Da sam ja netko, kako je utopistički pjevao Davorin Popović, da posjedujem moć čarolije, ubacio bih ruskog tiranina Vladimira Putina u kultni film Dan ludila (Falling Down). Vladimir bi tako postao nezaposleni inženjer William Foster (Michael Douglas), izgubio bi živce jednog vrućeg dana i zbog niza okolnosti zapao u poročnu spiralu (samo)destruktivnosti, da bi na kraju, u trenutku lucidnosti, doživio šokantno otkrivenje da je zapravo on taj loš tip. "Ja sam negativac? Kako se to dogodilo?", upitao bi se u nevjerici Putin baš poput Fostera.
Zatim bih ga prebacio u ulogu mladog krvožednog zapovjednika u epizodu Zone sumraka, "Kvaliteta milosrđa" (A Quality of Mercy) s nadom da bi promjena spoznajnog okvira ili perspektive u njegovu otuđenom umu možda pobudila sposobnost empatije i osvijestila ga o vrlini milosrđa. Naime, radnja epizode smještena je na Filipinima, pri kraju Drugog svjetskog rata, na dan kada su Amerikanci poput kauboja bacili prvu atomsku bombu na Hirošimu. Nadobudni novi američki poručnik Katell planira s malom vojnom jedinicom napasti skupinu bolesnih i ranjenih japanskih vojnika koji se skrivaju u špilji, iako bi ih jednostavno mogli zaobići, što zagovara iskusni narednik Causarano.
"Kad vodiš rat, onda vodiš rat. I ubijaš dok ti se ne naredi da prestaneš", kaže Katell. Na pitanje koliko ljudi mora umrijeti da bi bio zadovoljan, hladnokrvno nastavlja: "Ovako napamet, svi! Bez obzira tko su i gdje su, ako su neprijatelji, dobit će. Prvi dan rata ili zadnji dan rata, dobit će!"
No, kada Katell slučajno rukom sruši dvogled na pod događa se neočekivana promjena perspektive. Godina je 1942., uloge su zamijenjene, a Katell je sada poručnik Yamuri i bori se na japanskoj strani koja pokušava istjerati grupicu ranjenih američkih vojnika iz špilje. Promjena spoznajnog okvira u Katellu omogućava da vidi druge kao sebe, "njih" kao "nas", odnosno kao ljude, umjesto dehumanizirane mete, pokrećući tako zaokret u mišljenju i moralnom osjećaju.
Čak i kada bi se to dogodilo, bilo bi naivno misliti da bi Putinova spoznaja da je postao negativac bez milosti i sposobnosti empatije promijenila bilo što značajno u slučaju rata u Ukrajini, bez da pritom i sama Rusija shvati da ju je njezino vodstvo odvelo na put zla. Putin je dehumanizirao Ukrajince, ne bi li opravdao nehumani tretman. Porekao je njihovo pravo na postojanje kao naroda, etiketirajući ih kao neonaciste, a državu proglasio izmišljenom. Nema goreg recepta za eskalaciju vihora mržnje koji se neće ugasiti desetljećima nakon kraja rata - ako uopće završi. Tiranin je invazijom otvorio vrata pakla koja će, kako se čini, sada biti teško zatvoriti, kako za Rusiju, tako za Ukrajinu i cijeli svijet.
Zapad je kriv za grijehe agresora?
Neki su za sav taj sumanuti kaos optužili Zapad na čelu sa SAD-om, tvrdeći da se NATO previše približio granicama Rusije, što Rusi percipiraju kao "egzistencijalnu prijetnju". Bockanje medvjeda je, kako kažu, očekivano uznemirilo tu divlju, uspavanu zvijer i natjeralo je na preventivnu akciju. Najglasniji zagovornik takvog stajališta, da su SAD i europski saveznici načelno krivi za ukrajinsku krizu, predvodnik je ofenzivnog realizma, cijenjeni američki politolog i stručnjak za međunarodne odnose, John Mearsheimer, kojega u zadnje vrijeme kao papige nekritički citiraju mnoge slavne osobe, među kojima je i suosnivač Pink Floyda Roger Waters.
