Prošlo je tjedan dana otkako je smrtonosni potres pogodio Tursku i Siriju, usmrtivši tisuće ljudi. Ali usred očaja, bilo je priča o "čudima". Ovo je jedan od njih.
Kada je Necla Camuz 27. siječnja rodila svog drugog sina, dala mu je ime Yagiz, što znači "hrabar", piše BBC.
Samo 10 dana kasnije, u 4.17 po lokalnom vremenu, Necla je bila budna i hranila svog sina u njihovoj kući u pokrajini Hatay na jugu Turske. Nekoliko trenutaka kasnije, bili su zatrpani pod gomilama ruševina.
Nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina
Necla i njezina obitelj živjeli su na drugom katu moderne peterokatnice u gradu Samandagu. Bila je to "lijepa zgrada", kaže, i tamo se osjećala sigurno.
Tog jutra nije znala da će to područje biti razoreno potresom, a zgrade oštećene i uništene na svakom koraku.
"Kad je počeo potres, htjela sam otići do svog muža koji je bio u drugoj sobi, a on je htio učiniti isto", kaže ona.
“Ali kad je pokušao doći k meni s našim drugim sinom, ormar je pao na njih i nisu se mogli pomaknuti."
"Kako je potres postajao sve veći, zid je pao, prostorija se tresla, a zgrada je mijenjala položaj. Kad je prestao, nisam shvatila da sam pala kat niže. Vikala sam njihova imena, ali odgovora nije bilo. "
Ta se 33-godišnjakinja našla kako leži s bebom na prsima, koju je još uvijek držala u rukama. Ormar koji je pao pokraj nje spasio im je živote spriječivši veliku betonsku ploču da ih zgnječi.
U tom su položaju bili gotovo četiri dana.
Pod ruševinama s bebom na prsima
Ležeći u pidžami ispod ruševina, Necla nije vidjela ništa osim mrklog mraka. Morala se osloniti na svoja druga osjetila da shvati što se događa.
Na njezino olakšanje, odmah je mogla vidjeti da Yagiz još diše. Zbog prašine je isprva teško disala, no rekla je da se ubrzo smirila. Bilo joj je toplo pod ruševinama.
Osjećala se kao da su ispod nje dječje igračke, ali nije mogla izmanevrirati da provjeri ili da se udobnije smjesti.
Osim ormara, meke kože svog novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina.
U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati u pomoć i lupati po ormaru.
"Ima li koga tamo? Može li me itko čuti?", vikala je.
Kad to nije upalilo, pokupila je komadiće krša koji su pali pored nje. Lupala je njima o ormar, nadajući se da će biti glasnije. Bojala se udariti u površinu iznad sebe u slučaju da se sruši. Ipak, nitko nije odgovorio.
Necla je shvatila da postoji mogućnost da nitko neće doći.
"Bila sam prestravljena", kaže ona.
Necla nije mislila da će se izvući iz ruševina, ali Yagizova prisutnost dala joj je razloga da ostane puna nade.
Spašeni nakon više od 90 sati
Nakon više od 90 sati pod ruševinama, Necla je čula lavež pasa. Pitala se sanja li. Lavež je bio praćen glasovima.
"Jesi li dobro? Pokucaj jednom za da", doviknuo je jedan muškarac.
Bila je pronađena. Spasioci su pažljivo kopali kako bi je locirali dok je držala Yagiza. Tamu je razbila svjetlost baklje koja joj je sjala u oči. Kada je spasilački tim iz vatrogasne službe istanbulske općine upitao koliko Yagiz ima godina, Necla nije mogla biti sigurna. Znala je samo da je imao 10 dana kada se dogodio potres.
