Yoka Verdoner preživjela je holokaust. Kada je Trumpova administracija počela nasilno odvajati djecu od roditelja nakon prelaska granice, kako bi mogli sudski goniti ilegalne imigrante, ima jasnu poruku - ta djeca će ostati obilježena do kraja života. Pritom uopće ne ulazi u to koliko je smještaj te djece (ne)human jer, kaže za čitavu priču je to i manje važno.
"Kad vidim te prizore s granice, stisnem zube i plačem od tuge i bijesa. Točno znam što prolaze. Kad smo bili djeca, i nas su odveli od roditelja. A na mnoge nedaće koje smo prošli od tada i ova su djeca osuđena" počinje svoje otvoreno pismo.
Moji su bili Židovi, i živjeli smo u Nizozemskoj 1942. kada su zemlju okupirali nacisti. Nas djecu su sakrili i poslali udomiteljskim obiteljima koje su riskirale smrt samim time što su nas primile. One su nas štitile, voljele nas i imali smo nevjerojatnu sreću što smo preživjeli radi i što smo bili zbrinuti.
'Odvajanje nas je obilježilo do kraja života'
Ipak, trauma od odvajanja nas je trajno obilježila i oštetila sve današnjeg dana. "Jesi li ikada čula vrištanje i vidjela paniku u očima trogodišnjaka kada se mama izgubi iza polica trgovine? Taj vrisak se smiri kada se mama pojavi na kraju reda" To je nedavno napisao moj brat. Sa trajnom boli se pokušava nositi pišući memoare. Prošlo je 76 godina, ali uporno se vraća u trenutak odvajanja od naših roditelja. Još o tome piše u prezentu
"U prvom domu sam vrištao šest tjedana. Tada me sele u drugu obitelj i prestajem vrištati. Odustao sam. Ništa oko mene nije mi poznato. Svi oko mene su stranci. Nemam prošlosti. Nemam budućnosti. Nemam identitet. Nisam nigdje. Smrznut sam od straha. Kao trogodišnjak mislim da sam nešto grozno napravio zbog čega je moj svijet nestao. Ostatak života sam proživio grozničavo se trudeći da ne napravim ni jednu grešku."
Druga udomiteljska obitelj mog brata ga je stvarno voljela i sve ove godine su ostali s njim u kontaktu. Usprkos tome, i sa svojih skoro 80 godina i dalje pokušava shvatiti zbog čega je kao dijete postao disfunkcionalna osoba i ostao takav ostatak života, šarmantan i inteligentan čovjek koji usprkos tome ne može zadržati posao ili završiti bili koji zadatak kojeg se prihvati. Ako bude ustrajan mogao bi pogriješiti, a to bi još jednom uništilo čitav svijet.
'Cijeli život na antidepresivima'
Moja mlađa sestra je imala pet godina kada smo odvojeni od roditelja. Nije shvaćala što se događa i zašto odjednom mora otići živjeti sa strancima. Cijeli život je patila od duboke, kliničke depresije.
Ja sam bila starija, imala sam sedam. Više nego brat i sestra mogla sam pojmiti što zbiva i zašto. Većinu rata sam provela s Dickom i Ellom Rijnders. Dick je bio načelnik malog, ruralnog mjesta, a on i Ella su živjeli u prekrasnom domu uz širok kanal. Ellla je imala topao osmijeh, a Dick me zvao "najstarijom kćeri". Mogla sam normalno iči školu, imati prijatelje i postati dio društvene zajednice.
'A mi smo imali nevjerojatno sreće...'
Bila sam nevjerojatno sretna, ali nisam bila sa svojim roditeljima, sestrom i bratom. A na koncu, morala sam napustiti i Rijnderse, moju voljenu "drugu obitelj". Vratila sam se svojima, ali to je značio još jedan rastanak, još jedno odvajanje.
Kasnije u životu nikad se nisam uspjela skrasiti. Živjela sam u drugim zemljama i bila prilično uspješna u poslu, ali nikad nisam imala trajnu vezu. Nikad se nisam udavala. Zamalo sam zaboravila spomenuti vlastitu tjeskobu i depresiju i mnoge godine psihoterapije.
'Znam što ih čeka i kao psihoterapeutkinja'
Moja tuga i bijes zbog onoga što se radi na granici s Meksikom ne dolazi samo iz mog osobnog iskustva. Kao umirovljena psihoterapeutkinja koja je mnogo radila s traumatiziranom djecom, predobro znam što čeka mnoge od tisuća djece koju naša vlada odvodi i stavlja u sabirne centre, pa čak i one koje vode u udomiteljske domoge, koliko god ono bili brižni.
Možemo očekivati kako će ih politika nulte tolerancije obilježiti za dugo godina, ako ne i za ostatak života. Možemo očekivati starce koji se i nakon niza desetljeća još sjećaju traume, još pate i još o njoj pišu u prezentu. Ono što se događa u našem dvorištu je jednako kriminalni i jednako zlo kao i ono što se dogodilo meni, mom bratu i mojoj sestri pod nacističkom okupacijom i mora smjesta prestati,", zaključuje psihoterapeutkinja.
