Ruska invazija na Ukrajinu pokrenula je val zabrinutosti oko globalnog nuklearnog poretka. Takve brige su razumljive. Nuklearno naoružana država izvršila je invaziju i pokušava osvojiti svog nenuklearnog susjeda, prijeteći da će upotrijebiti nuklearno oružje za pobjedu, ako bude potrebno.
Što je još gore, ta susjeda, Ukrajina, pristala je ne postati nuklearna država, vraćajući arsenal koji je naslijedila od Sovjetskog Saveza na kraju Hladnog rata u zamjenu za sigurnosna jamstva Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a. Rusko očito kršenje tih jamstava i njezine prijetnje nuklearnim oružjem za odvraćanje vanjske intervencije u Ukrajini, prema mnogim analitičarima, šalje snažan signal nenuklearnim državama: nabavite nuklearno oružje što je brže moguće, kako ne biste postali sljedeća Ukrajina, piše Foreign Affairs.
Kao što su tvrdili Michael O'Hanlon i Bruce Riedel s Instituta Brookings, ako Washington ne pomogne Ukrajini da se obrani i osigura da ostane teritorijalno netaknuta, predviđanje bivšeg predsjednika SAD-a Johna F. Kennedyja, da bi svijet mogao vidjeti do 25 nuklearnih naoružanih država "mogu završiti samo preuranjeno, a ne pogrešno."
Ovu zabrinutost ne dijele samo nevladini stručnjaci. Na sastanku stranaka Ugovora o neširenju nuklearnog oružja u kolovozu, američki državni tajnik Antony Blinken rekao je da je ruska invazija na Ukrajinu poslala "najgoru moguću poruku" bilo kojoj državi koja razmatra nuklearno oružje za svoju sigurnost.
No iako je ruski rat stvorio nuklearne rizike, rizik da će pokrenuti val širenja nuklearnog oružja manji je nego što mnogi vjeruju.
Uloga SAD-a u obuzdavanju stvaranja nuklearnih država
Postoje dobri razlozi za strah od širenja nuklearnog oružja i povezanih tehnologija, osobito među saveznicima i partnerima Washingtona. Neki su počeli dovoditi u pitanje vjerodostojnost američkih sigurnosnih obveza, primjerice, a sposobnost SAD-a da odvrati te zemlje od nuklearnog razvoja pružanjem (ili uskraćivanjem) pomoći civilnoj nuklearnoj energiji smanjila se jer su Rusija i Kina postale konkurentnije pružatelji takve tehnologije.
Konačno, zategnuti odnosi među velikim silama znatno su otežali suradnju na polju neširenja oružja. Ali ti izazovi prethode krizi u Ukrajini. I daleko od toga da ih pogoršava, rat zapravo može ponuditi SAD-u priliku da zaustavi ili barem poboljša neke od najzabrinjavajućih trendova širenja oružja.
Uglavnom, nenuklearni saveznici Washingtona žele ostati pod nuklearnim kišobranom SAD-a, čak i ako su neki slijedili takozvane strategije zaštite koje uključuju razvoj civilnih nuklearnih sposobnosti koje bi se jednog dana mogle koristiti u vojne svrhe.
Ruska invazija povećala je potražnju za sigurnosnim partnerstvima sa SAD-om i učinila neke zemlje opreznima prema ruskoj civilnoj nuklearnoj pomoći, dajući Washingtonu još više utjecaja. Iskorištavanje ovog trenutka neće biti lako i zahtijevat će snažnu vladinu predanost revitalizaciji civilnog nuklearnog izvoza SAD-a. Ali ako se pravilno postupa, kriza bi mogla završiti jačanjem američkih napora u neširenju nuklearnog naoružanja, a ne paljenjem kaskade novih država s oružjem.
Posljednja opcija
Četiri su razloga za sumnju da će ruski rat u Ukrajini dovesti do porasta širenja oružja.
Prvo, iako su nuklearne prijetnje Rusije bile neuobičajeno eksplicitne, ovo nije prvi put da nuklearna sila prijeti relativno slaboj državi. Tijekom Hladnog rata Zapadna Njemačka se bojala sovjetske invazije, a Tajvan napada komunističke Kine. Obje nenuklearne sile razmišljale su o nabavi vlastitih sredstava odvraćanja, ali su na kraju odustale od svojih napora. Niti je to prvi put da se neka zemlja suočava s egzistencijalnim napadom nakon što je odustala od svog programa nuklearnog oružja. Irak Saddama Husseina i Libija Muammara al-Qaddafija napustili su svoje ambicije za oružjem i oboje su kasnije svrgnuti nakon vojne akcije Zapada. Nema dokaza da je bilo koje iskustvo potaknulo druge zemlje da traže nuklearno oružje.
