Nesreće sa smrtnim posljedicama i neljudski uvjeti rada na gradilištima stadiona za Svjetsko nogometno prvenstva u Kataru prošlih su godina izazvali oštre kritike na međunarodnoj razini. Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty international objavila je studiju koja baca dodatno svjetlo na mučenja zaposlenika u toj zaljevskoj zemlji, prenosi Deutsche Welle.
Ono što su žrtve ispričale autorima studije daje jednu zastrašujuću sliku: oni pričaju o ekstremno niskim plaćama, stosatnom radnom tjednu, gotovo bez pauza ili slobodnih dana, malo sna, ponižavanju i nasilju.
"Radni uvjeti vrlo su jako loši", kaže stručnjakinja Amnesty internationala za Katar Regina Spöttl za Deutsche Welle. Više od 130.000 stranaca u Kataru radi kao čistači, kuhari, dadilje, vozači i vrtlari - oko 84.000 žena i oko 48.000 muškaraca. Oni rade kod Katarana, Europljana, Amerikanaca, Azijata i Afrikanaca. Većina ih dolazi iz južne i jugoistočne Azije.
Poslodavcima na milost i nemilost
Za izvještaj koji nosi naslov "Moj san je moja pauza" Amnesty je između listopada 2012. i ožujka 2013. godine razgovarao s 52 zaposlenice. Organizacija se raspitivala i na službenim mjestima, između ostaloga u Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu za rad te u veleposlanstvima zemalja iz kojih radnici dolaze. Izvještaji žena su šokirali: pričale su da ih se premlaćivalo, povlačilo za kosu, da su bacane niz stepenice. Jedna Indonežanka imala je ubodne rane od noža i opekotinu od glačala, koje joj je pritisnuto na grudi. Žene su pričale i da su silovane. "Ta silovanja rijetko su u izvještajima, jer žene se boje da će od žrtve postati sudionice tog nedjela. Često im se predbacuje bludno ponašanje", pojašnjava Regina Spöttl.
52 sudionice u studiji samo su probni uzorak, no da nije riječ samo o sporadičnim događajima potvrđuje i činjenica da u veleposlanstva zemalja iz kojih potječu zaposlenici svaki tjedan dolazi na desetke pritužbi. Katarska zaklada za borbu protiv trgovine ljudima QFCHT registrirala je 2013. godine mjesečno između 200 i 300 poziva s pritužbama.
Agencije angažiraju migrante u njihovim zemljama, predočavaju im pogrešne činjenice te posreduju između njih i obitelji u Kataru. Žrtve često ne mogu ni pročitati ugovore koji su sastavljeni na arapskom. Kada već dođu u zemlju, potpadaju pod zakon koji vrijedi i u drugim arapskim zemljama. Za svakog useljenika predviđen je jamac, a to je u pravilu njegov poslodavac.
"Kroz taj ugovor o jamcu zaposlenici su svojim poslodavcima isporučeni na milost i nemilost", kaže Regina Spöttl. Jer bez odobrenja jamca - kod kućnih pomoćnica je to uglavnom glava obitelji - ne smiju promijeniti posao, a ni napustiti zemlju. Ako to učine, podliježu kazni. I tada je njihovo pravno stanje nepovoljno. U Kataru postoji zakon o radu, koji jamči prava, slobodne dane i mogućnosti za pritužbe. Ali za kućne pomoćnice to - ne vrijedi. http://www.dw.de/ku%C4%87na-pomo%C4%87nica-u-kataru-pauza-samo-dok-se-spava/a-17584414
