Bijele vreće za brašno jedva upadaju u oči na bjelini novog snijega. Stoje pored jedne jame. Iskopao ju je Vitalij Kvaška u svom vrtu, piše Deutsche Welle. Upravo je izvadio tri duge kosti iz zemlje. I jednu lubanju. Otkako je došla zima, iskopavanje je sve teže, kaže Kvaška i dodaje: "Ako ne požurim, zemlja će se još više zamrznuti. Ali ne moram još puno kopati jer moje zemljište završava za nekoliko metara. Kod susjedove međe je kraj. Onda ću to pokriti betonskom pločom."
Kada je prije nekoliko mjeseci Vitalij Kvaška htio proširiti kuću, počeo je s kopanjem kanala za temelje. Tada je otkrio nešto užasno. Naišao je na ljudske kosti. Lubanje, ruke, noge, rebra. Sve više njih je vadio iz zemlje. Do sada je u vrtu nakupio 10 vreća kostiju. To su kosti od preko 60 ljudi. "Prvo sam iskopao jednu lubanju. Onda i drugu. Onda se to počelo nizati bez kraja", kaže Vitalij.
Vitalij je u svom vrtu iskopao hrpu kostiju
U Vitalijevom vrtu se najvjerojatnije nalazi masovna grobnica iz tridesetih godina prošlog stoljeća, ustanovili su stručnjaci hitno sazvane državne istražne komisije. Vitalij živi u ruskom gradu Blagovejščensku na dalekom istoku, na granici s Kinom. Kao i u cijeloj Rusiji i ovdje su se za vrijeme Staljinove strahovlade događale masovne egzekucije pripadnika oporbe i protivnika režima.
'Strašna povijest koja se ne smije zaboraviti'
8.000 kilometara zapadnije, u Moskvi, ljudi se sjećaju žrtava tadašnjeg terora. Kiša pljušti, a oni čekaju u redu da u mikrofone izgovore imena svoje stradale rodbine. Ukratko pričaju o svojim očevima, ujacima, djedovima, povijest obitelji koje su kao protivnici režima proganjane u vrijeme Staljinovih čistki, od 1936. do 1938. "Moj djed je uhićen i mučen. Objesili su ga za noge i povadili mu zube", čuje se uzbuđeni glas starije gospođe. "Moj djed, Vladimir Bukovski, imao je 67 godina. Neka počiva u miru", kaže drugi, tihi glas. Tada je u roku od samo dvije godine uhićeno milijun i pol sovjetskih građana, više od pola su ih ubili.
Unatoč kiši ljudi čekaju u redu kako bi ispričali o progonu njihovih članova obitelji
"To je naša strašna povijest, koju nikada ne smijemo zaboraviti", opominje Natalija Petrova koja radi za nevladinu organizaciju Memorial. Akcija se zove "Povratak imena". Nju je Memorial pokrenuo prije dvanaest godina. Komemoracija se od tada odvija svakog listopada. "Veseli me da mnogi Rusi dolaze ovamo, naročito mladi, da bi podsjetili na teror sovjetskog režima", kaže Petrova, čiji je djed također bio progonjen. I ona će njegovo ime kasnije izgovoriti u mikrofon.
Strah da bi se Rusija mogla vratiti autoritarizmu
U jednom šatoru se dijele svijeće. Ostavljaju ih pred takozvani "kamen iz Soloveckog". Donesen je 1990. iz tajnog kažnjeničkog logora. On je danas simbol zločina Staljinovog režima. Kamen se danas nalazi na trgu Lubjanka, točno pred zgradom ruske tajne službe FSB, koja je naslijedila NKVD – organizaciju koja je po Staljinovom nalogu provela političke čistke. Za mnoge Ruse kamen na ovakvom mjestu ima simboličnu vrijednost.
5898240 30.05.2019 Russian President Vladimir Putin tours School 21 educational centre for software engineering, coding, and programming, in Moscow, Russia., Image: 439863814, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Kritičari ruskog predsjednika Putina, koji je i sam svojevremeno bio na čelu ruske tajne službe, boje se da bi se Rusija mogla vratiti u autoritarna vremena. Čini se, međutim, da se u međuvremenu nerado podsjeća na neugodnu istinu o sovjetskim vremenima. Ljudi koji to ipak čine bivaju zastrašivani. Natalija Petrova kaže da to na svojoj koži osjećaju ljudi koji se angažiraju u organizaciji za zaštitu ljudskih prava Memorial: "Prije tri godine je naša organizacija proglašena takozvanim 'stranim agentom'. Ali mi usprkos tome nastavljamo s radom, jer je naša djelatnost potrebna mnogim ljudima. To je najvažnije."
Službene ustanove se teško suočavaju s prošlošću
I u dalekom Blagovejščensku, po Vitalijevim riječima, službene ustanove se nerado suočavaju s poviješću zemlje. Stalno je molio gradske vlasti da ga ne ostavljaju da se sam bori sa stravičnim iskopinama. "Godinu dana sam ih molio za pomoć. Kažu da nemaju ni novca ni osoblja za to. Jedino što su mi obećali jest da će doći po posmrtne ostatke. A sam ih moram iskopati."
Makar uz pomoć privatnog pogrebnika, dio žrtava našao je svoje mjesto na gradskom groblju u Blagovejščensku. Vitalij Kvaška se žali na činjenicu da su tamo pokopani samo s malom metalnom pločicom i brojem. Bez imena i bez dostojanstva.