Drugo, povijest pokazuje da je nabaviti bombu lakše reći nego učiniti. Washington se jako potrudio spriječiti Zapadnu Njemačku, Tajvan i druge zemlje da postanu nuklearne, koristeći kombinaciju uvjeravanja i prijetnji napuštanjem ako ustraju na nuklearnom putu. Zemlje Bliskog istoka naišle su na slične probleme u nabavi nuklearnog oružja. Iraku i Siriji programi su izbačeni iz tračnica zbog izraelskih i američkih napada, dok je Iran pretrpio tri desetljeća sankcija i sabotaža. Ukratko, put do statusa nuklearnog oružja posut je preprekama i rizicima. Iako Washington mora raditi na održavanju ovih prepreka, zemlje ne mogu samo mahnuti čarobnim štapićem i nabaviti nuklearno oružje. Malo je vjerojatno da će se to promijeniti nakon rata u Ukrajini.
Treće, zemlje sa savezničkom zaštitom manje su ranjive na vanjsku agresiju od Ukrajine i stoga je manje vjerojatno da će se osjećati prisiljenima tražiti nuklearno odvraćanje. Za razliku od Ukrajine, mnoge zemlje koje leže na nišanu potencijalnog nuklearno naoružanog agresora potpadaju pod zaštitu nuklearnog kišobrana SAD-a - kao što to čine Australija, Japan, Južna Koreja i većina europskih zemalja - ili imaju bliske sigurnosne odnose sa Sjedinjenim Državama , kao i Tajvan i nekoliko zemalja Zaljeva. Potpora SAD-a čini ove zemlje daleko manje primamljivim metama za agresiju od Ukrajine; nije slučajno što se Rusija suzdržala od namjernog napada na članice NATO-a, unatoč njihovoj značajnoj potpori ratnim naporima Ukrajine. Sjedinjene Države pružaju ovu zaštitu dijelom tako da njihovi saveznici i partneri ne trebaju vlastito nuklearno oružje. Takvo jamstvo ne jamči da američki saveznici i partneri jednog dana neće odlučiti razviti nuklearno oružje, ali to znači da bi izgradnja vlastitih arsenala bila posljednja, a ne prva opcija. To također znači da bi SAD imao priliku pokušati uvjeriti te zemlje da ne krenu nuklearnim putem.
Naposljetku, iako su rusko kršenje sigurnosnih jamstava Ukrajini i prijetnje uporabom nuklearnog oružja potkopale ionako nategnuti Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, te radnje vjerojatno neće potaknuti egzodus iz sporazuma. Djelomično zbog gore navedenih razloga, većina zemalja ne vidi nikakvu vrijednost u izlasku iz sporazuma i proizvodnji vlastitog nuklearnog oružja. A oni koji bi mogli biti u iskušenju da to učine vjerojatno će biti vođeni razlozima nacionalne sigurnosti, a ne frustracijom što nuklearno naoružane države zlorabe svoje privilegije i ignoriraju svoje obveze neširenja.
Na rubu
Ništa od ovoga ne znači da bi Washington trebao proglasiti pobjedu kada je u pitanju neproliferacija. Rizik da će saveznici i partneri SAD-a nastaviti s nuklearnim oružjem je stvaran. Ali taj rizik prethodi ruskoj invaziji na Ukrajinu i u velikoj je mjeri rezultat produbljivanja zabrinutosti oko pouzdanosti SAD-a usred porasta moćnih revanšističkih protivnika, različitih perspektiva između Washingtona i njegovih saveznika i rastuće zabrinutosti zbog napetosti protiv saveza u američkoj politici.
Međutim, žurba s nabavkom nuklearnog oružja nakon ruske invazije na Ukrajinu nosila bi značajne rizike, možda bi izazvala protivnike, pokrenula ekonomske sankcije i navela Washington da povuče svoja sigurnosna jamstva. Kao rezultat toga, vjerojatnije je da će američki saveznici i partneri tražiti opciju nuklearnog oružja - strategija poznata kao "zaštita od rizika".
Neke kompanije razvijaju kapacitet u navodne miroljubive svrhe, kao što je gorivo za nuklearne elektrane ili upravljanje radioaktivnim otpadom. Ponekad također razvijaju nenuklearne projektile ili mogućnosti lansiranja u svemir koje se kasnije mogu modificirati za sustave nuklearne isporuke. Takva ulaganja osiguravaju policu osiguranja protiv agresije od strane protivnika ili napuštanja od strane saveznika, budući da se veći dio iste tehnologije može koristiti za izradu nuklearnog oružja kasnije ako se sigurnosno okruženje pogorša.
