 još je uvijek predmet istrage i nitko za njega nije preuzeo odgovornost.
Za Europu, koja radi postepen, ali sada neupitan, odmak od ruskog tržišta enerenata, zanimljiva bi mogla biti i aktualizacija teme izgradnje istočnomediteranskog plinovoda. Ovaj sustav za transport plina nastao je kao koncept prije 15-ak godina, kada su otkrivena velika podmorska nalazišta plina u vodama Izraela, Egipta, Turske, Cipra i Grčke.
"Manji je problem to privesti eksploataciji, a već su problem pomorsko granični odnosi između Turske i Grčke s jedne, te Izraela i Egipta s druge strane Mediterana", kaže Dekanić. "To je politički upitnik koji stoji nad bržim dobivanjem plina za Europu", kaže Dekanić, ali ne smatra to konkurekcijom američkom LNG-u. Europa će, kaže, trebati i jedan i drugi plin ako misli odustati od ruskog plina. "Dok traje rat, Europa će trebati prirodni plin iz istočnog Mediterana - od Turske, Grčke, Izraela i Egipta - prirodni plin iz Alžira te ukapljeni plin iz Katara, Nigerije i SAD-a", pojašnjava Dekanić
Kraj ere jeftine energije
"I OPEC i Rusija su u onom energetskom financijskom smislu iskoristili i recesiju i smanjenu potražnju energije jer su tako fosilna goriva praktično prevladala na tržištu proteklih godinu do tri, a većina procesa izgradnje obnovljivih izvora je odgođena. Svi se tu ponašaju u skladu sa svojim interesima", kaže Dekanić.
Osim toga, OPEC je posljednih godina velik dio izvoza nafte s Europe preusmjerio u Kinu. Stoga, buduća strateška bitka neće biti ona između Rusije i SAD-a, već između SAD-a i Kine. Skupa nafta, pojašnjava Dekanić, usporava prosperitet Kine, doduše pod cijenu prosperiteta američke industrije. Međutim, u trenutnoj situaciji indirektnog geopolitičkog konflikta Rusije i NATO-a predvođenog SAD-om, velike opskrbe Ukrajine oružjem te opskrbljivanjem Europe energijom, američki proizvođači ne mogu se žaliti na zaradu.
Ukratko, svi proizvođači nafte i plina će se okoristiti rusko-ukrajinskom geopolitičkom krizom i ruskom agresijom na Ukrajinu. Najveći gubitnici ove priče bit će europski kupci jer su, podsjeća Dekanić, značajna energetska tranzicija i prelazak na obnovljive izvore energije mogući jedino uz skupu naftu i plin.
"Generalni zaključak bi mogao biti da su ovaj rat i energetska kriza doista okončali eru jeftine energije u Europi", zaključuje Dekanić.