Zvali su ih logorima, ali oni to u stvarnosti nisu bili. Većina ljudi u njima je živjela samo nekoliko sati. Tisuće su umrle i prije dolaska, na putu, bili su natiskani u vagonima bez zraka. Bila je to Operacija Reinhard: najsmrtnonosniji dio holokausta, pokrenut na Hitlerovo traženje da se ubrza "konačno rješenje židovskog pitanja".
Nova studija otkriva koliko je zapravo nemilosrdan i učinkovit bio nacistički stroj za ubijanje. "Iako je holokaust jedan od najbolje dokumentiranih genocida u povijesnom smislu, iznenađujuće je malo kvantitativnih podataka", kaže biomatematičar Lewi Stone s telavivskog sveučilišta.
"Pošto su nacisti uništili gotovo svu dokumentaciju, važno je otkriti što se zapravo događalo u to vrijeme", dodaje Stone. Kako bi to učinio, Stone je analizirao dokumentirane podatke o prometu "posebnih vlakova" Deutsche Reichsbahna (Njemačke nacionalne željeznice).
'Fuhrer je naredio da se stvar ubrza'
"Željeznička mreža Reichsbahna bila je ključna komponenta nacističkog genocidnog plana", piše Stone u svojoj analizi objavljenoj u časopisu Science Advances. "Zabilježeni polasci i dolasci vlakova, iako su fragmentrani, postali su važan izvor podataka za procjenu broja žrtava prevoženih u logore smrti", objašnjava.
Logori Belzec, Sobibor i Treblinka bila su tri glava mjesta izvršenja Operacije Reinhard. Ta tri logora posebno su građena i opremljena golemim plinskim komorama. U njima je ukupno ubijeno otprilike 1,7 milijuna Židova.
Ali kada je Hitler bio u njihovoj inspekciji 1942. godine, nedugo nakon što je operacije počela, nije bio zadovoljan. "Fuhrer je naredio da se stvar ubrza", prisjetio se kasnije jedan oficir SS-a. Čovjek je dobio što je htio.
U iduća tri mjeseca, ugrubo od kolovoza do listopada 1942., podaci o prometu vlakova otkrivaju ono što Stone naziva "pulsom smrti" - ekstremno mahnitu fazu "hiperintenzivnog ubijanja". Podaci sugeriraju da je u tih jezivih sto dana ubijeno 1,47 milijuna Židova, odnosno više od četvrtine ubijenih u šest godina Drugog svjetskog rata.
Nacistički stroj za ubijanje
Po Stoneovoj analizi, u toj je fazi stopa ubijanja, otprilike 15 tisuća ljudi dnevno, bila znatno veća nego u genocidima s kojima se holokaust obično uspoređuje (uključujući ruandski) i "otprilike deset puta veća nego što se smatra na temelju prethodnih procjena o holokaustu".
Ta klinički precizna, brutalna operacija mogla je trajati mnogo dulje da nije bilo jednog otrežnjujućeg razloga. "Nacistički stroj za ubijanje mogao je bez problema nastaviti 'glatko' raditi još mjesecima da nije prestala 'opskrba' žrtvama iz okupirane Poljske", piše Stone.
"Puls smrti progutao je veliku većinu potencijalnih žrtava. Kasniji pad u stopi izvršenja jednostavno odražava činjenicu da je toj fazi ostalo vrlo malo Židova za ubijanje". Iako ima znanstvenika koji smatraju da je Stoneova procjena ipak previsoka, on tvrdi da "zanemareni željeznički podaci o deportacijama" otkrivaju koliko je zastrašujuć bio taj period masovnog ubijanja.
"Holokaust je demonstracija toga koliko efikasna vladina mašinerija može biti ako krene na ljude", napisao je. "To je ključna lekcija holokausta i ne smije biti zaboravljena".