Veća regionalna suradnja i uloga SAD-a
Čini se da neke zemlje već slijede ovu strategiju. U Južnoj Koreji, primjerice, više od 70 posto javnosti i sve veći broj stručnjaka za nacionalnu sigurnost podupiru razvoj autohtonog nuklearnog oružja. U pregovorima s Washingtonom, Seul se dugo zalagao za mogućnost obogaćivanja i prerade nuklearnog goriva. Prošle je godine Južna Koreja također ukinula ograničenja svog konvencionalnog raketnog programa, što joj je omogućilo da razvije sofisticiranije projektile većeg dometa za suzbijanje Sjeverne Koreje i možda Kine. Seul je također tražio veću integraciju s američkim nuklearnim planiranjem i čak je tražio povratak američkog nuklearnog oružja na poluotok.
Saudijska Arabija odbila se odreći obogaćivanja ili ponovne obrade, održavajući zastarjeli dogovor s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju koji ograničava pristup međunarodnih inspektora. Osim toga, otvoreno je zaprijetila da će izgraditi nuklearno oružje ako Iran učini isto i, prema izvješćima CNN-a i drugih novinskih kuća, radi na jačanju svojih raketnih sposobnosti uz kinesku pomoć. Iako je SAD i dalje najbliži obrambeni partner Saudijske Arabije, odnos je klimav i Rijad je nastojao njegovati dublje veze s Moskvom i Kinom.
Osim mogućnosti da se razvije bomba, nuklearna zaštita daje saveznicima i partnerima SAD-a utjecaj na Washington - razmetanje sposobnošću da izađu iz saveza s neovisnim nuklearnim arsenalom moćan je način da se ojačaju sigurnosne obveze SAD-a. Ali iako bi ova dinamika mogla natjerati Washington da preuzme više obrambenih odgovornosti ili bolje opremi svoje saveznike, ona također stvara priliku za jačanje neproliferacije. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, vjerojatnije je da će američki saveznici i partneri tražiti veću zaštitu od SAD-a nego se uhvatiti za nuklearno oružje.
Washington bi trebao iskoristiti ovu želju za uvjeravanjem kako bi upravljao rizicima nuklearnog širenja. Neće sve zemlje tražiti istu zaštitu, a SAD će morati pažljivo razmotriti što su spremne pružiti i gdje. Za zemlje poput Južne Koreje moglo bi biti mjesta za integriranije vojno planiranje i detaljniju raspravu o ulozi nuklearnog oružja u obrani. Za zemlje poput Saudijske Arabije, gdje proširenje nuklearnog odvraćanja možda nije politički održivo, Washington će morati učiniti više kako bi pomogao vladi da razvije sposobnost obrane od regionalnih prijetnji, kao što su iranski projektili i bespilotne letjelice. Planovi Pentagona za uspostavu pogona u Saudijskoj Arabiji za zajednički razvoj i testiranje integriranih sposobnosti protudronova korak su u pravom smjeru. Veća regionalna suradnja na području sigurnosti, obrane i energetike također bi se isplatila.
Takozvano AUKUS partnerstvo između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a nudi još jedan primjer kako Washington može učvrstiti saveze, osnažiti savezničke konvencionalne sposobnosti i postaviti pozitivan presedan u neširenju oružja u tom procesu. Suština je da veća potražnja za sigurnosnom potporom SAD-a daje Washingtonu više utjecaja za pričvršćivanje uvjeta neširenja oružja svim jamstvima koja daje.
Utjecaj Kine i Rusije
Stvaranje poticaja za neproliferaciju kroz sigurnosna jamstva je teško, a ulozi - preuzimanje ili kršenje savezničkih obveza - nevjerojatno su visoki. Srećom, SAD može ojačati ovaj pristup drugim pristupom koji je postao privlačniji nakon rata u Ukrajini: civilnom nuklearnom pomoći. Tijekom Hladnog rata, SAD je pomogao zemljama da uspostave nevojne nuklearne programe kako bi ojačale saveze, dodvorile se novim partnerima i stekle utjecaj. Takva je pomoć bila važan alat za promicanje neproliferacije: Washington je mogao postaviti ograničenja na civilne nuklearne programe partnerskih zemalja, osiguravajući da se tehnologija ne koristi za nuklearno oružje. A ako bi saveznik započeo tajni program naoružanja, američki dužnosnici mogli bi kao odgovor zaprijetiti obustavom civilne nuklearne pomoći.
Ipak, SAD je naposljetku prepustio nuklearno tržište Rusiji i Kini — 19 od 33 komercijalnih nuklearnih elektrana izvezenih diljem svijeta između 2000. i 2020. došlo je od tih autoritarnih suparnika. Ne samo da je zbog toga smanjen utjecaj SAD-a, već su se i rizici širenja možda povećali. Kontrole koje Rusija i Kina nameću stranim projektima nuklearne energije često su mnogo labavije od onih koje zahtijevaju američki sporazumi o nuklearnoj suradnji.