Prema Mearsheimeru, u anarhičnom međunarodnom sustavu nesigurnosti, gdje nikad nije isključena pojava nove prijetnje, velike sile poput, primjerice, Rusije i SAD-a glavni su akteri koji gomilaju vojnu snagu radi opstanka i potencijalnog napada u slučaju da osjete ugrozu. Male zemlje, tvrdi Mearsheimer slično Monroevoj doktrini, u takvom sustavu nemaju slobodu odlučivanja s kim žele biti u asocijaciji i savezu, pa je Ukrajina zapravo osuđena na rusku sferu utjecaja ako želi opstati. Ukrajina bi tako, prema Mearsheimeru, trebala ugoditi Putinovim mokrim snovima, zaboraviti na transformaciju u liberalnu demokraciju, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji.
Ključni je problem s njegovim stajalištem što je duboko amoralano, tj. ignorira moralne vrijednosti i norme, smislenost samoodređenja i "apstraktnih" prava te ga je etički teško braniti. Ne postoji "dobra" ili "loša" država, ne postoji prostor za herojsku obranu slobode, ljudskih prava i svih drugih vrijednosti. Države su poput biljarskih kugli različitih veličina i sve se svodi na maksimaliziranje vojne i ekonomske snage te balans moći. Ako vam susjed upadne na vaš posjed s palicom za bejzbol, uz blebetanje da se osjeća "egzistencijalno ugrožen", da ga niste poslušali te da ste nabavili i sami bejzbol palicu od drugih susjeda s kojima želite biti još i prijateljski i poslovno povezani, onda nije moralno odgovoran za potencijalno krvoproliće taj susjed od kojega ste nabavili palicu u strahu za svoj život od agresivnog luđaka, nego onaj koji je pokrenuo invaziju.
Ili, zamislite (nimalo rijedak) slučaj "neposlušne" žene koja se nakon razvoda upusti u seksualnu vezu s drugim muškarcem, usprkos eksplicitnoj zabrani bivšeg supruga. Posesivan, kakav je, suprug je napadne i polomi joj sve kosti. Bila bi potrebna radikalno uvrnuta logika i silovanje zdrave pameti da biste primarnu odgovornost za agresiju svalili na njezinog novog ljubavnika.
Kao što je Elan Journo poentirao u članku "Why John Mearsheimer Gets Ukraine Wrong" za New Ideal, podilaženjem Putinovim diktatorskim željama značilo bi ohrabriti ga u daljnjoj agresiji, podržavati nepravdu te "normalizirati ili omogućiti monstruoznost". Ali, ne samo to, Mearsheimer je bio u krivu kada je tvrdio da Putin nema imperijalne namjere stvaranja velike Rusije integriranjem Ukrajine. Da je kao hegemon spreman oteti tuđi teritorij nedvojbeno je dokazao nedavnom nelegalnom aneksijom četiriju ukrajinskih regija. "Moj argument je da on neće ponovno stvoriti Sovjetski Savez ili pokušati izgraditi veliku Rusiju, da nije zainteresiran za osvajanje i integraciju Ukrajine u Rusiju. Vrlo je važno razumjeti da smo mi izmislili tu priču da je Putin vrlo agresivan i da je primarno odgovoran za ovu krizu u Ukrajini", rekao je Mearsheimer u intervjuu za The New Yorker.
Putin nije vrlo agresivan i nije primarno odgovoran? Potpuna glupost i putinovsko obrtanje teza, pa makar to dolazilo od jednog od najutjecajnijih politologa sa Sveučilišta u Chicagu. Govoreći o alternativnim modelima liberalnoj demokraciji i tržišnoj ekonomiji, Francis Fukuyama je u debati s Mearsheimerom o budućnosti demokracije odbacio ruski model zbog velike ovisnosti ekonomije o nafti, pri čemu je lucidno predvidio da je Putin aneksijom Krima ruski model doveo u teškoće jer će biti neizbježno zasnovan na "vanjskoj ekspanziji" i "ponovnom ujedinjenju Rusa izvan Rusije".
