ŠOKANTNO OTKRIĆE O AIDS-U U CRKVI: /

Uzroci smrti se zataškavaju, glasine zvuče zastrašujuće. Ipak, Crkva radi sve u borbi protiv kondoma

Image
Foto: Profimedia

Knjiga 'Sodoma - U 'ormaru' Vatikana' francuskog istraživačkog novinara i pisca Frédérica Martela potresa temelje jedne od najmoćnijih svjetskih organizacija - Katoličke crkve.

6.11.2019.
12:01
Profimedia
VOYO logo

VRAGA ĆE IPAK SLAVITI. Kad je López Trujillo iznenada preminuo u travnju 2008. godine, od posljedica „upale pluća“ (prema službenom priopćenju), Vatikan je podvostručio pohvale. Papa Benedikt XVI. i kardinal Sodano, koji je još uvijek bio na dužnosti, slavili su veliku misu u sjećanje na tu karikaturu od kardinala.

Nakon njegove smrti ipak počinju kružiti glasine. Prva je glasina da je umro od posljedica AIDS-a; druga, da su ga pokopali u Rimu jer u Kolumbiji nisu mogli.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Kad je López Trujillo umro, odlučili su ga pokopati tu u Rimu jer ga nisu mogli pokopati u Kolumbiji“, potvrđuje mi kardinal Lorenzo Baldisseri. „Nije se mogao vratiti u svoju zemlju, čak ni mrtav!“

Razlog? Prema svjedočanstvima koje sam prikupio u Medellínu, ucijenili su mu glavu zbog suradnje s paravojskom. To bi moglo objasniti zašto je trebalo čekati 2017. godinu, odnosno gotovo deset godina od njegove smrti, kako bi papa Franjo naredio repatrijaciju njegovog tijela u Kolumbiju. Preferira li sveti otac, kako sugerira jedan svećenik koji je bio uključen u ovu iznenadnu repatrijaciju, da ostatci Lópeza Trujilla ne budu više u Rimu za slučaj da izbije skandal o njegovom dvostrukom životu? U svakom slučaju, imao sam prilike vidjeti kardinalovu grobnicu u prostranoj kapeli zapadnog krila transepta katedrale u Medellínu. Kardinal počiva u toj kripti, ispod savršeno bijelog kamena, okružen svijećama koje trajno gore. Iza križa: vrag.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Foto: Profimedia

Vatikanski hodnici skrivaju brojne tajne i dvostruke živote

„Obično je grobna kapela zatvorena rešetkom. Nadbiskup se suviše boji vandalizma. Boji se da će grobnicu uništiti obitelj neke od žrtava Lópeza Trujilla ili neki žigolo kojemu je stao na žulj“, kaže mi Alvaro Léon.

Ipak, koliko god to bilo bizarno, u toj istoj katedrali, misteriozno smještenoj u samom srcu gej četvrti Medellína, vidim nekoliko mlađih i manje mladih muškaraca kako se vrzmaju i nabacuju se jedni drugima. Pojavljuju se ondje, bez upozorenja, među župljanima koji u ruci drže bibliju i turistima koji posjećuju katedralu. Vidim ih na tom zadatku kako se polako kreću između klupa u crkvi, ili kako sjede uz istočni zid katedrale – kao da gej ulica doslovno prolazi kroz tu ogromnu crkvu. I dok prolazimo ispred njih, Alvare Léon, Emmanuel Neisa i ja, oni nam simpatično namiguju – kao posljednji hommage tom velikom starinskom transvestitu, ta velika crkvena tetkica, ta diva kasnog katoličanstva, taj sotonski doktor i antikrist: Njegova Eminencija Alfonso López Trujillo.

Raspušteni način života kardinala

OSTAJE, NA KRAJU, posljednje pitanje na koje nisam u poziciji davati odgovor i koje, čini se, kopka mnogo ljudi. Je li López Trujillo, koji je mislio da se sve može kupiti, čak i nasilje i mazohistički činovi, kupovao penetracije bez prezervativa?

