New York Times je jedan od najutjecajnijih medija na svijetu, jedan od rijetkih medija koji ne zarađuje na glupim naslovima nego kvalitetnim tekstovima. NYT jedna od rijetkih uspješnih priča u eri umiranja tiskovina.
Ima 5 milijuna pretplatnika, i to je veća publika nego što je ima ijedna informativna emisija na američkim kanalima. Ali svi ti pretplatnici ovih su dana mogli pročitati nevjerojatne besmislice.
"Zašto sam dozvolila osuđenom ratnom zločincu da na meni prakticira bioenergiju?" naslov je teksta u kojem sveučilišna profesorica koja je diplomirala na Harvardu, , piše o svojih 48 sati koje je provela s Radovanom Karadžićem.
Piše kako je osjetila elektricitet kad joj stavio ruke iznad glave, piše o njemu kao o mistiku koji tvrdi da preko njega progovara Duh sveti, ne kao o krvožednom balkanskom krvniku, krivom za smrt desetaka tisuća ljudi.
VEZANE VIJESTI:
- Burne reakcije zbog eseja u NY Timesu o Karadžiću: 'Ismijavaju žrtve genocida...'
- Bošnjački dužnosnici pozdravljaju presudu Karadžiću, srpski je odbacuju: 'Odluka je cinična i arogantna'
"Promislila sam da, iako je bio osuđen za genocid, nikad nije bio osumnjičen da je osobno počinio nikakvo nasilno djelo. Nisam mislila da će me ugušiti. Doduše, znala sam da zaštitar koji je zadužen da nas nadzire, opušteno čita novine.
Provela sam toliko dana gledajući ga na sudu, i oko 10 sati razgovarajući s njim jedan na jedan. Dotad sam već znala da štogod taj čovjek bio, kakvo god zlo je učinio ili nadzirao, on je također vjernik. Čovjek koji vjeruje u božansku silu. Rekla sam sebi da ću biti sigurna s njim pa i kao mi se fizički približi", ovo je doslovan prijevod dijela eseja Jessice Stern, istražiteljice s bostonskog sveučilišta.
Taj vjernik o kojem piše u ovom trenutku izdržava
doživotnu kaznu zatvora. Osuđen je za genocid u
Srebrenici, za etničko čišćenje Muslimana i
Hrvata u Bosni i Hercegovini, za zločine protiv
čovječnosti, teroriziranje Sarajeva, udruženi zločinački pothvat
a ona nakon 48 sati provedenih s njime u prostoriji za goste
Haškog suda piše:
"Opasan je ovo posao, proučavanje nasilnika ili
jednostavno muškaraca koji potiču nasilje. Moram ih slušati bez
osude, predati se, iako samo privremeno, njihovoj slici o sebi.
Tako sam znala da ću se, kad sam nagovorila Sud da mi odobri
razgovor s Karadžićem, morati predati njegovoj slici o
sebi, kao moćnom mistiku, velikom pjesniku i cijenjenom
psihijatru."
Htjela je ući u glavu ratnog zločinca, a u tekstu koji je objavila taj ratni zločinac je dječak koji joj prepričava kako je njegova tetka šaptom liječila životinje.
"Napravili smo mali eksperiment. Stavio bi ruke u vrlo hladnu vodu i kad bi ih izvadio i stavio dlanove pored nje, ona bi osjetila veliku vrućinu. Tada sam shvatila da vrućina ne dolazi od mene. To je bio Duh Sveti", napisala je Jessica Stern.
U ovoj šokantnoj priči pomni pratitelji haških zbivanja pitaju se kako je uopće moguće da je ijedna osoba ušla u direktni kontakt s Karadžićem i dozvolila mu da posredno objavljuje neku vrstu propagande.
"Kad sagledate tu presudu koja sadrži najteže zločine koji su se dogodili u Europi nakon drugog svjetskog rata a stavljaju se na teret upravo Radovanu Karadžiću, nevjerojatno je zapravo da se moglo dogoditi da mehanizam napravi takav propust i osobi koja nosi odgovornost za tolike zločine, da jedna takva osoba uopće dođe u priliku da uopće direktno razgovara je šokantna", kazao je Eugen Jakovčić, medijski koordinator Documente.
A ona ne samo da je razgovarala već opisuje kako mu je dala da je liječi.
"Osjećala sam neku vrstu elektriciteta kako mi zagrijava glavu i kako mi se počinje lagano vrtjeti. Ali ubrzo sam se počela smirivati. Ovaj put rekla sam mu da imam osjećaj da stabla čempresa rastu iz središta mojih dlanova. Zašto je i kako ta slika došla do mene, ja ne znam. Drveće je bilo visoko, raslo iznad moje glave. Tad sam mu ispričala o toplini u mojoj glavi. Zanimljivo, rekao je. Htio je da ga vidim kao osobu sa specijalnim moćima", rekla je Jessica Stern.
"Čovjek zanijemi iako mi na ovim prostorima nismo imuni na takve situacije da nakon haških presuda humaniziramo te ljude, posebice ako su našeg etniciteta pronalazimo neke olakotne okolnosti, ne vidimo baš u njima to što im se stavljalo na teret od strane Haaškog tribunala", dodao je Eugen Jakovčić.
Ako je htjela ući u psihologiju Karadžića i shvatiti što je sve
učinio, bilo je dovoljno da pročita optužnicu i sve krvave
detalje.
Stavljanje naglaska na Karadžićevo prodavanje melema protiv
tumora ili prodavanje magle o bioenergiji, zapravo je pljuska
svim žrtvama, slažu se i u Sarajevu, i u
Zagrebu ali i u Beogradu.
"Apsolutno sam alergičan na svaki pokušaj pripisivanja ičega ljudskog Radovanu Karadžiću jer je upravo on autor kao psihijatar, tog projekta masovnog silovanja, jer je to udar na sigurnost porodice i naše su majke bile prisiljene da uzmu svoju djecu i budu istrebljene" izjavili su u Sarajevu.
"Čovjek koji je u sasvim drugom kontekstu priče i sad je iscjelitelj. Možda i zna nešto o tome ali to je bila njegova maska kad se krio kao neki sasvim drugačiji čovjek i normalan", kazali su u Beogradu.
Autorici je najvjerojatnije pošta nakon ove objave bila toliko puna da se morala opravdati. Doduše, to nije bilo u New York Timesu već na njezinom Twitteru; a kaže: "Namjera je bila shvatiti kako čovjek može zaista počiniti genocid."