Sirijski građanski rat nije samo sukob vladinih snaga i pobunjenika, već i sukob različitih interesa i geopolitičkih ciljeva.
Nedavna ofenziva pobunjenika u Alepu potencijalno može destabilizirat ionako već krhku ravnotežu moći u Siriji. Dodatno, napadi su se dogodili u trenutku kad ključni saveznici sirijskog predsjednika Bašar al-Asada, Rusija i Iran, imaju ograničene kapacitete zbog sudjelovanja u drugim ratovima.
Početak građanskog rata u Siriji proteže se do Arapskog proljeća 2011. godine, kad su građani masovnim prosvjedima tražili političke reforme i kraj Asadove autoritarne vladavine.
Prosvjedi su u konačnici doveli do militarizacije opozicije i naoružavanje grupa koje su se borile za svrgavanje Asada.
Sukob se ubrzo razvio u rat podijeljen između vladinih snaga, pobunjeničkih grupa, islamističkih frakcija, kurdskih milicija i terorističkih organizacija, a dodatno su ga zakomplicirale regionalne i međunarodne sile, koje su iz vlastitih strateških razloga podržavale različite strane.
Hayat Tahrir al-Sham (HTS), ranije poznata kao Jabhat al-Nusra, osnovan je 2017. godine kao koalicija nekoliko islamističkih frakcija. Formalno su se distancirali od Al-Kaide, no njihova ideologija ostala je ukorijenjena u ekstremnoj interpretaciji islamskog zakona.
Cilj im je stvaranje islamske države u Siriji. HTS dominira sjeverozapadnom Sirijom, posebice u gradu Idlibu, gdje kontroliraju Sirijsku vladu spasa. Upravlja graničnim prijelazom Bab al-Hawa s Turskom, što mu daje kontrolu nad ekonomskim tokovima i humanitarnom pomoći.
Bašar al-Asad vlast u Siriji je preuzeo 2000. godine nakon smrti svog oca, Hafeza al-Asada, koji je zemljom vladao gotovo 30 godina.
Sirija je i nakon Bašarove vlasti ostala autoritarna država, ali uz prividne ekonomske reforme. Političke slobode građana bile su strogo ograničene, što je i dovelo do povećanja nezadovoljstva među stanovništvom.
Bez podrške Rusije i Irana, pitanje je bi li al-Asad uspio zadržati vlast.
Rusija je 2015. godine zračnim napadima podržala vladine snage, a osim očuvanja al-Asada na vlasti, cilj im je i očuvanje jedine ruske pomorske baze u Mediteranu.
Iranski vojni savjetnici i milicije odigrali su ključnu ulogu u stabilizaciji sirijske vlade, a razlog tome je što Siriju vide kao ključni dio svoje linije otpora od Teherana do Bejruta.
Sirijska nacionalna armija (SNA) prva je organizirana pobunjena grupa, koalicija milicija, osnovana 2011. godine, a tijekom godina fragmentirala se zbog nedostatka resursa i ideoloških podjela. Ulogu u rekonstrukciji pobunjeničkih snaga preuzela je Turska, 2016. godine, koristeći SNA prvenstveno u borbi protiv kurdskih snaga na sjeveru Sirije. Ujedinjeni narodi i brojne međunarodne organizacije optužili su SNA za kršenja ljudskih prava u područjima pod njihovom kontrolom.
Sirijske demokratske snage (SDF) osnovane su 2015. godine kao koalicija kurdskih i arapskih milicija. SDF su surađivali s SAD-om u borbi protiv Islamske države i tako postali ključni partner u kampanji za oslobođenje Raqqe, "glavnog grada" Islamske države.
Islamska država Irak i Levant (ISIL), ekstremistička organizacija koja se razvila iz Al-Kaide u Iraku. 2014. godine proglasili su kalifat na teritoriju koji su kontrolirali u Iraku i Siriji. Zahvaljujući ofenzivama koje su predvođene koalicijom SAD-a i SDF-a do 2019. godine ISIS je izgubio sav značajniji teritorij u Siriji. Danas djeluje kao gerilska grupa, koja povremeno izvršava napade na vladine snage, SDF i civilne ciljeve.
Kontrola teritorija u Siriji donosi vojnu prednost, ali i političku moć i pristup resursima, kao što su nafta, voda i poljoprivredna zemljišta. Osim geopolitički ciljeva, lokalni sukobi nerijetko proizlaze iz rivalstva između plemena, zajednica i lokalnih milicija, takvi sukobi ponekad eskaliraju i unutar istih koalicija.
POGLEDAJTE VIDEO: Kombi s migrantima vozio krijumčar iz Sirije: 'Bio je jak udarac, čuli su se jauci'