„Službeno je smrt Lópeza Trujilla povezana s dijabetesom, ali postoje uporne i ponavljajuće glasine o tome da je umro od AIDS-a“, kaže mi jedan od najboljih stručnjaka za Katoličku crkvu u Latinskoj Americi. Bivši sjemeništarci Alvaro Léon i Morgain također su čuli glasinu i smatraju je vjerojatnom. Je li 'protuprezervativni' kardinal umro od posljedica komplikacija vezanih uz AIDS koji je liječio više godina? Često sam čuo tu glasinu, ali ovdje je ne mogu niti potvrditi niti odbaciti. Ono što je sigurno je da je njegova smrt nastupila 2008. godine, u trenutku kad se bolest mogla ispravno liječiti u Rimu u poliklinici Gemelli, neslužbenoj bolnici Vatikana – dakle nemoguće je da liječenje nije bilo dostupno, pogotovo kardinalu poput njega koji je raspolagao značajnim financijskim sredstvima. Vrijeme njegove smrti, prema tome, ne odgovara tadašnjem stanju epidemije. Je li toliko poricao vlastitu bolest da je odbio liječenje, ili ga je prihvatio prekasno? To je moguće, ali malo vjerojatno. U ovom stadiju, više imam dojam da je riječ o lažnoj glasini koja proizlazi iz stvarnog, raspuštenog načina života kardinala. U svakom slučaju ništa što sam saznao ne dopušta mi da sa sigurnošću tvrdim da je López Trujillo bio žrtva posljedica AIDS-a koji je moglo spriječiti jedino korištenje prezervativa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

DA JE I UMRO OD TE BOLESTI, ne bi to bilo ništa neuobičajeno unutar Rimokatoličke crkve. Prema desetak svjedočanstava prikupljenih u Vatikanu i unutar Talijanske biskupske konferencije, AIDS je tijekom 1980.-ih i 1990.-ih godina poharao svetu stolicu i talijanski episkopat. Tajna je to o kojoj se dugo šutjelo.

Brojni su svećenici, monsinjori i kardinali preminuli od posljedica AIDS-a. Neki su bolesnici tijekom ispovjedi „priznali“ da su zaraženi i da imaju AIDS (kako mi potvrđuje, ne navodeći im imena, jedan od ispovjednika Svetog Petra). Drugim je svećenicima postavljena dijagnoza nakon davanja krvi koje se obavlja jednom godišnje i koje je obavezno za osoblje Vatikana (ali ta obaveza se ne odnosi na monsinjore, nuncije, biskupe i kardinale): kontrola uključuje i test na AIDS; prema mojim informacijama, nekoliko je svećenika navodno izbačeno nakon što su dobili „pozitivnu“ dijagnozu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Činjenicu da postoji značajan udio oboljelih od AIDS-a unutar katoličke hijerarhije podupire jedna statistička studija realizirana u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je temeljena na smrtovnicama katoličkih svećenika i kojom se došlo do zaključka da je ondje stopa smrtnosti vezana uz virus AIDS-a najmanje četiri puta veća od stope smrtnosti kod opće populacije. Jedna druga studija, temeljena na anonimnim ispitivanjima šezdeset šest rimskih sjemeništaraca, početkom 1990.-ih godina, pokazala je da je među njima bilo 38% seropozitivnih. Svakako, transfuzije krvi, ovisnost o drogama ili heteroseksualni odnosi mogu objasniti visok broj slučajeva u te dvije studija – ali, u stvarnosti, nitko nije blesav.

U Vatikanu prevladavaju šutnja i poricanje. Francesco Lepore, bivši svećenik Kurije, prepričava mi kako je jedan redovnik, član Kongregacije za kauze svetaca, preminuo od posljedica AIDS-a. Taj je blizak suradnik talijanskog kardinala Giuseppea Sirija navodno umro od AIDS-a dok su „njegovi nadređeni bili ravnodušni“, a „pokopan je veoma diskretno, u zoru, kako bi se izbjegao skandal“. Jedan kardinal koji govori nizozemski, blizak Ivanu Pavlu II., također je umro od tog virusa. Ali naravno, nikada nismo vidjeli da se negdje AIDS službeno navodi kao uzrok smrti nekog kardinala ili biskupa.