Kako funkcionira fašizam
Putin je u prošli petak prije potpisivanja dokumenata kojima je pripojio četiri okupirane ukrajinske regije Rusiji, održao znakovit ekstremno desničarski govor ispunjen paranojama o agresivnom Zapadu, u kojem je jasno dao do znanja da "egzistencijalna prijetnja" nije samo širenje NATO-a, nego su to i zapadne progresivne vrijednosti čija degenerativna priroda prijeti nekakvoj mitskoj ruskoj tradiciji.
"Zapadni gospodari nastavit će se boriti kako bi očuvali svoj model. Danas, idu prema radikalnom napadu na temeljne vrijednosti obitelji. Želim poručiti svim građanima Rusije, želimo li u Rusiji da očeve i majke zamijene roditelji jedan i dva? Jesu li ludi? Promjena spola? Ništa od toga nama nije prihvatljivo, mi imamo vlastitu budućnost. Diktatura zapadnih elita cilja na segregaciju ljudi u njihovim vlastitim zemljama. Na potpuno poricanje ljudskih prava. Idu prema otvorenom sotonizmu…
Danas se borimo za svoj i slobodan put Rusije. Ništa ne bi trebalo biti temeljeno na nečijoj sprezi drugih zemalja. Svijet neće biti isti. Pozivamo se na svoje pravo da se borimo za povijesnu Rusiju, za buduće generacije, za našu djecu i unuke, koje moramo zaštititi od groznih eksperimenata koji ciljaju na razbijanje njihove duše. Borimo se za svoju kulturu i jezik, da ga nije moguće izbrisati iz povijesti", naglasio je Putin, umislivši si da je mesija, spasitelj Rusa i ruskog svijeta.
Tipičan govor za radikalne desničare, u pravilu fundamentalne kršćane, fanatike kakvih ima i u Hrvatskoj, samo što srećom još uvijek ne posjeduju moć nametanja svoje volje cijelom društvu. Putinova Rusija je suvremena paradigma kako funkcionira fašizam shvaćen u terminima plemenskog ultranacionalizma i politike podjele "mi protiv njih". Kao što je Jason Stanley primijetio, fašistička politika, između ostalog, uključuje stvaranje mitske zlatne prošlosti , propagandu, antiintelektualizam, nestvarnost (bujanje teorija zavjera i lažnih vijesti), hijerarhiju, osjećaj žrtve kod dominantne skupine (zbog straha da će moć morati dijeliti s manjinskim grupama), seksualne tjeskobe, pozivanje na naciju.
Sve te elemente, uključujući kult ličnosti, nalazimo u Putinovoj Rusiji i zbog toga se nalazimo u ekstremno opasnom trenutku povijesti. Ne samo egzistencijalno opasnom za opstanak ljudske vrste, s obzirom na sve češće ruske prijetnje nuklearnim oružjem, nego i za opstanak slobodnog svijeta, vrijednosti liberalne demokracije i otvorenih društava zasnovanih na vladavini prava.
Putin je sam od sebe napravio fašističkog vođu, izmislivši opasnog "drugog" od kojeg je potrebno, gle ti vraga, braniti se invazijom. Ugledni američki povjesničar Timothy Snyder skovao je pojam "šizo-fašizma", pod čime jednostavno podrazumijeva fašiste koji druge etiketiraju kao fašiste. Putin je fašist koji naziva druge fašistima. U sumanutoj eskalaciji nasilja pritom se odbio od tvrdog protivnika koji se ne boji umrijeti, koji se ne plaši ratovati do posljednjeg daha radi svojih ideala i svoje zemlje, podržan neočekivanom ujedinjenom reakcijom Zapada. Usprkos svim nedostacima, od relativno simpatične države sa svojim čarima i neobičnostima, u samo osam mjeseci Putin je stvorio novu Sjevernu Koreju. I mislite li da je slučajno upravo Sjeverna Koreja podržala Putinovu otimačinu ukrajinskog teritorija?