Moskva i Peking često američkim saveznicima i partnerima nude vrijedne pakete pomoći u atomskoj industriji, dijelom kako bi oslabili svoju povezanost s Washingtonom. Obje su sile dale ponude za izgradnju nuklearnih elektrana u Saudijskoj Arabiji, primjerice, stavljajući ih u izravnu konkurenciju s ponudama iz SAD-a i drugih zemalja. Ako se Washington, Moskva i Peking nastave natjecati za prevlast nad civilnim nuklearnim izvozom, pametne države mogle bi iskoristiti ovo natjecanje za izgradnju programa nuklearne energije prema velikodušnim i možda čak popustljivim ugovorima o opskrbi.
Prilika koju Washington ne smije propustiti
Ruska invazija na Ukrajinu stvorila je prostor za Washington da otkloni rusku dominaciju nad nuklearnim tržištem. Moskva je postala primjer za neodgovorno civilno nuklearno upravljanje kada su njezine snage granatirale, a zatim brutalno okupirale ukrajinsku nuklearnu elektranu Zaporižiju. A opasnosti ovisnosti o Rusiji u pogledu energije potaknule su neke zemlje da ponovno stave civilne nuklearne projekte na stol. Njemačka je, primjerice, odgodila svoj plan postupnog ukidanja nuklearne energije, zadržavši nekoliko nuklearnih elektrana u pogonu nakon što su bile planirane za stavljanje izvan pogona. Druge su vlade istraživale izgradnju novih nuklearnih elektrana kako bi poboljšale energetsku sigurnost nakon što su izgubile pristup ruskom plinu. Washington je brzo iskoristio te prilike, uloživši dodatne resurse u napore da se ojača proizvodnja nuklearnog goriva, razviju napredni reaktori i poveća izvozna konkurentnost, ponajviše davanjem bespovratnih sredstava Američke agencije za trgovinu i razvoj američkim tvrtkama koje razvijaju programe nuklearne energije u inozemstvu .
Početni rezultati bili su obećavajući. Samo u posljednjih šest mjeseci, Rumunjska je objavila preliminarni sporazum za tvrtku NuScale Power sa sjedištem u Oregonu za izgradnju nove vrste nuklearne elektrane, Švedska je potpisala ugovor s tvrtkom Westinghouse iz Pittsburgha i francuskom tvrtkom Framatome o zamjeni ugovora o ruskoj opskrbi nuklearnim gorivom, Ukrajina je angažirala Westinghouse da pomogne okončati ovisnost o ruskom nuklearnom gorivu, a Poljska je odabrala Westinghouse za razvoj prve nuklearne elektrane u zemlji. U međuvremenu, Finska je odustala od ugovora s ruskim državnim poduzećem Rosatom o izgradnji nuklearnih elektrana. Drugim riječima, ruski rat u Ukrajini stavio je SAD u primarnu poziciju za opskrbu civilnom nuklearnom tehnologijom diljem svijeta, posebice na Zapadu.
Može li Washington uspjeti revitalizirati svoj civilni nuklearni izvoz ovisit će o njegovoj spremnosti da održi snažnu potporu američkim nuklearnim tvrtkama u uvjetima oštre konkurencije ruskih i kineskih državnih poduzeća. Neke zemlje, uključujući članice NATO-a poput Turske i Mađarske, ostaju privržene Rusiji zbog nuklearnih ugovora ili ulaganja; ne žele ostati u rukama nedovršenih nuklearnih elektrana. Rusija se također suočava s većim pritiskom da se natječe za utjecaj putem civilnog nuklearnog izvoza, budući da je ovo područje jedna od njezinih rijetkih komparativnih prednosti. Politički i materijalni troškovi jamčenja projekata nuklearne energije mogu biti zastrašujući, ali isplativost obećava da će biti značajna. Vraćanjem svoje sposobnosti opskrbe saveznika i partnera civilnom nuklearnom tehnologijom, Washington može steći moćan instrument za protutežu Moskvi i Pekingu, a istovremeno jačati globalne napore protiv širenja oružja.
SAD je preinačio svoje diplomatske, gospodarske i vojne strategije kako bi se uskladio sa sveobuhvatnim ciljem natjecanja s Kinom i Rusijom. Vrijeme je da Washington učini isto za svoju strategiju neširenja oružja. Rat u Ukrajini mogao bi poći katastrofalno po zlu na mnogo načina, uključujući nuklearnu upotrebu, ali također je stvorio priliku za sprječavanje širenja nuklearnog oružja. Washington ne smije propustiti ovu priliku.