„Prema internim raspravama, mislim da u Vatikanu ima mnogo seropozitivnih ili oboljelih od AIDS-a“, govori mi jedan drugi monsinjor. „Isto tako, seropozitivni svećenici nisu glupi: ne idu tražiti liječenje u vatikansku ljekarnu! Idu u rimske bolnice.“

Image
NAJMRAČNIJA TAJNA VATIKANA: /

Kolonija krenula u rat. Papa zna da samo nemilosrdna bitka može riješiti 'rat među gejevima'

Image
NAJMRAČNIJA TAJNA VATIKANA: /

Kolonija krenula u rat. Papa zna da samo nemilosrdna bitka može riješiti 'rat među gejevima'

'AIDS je vrlo raširen u Crkvi'

Nekoliko sam puta posjetio ljekarnu Farmacia Vaticana – ta nevjerojatna institucija smještena u istočnom krilu Vatikana danteovska je trgovina s deset šaltera – i, doista, među bočicama, dudama i luksuznim parfemima, teško je zamisliti da neki svećenik ondje dolazi tražiti svoju trojnu terapiju ili Truvadu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S Danieleom, mojim rimskim researcherom, nekoliko socijalnih radnika i članova talijanskih udruga za prevenciju AIDS-a (posebice članova udruge Progetto Coroh i bivšeg programa „Io faccio l'attivo“), proveli smo istraživanje u glavnom gradu Italije. Nekoliko smo puta otišli u Dermatološki institut San Gallicano (ISG), u polikliniku Gemelli, povezanu s Vatikanom, kao i u centar za anonimnu i besplatnu dijagnostiku, ASL Roma, koji se nalazi u ulici Via Cantone, u blizini Svetog Petra.

Profesor Massimo Giuliani jedan je od stručnjaka za spolno prenosive bolesti i AIDS u Dermatološkom institutu San Gallicano. Daniele i ja smo s njim bili na dva sastanka:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Kako smo se u Dermatološkom institutu San Gallicano odavno bavili spolno prenosivim bolestima, a pogotovo sifilisom, odmah smo se mobilizirali čim su se pojavili prvi slučajevi AIDS-a, početkom 1980.-ih godina. Postali smo u Rimu jedna od prvih bolnica koja je liječila takve pacijente. Tada je, i sve do 2007. godine, Institut bio smješten u rimskoj četvrti Trastevere koja nije bila jako udaljena od Vatikana. Danas smo ovdje, u ovom kompleksu na jugu Rima.“

Prema nekim izvorima, svećenici koji su imali spolno prenosive bolesti su od 1970. godine davali prednost Dermatološkom institutu San Gallicano. Preferirali su ga naspram poliklinike Gemelli koja je vezana uz Vatikan. Kad se pojavio AIDS, San Gallicano je pomalo prirodno postao bolnica za svećenike, monsinjore i biskupe zaražene virusom.

„Ovdje je dolazio velik broj svećenika, mnogo seropozitivnih sjemeništaraca“, potvrđuje profesor Massimo Giuliani. „Mislimo da je problem AIDS-a vrlo raširen u Crkvi. Ovdje ih ne osuđujemo. Jedino što je važno jest da dođu u bolnicu na pregled i da se liječe. Ali pribojavamo se da je situacija u Crkvi puno ozbiljnija nego što se čini, zbog poricanja.“

Pitanje poricanja kod svećenika dobro je zabilježeno: odbijaju se testirati dva puta češće od prosjeka populacije jer ne misle da ih se to tiče; i čak i kad imaju nezaštićene seksualne odnose s muškarcima, srame se otići na testiranje iz straha da podatci neće ostati povjerljivi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Foto: Profimedia

