'Sigurna sam da će mnogi svašta pisati o Fidelu Castru sad kad ga više nema. Neki možda fantaziraju o tome kakav je bio, no nemaju pojma kako je zaista bilo živjeti po njegovim režimom', piše Manning Barish za Huffington Post.
Njezina obitelj svašta je prošla dok je on vladao Kubom.
'Svi su otišli, s pričama o velikim gubicima i tuzi. Većina je otišla samo s onim što su imali na sebi, ili s ono malo što su mogli ponijeti.
'Uzeo im je sve'
Svatko ima svoju priču, ali jedno im je svima zajedničko - uzeo im je sve.
Majka mi je svoju priču ispričala mnogo puta dok sam bila dijete. Prisjećala se kako je vlada popisala svaku nit konca koju je imala, budući da je bila krojačica. Pobrinuli su se da baš ništa ne ponese sa sobom. Rekla je i da joj je Castro uzeo voljenog konja. Ne poznajem nikoga tko se ne strese kad se sjeti njegove vladavine. Svatko ima svoju priču, a niti jedna nije pozitivna.
Slušam slavne kako govore o 'žestokoj revoluciji', na društvenim mrežama čitam kako novinari i turisti hvale tu zemlju, odnosno sliku Kube koju im je Castro podvalio. Jedini ljudi koji znaju pravu povijest upravo su oni koji su je proživjeli.
'Osjetili smo bol i mržnju'
Dok smo bili djeca, svi smo slušali priče koje su nam prenosili roditelji, osjetili smo bol i mržnju koja se mogla osjetiti dok su govorili o njemu.
Stoga, prije nego što krenete čitati o 'revolucijama' ili o tome kako je Fidel bio pametan i šarmantan, razmislite zašto ljudi do današnjeg dana još uvijek maštaju o bijegu prema Miamiju na splavovima od automobilskih guma.
Ti ljudi riskiraju smrt, utapanje ili zatvor, radije nego da ostanu tamo i minutu duže nego što trebaju.
'Revolucije nisu pjesme Beatlesa i nisu romantične'
Mislim da to dovoljno govori.
Amerikanci vole dobru 'romantičnu revoluciju', ali revolucije nisu pjesme Beatlesa i nisu romantične. Krvave su i tijekom njih ljudi umiru, a ponekad umjesto demokracije na vlast dođe diktator koji se tamo zadrži 50 godina', zaključuje Manning Barish za Huffington Post.