Papa drži misu u Domu svete Marte u Vatikanu

„Smatramo“, nastavlja profesor Massimo Giuliani, „da je rizik od zaraze AIDS virusom trenutno visok unutar muške katoličke zajednice. Našim jezikom, mislimo da su svećenici jedna od društvenih kategorija koja je najviše izložena riziku i do njih je najteže doprijeti kad je riječ o prevenciji. Bilo je pokušaja dijaloga, edukacije, pogotovo u sjemeništima, o prenošenju i liječenju spolno prenosivih bolesti i AIDS-a. Ali to je i dalje teško. Govoriti o riziku zaraze AIDS-om značilo bi priznati da se svećenici upuštaju u homoseksualne odnose. A Crkva, naravno, odbija takvu vrstu rasprave.“

Razgovorima sa prostitutkama u Roma Terminiju (i s luksuznim eskortom Francescom Mangiacaprom u Napulju), potvrdio sam da su svećenici jedni od najmanje opreznih klijenata kad je riječ o seksualnim odnosima:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Općenito, svećenici se ne boje spolno prenosivih bolesti. Misle da su nedodirljivi. Toliko su sigurni u svoju poziciju, svoju moć, da rizik uopće ne uzimaju u obzir, za razliku od drugih klijenata. Nemaju nikakav osjećaj za stvarnost. Žive u svijetu bez AIDS-a“, objašnjava mi Francesco Mangiacapra.

Bolnica za svećenike i pape

ALBERTO BORGHETTI je specijalizant na odjelu za infektivne bolesti u poliklinici Gemelli u Rimu. Taj mladi liječnik i istraživač prima Danielea i mene, na zahtjev voditeljice odjela, infektologinje Simone Di Giambenedetto, koja nam je vrlo rado htjela pomoći u istraživanju.

Poliklinika Gemelli najkatoličkija je među katoličkim bolnicama na svijetu: sveta među svetima! Kardinali, biskupi, vatikansko osoblje i brojni rimski svećenici ondje se liječe i imaju poseban hodnik za prioritetan pristup. I to je, naravno, bolnica za pape. Ivan Pavao II. bio je najslavniji pacijent u poliklinici Gemelli i televizijske su kamere ondje pomno pratile razvoj njegove bolesti. Veseli je papa navodno nadjenuo ime bolnici Gemelli gdje je toliko često bio hospitaliziran: „Vatikan III“.

Posjećujući bolnicu i njene odjele, srećući nekoliko drugih specijalizanata i liječnika, otkrivam modernu ustanovu, daleko od one kakvom ju prikazuju rimske glasine. Budući da je riječ o bolnici vezanoj uz Vatikan, na osobe oboljele od spolno prenosivih bolesti ili AIDS-a ondje bi se loše gledalo, rekli su mi. Sa svojom profesionalnošću i savršenim znanjem epidemije, specijalizant Alberto Borghetti odbacuje ove sumnje:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Mi smo jedna od pet rimskih bolnica najstručnijih za AIDS. Liječimo sve pacijente i čak smo, ovdje, u znanstvenom krilu koje je spojeno s katoličkim sveučilištem Svetog Srca iz Milana, jedan od glavnih talijanskih centara za istraživanje te bolesti. Proučavamo neželjene i popratne učinke različitih antiretrovirusnih terapija; istražujemo interakcije s drugim lijekovima i učinke cjepiva na seropozitivnu populaciju.“

Na odjelu za infektivne bolesti, gdje se nalazim, nakon što sam vidio plakate i panoe zaključujem da se ovdje liječi priličan broj spolno prenosivih bolesti. A to potvrđuje i Borghetti: „Ovdje liječimo sve spolno prenosive bolesti, bilo da su bakterijske, poput gonokokne infekcije, sifilisa i klamidija, ili virusne, poput herpesa, humanog papiloma virusa i, naravno, hepatitisa.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema jednom drugom profesoru medicine specijaliziranom za liječenje AIDS-a kojeg sam intervjuirao u Rimu, poliklinika Gemelli je navodno ipak bila kritizirana zbog pitanja anonimnosti pacijenata. Alberto Borghetti osporava ove informacije: „Općenito, rezultati testiranja vezani uz AIDS nisu poznati nikome osim liječniku koji ih tretira, a drugi ih zdravstveni stručnjaci u poliklinici ne mogu konzultirati. U Gemelliju, pacijenti također mogu zatražiti da njihov liječnički karton bude anonimiziran, što dodatno pojačava anonimnost seropozitivnih osoba.“

Prema jednom svećeniku koji dobro poznaje Gemelli, mjere opreza nisu dovoljne kako bi se zaraženim crkvenim pacijentima ulilo povjerenje: „Oni čine sve kako bi garantirali anonimnost, ali s obzirom na velik broj biskupa i svećenika koji se ondje liječe, lako je sresti poznate osobe. 'Odjel za infektivne bolesti' veoma je jasan naziv!“

Jedan mi dermatolog, kojeg sam intervjuirao u Rimu, kaže: „Neki svećenici nam govore da su se zarazili u doticaju s injekcijom ili preko stare transfuzije: pravimo se da im vjerujemo.“ Alberto Borghetti ipak priznaje da strah i poricanje mogu postojati, pogotovo kod svećenika.

„Istina je da ovdje ponekad primamo sjemeništarce ili svećenike koji nam dolaze u vrlo naprednom stadiju AIDS-a. Zajedno s migrantima i homoseksualcima, bez sumnje su dio populacije koji ne obavlja testiranja: boje se ili su u stanju poricanja. To je prava šteta jer ako ulaze u sustav liječenja s prekasno uspostavljenom dijagnozom, ponekad s agresivnim bolestima, i ako ih se sa zakašnjenjem liječi, riskiraju oporavak učinkovitog imunološkog sustava.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Crkveni rat protiv kondoma

IVAN PAVAO II. BIO JE PAPA OD 1978. DO 2005. GODINE. AIDS, koji se pojavio 1981. godine, na početku njegova pontifikata, prouzročio je, tijekom godina što su uslijedile, više od trideset pet milijuna smrti. Diljem svijeta, trideset sedam milijuna ljudi, još i danas, živi s HIV-om.

Prezervativ koji je Vatikan Ivana Pavla II. energično odbacio, koristeći svu svoju snagu i moć svoje diplomatske mreže kako bi mu su suprotstavio, ostaje najučinkovitije sredstvo borbe protiv epidemije, uključujući i asimptomatske bračne parove (kad je jedan od partnera seropozitivan). Svake su godine, zahvaljujući kondomima, ali i antiretrovirusnom liječenju, spašeni desetci milijuna života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Od enciklike Humanæ vitæ, Crkva osuđuje sva profilaktička ili kemijska sredstva, poput pilule ili prezervativa, koja sprječavaju širenje života. Ali, kako naglašava vatikanolog Henri Tincq, „trebamo li miješati sredstvo koje sprječava širenje smrti s onim koje sprječava širenje života?“

Image
Foto: Profimedia

Papa Franjo predvodi misu

Osim Ivana Pavla II., tko su glavni akteri koji su definirali i proveli tu svjetsku politiku potpunog odbacivanja prezervativa u vrijeme svjetske pandemije AIDS-a? Riječ o skupini od dvanaest vjernih, posvećenih, ortodoksnih mizogina kojima zavjet na čednost brani da budu heteroseksualci. Prema rezultatima mojeg istraživanja, i na temelju stotina intervjua realiziranih za ovu knjigu, mogu potvrditi da: veliku većinu tih prelata čine homoseksualci (upoznao sam osmoricu od njih sveukupno dvanaest, a msgr. Viganò spominje četvoricu u svojoj „Testimonianzi“). Što su ti muškarci uopće znali u pogledu prezervativa i heteroseksualnosti da su se tako bahato promaknuli u suce?

Tih dvanaest muškaraca, koji su svi redom postali kardinali, kako slijedi: osobni pomoćnik Stanisław Dziwisz; državni tajnici Agostino Casaroli i Angelo Sodano; budući papa Joseph Ratzinger; ljudi na odgovornim pozicijama u Državnom tajništvu: Giovanni Battista Re, Achille Silvestrini, Leonardo Sandri, JeanLouis Tauran, Dominique Mamberti i nunciji Renato Raffaele Martino i Roger Etchegaray. Kao, naravno, i tada vrlo utjecajni kardinal: njegova Eminencija Alfonso López Trujillo.

Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo