"Tata, želim jesti! Tata", povikao je. Ali kuća je bila hladna, a od oca nije bilo ni glasa.
Dječak je prišao ocu, koji je izgledao kao da još spava. Imao je "pjenu ispod nosa", prisjeća se. "Dodirnuo sam mu glavu. Bila je hladna."
Malo kasnije stigla su kola na kojima su brojna tijela "ležala poput snoplja". Dva su muškarca ušla u kuću, stavila očevo tijelo u vreću i bacila ga na kola. Zatim su otišli.
Dječak je ostao sam. Lutao je praznim poljima, spavao po stajama, očajnički tražio zrnje "natečeno ili smežurano". No nekako je preživio. Otprilike četiri milijuna drugih Ukrajinaca nije.
Pomor glađu
Glad koja je pogodila Ukrajinu krajem 1932. i 1933. jedna je od najsmrtonosnijih katastrofa u europskoj povijesti. A o njoj se ne zna ni blizu koliko bi trebalo.
U samoj Ukrajini se Holodomor, doslovno "pomor glađu", često smatra ekvivalentom Holokausta, još jedne ogromne, ljudski organizirane operacije kako bi se pobili milijuni ljudi.
A iza svega toga nije stajao samo jedan čovjek, Staljin, koji je vladao SSSR-om od sredine 20-tih pa do 1953., već cijela izvitoperena ideologija koja je željela preurediti seljačko društvo u skladu s utopijskim komunističkim nacrtom.
Čak i sada, u doba kada se redovito suočavamo sa slikama užasa i patnji, detalji Holodomora mogu slomiti srce.
Izgladnjela djeca, masovne grobnice, odmetnici, pa čak i kanibalizam: glad je potpuno ogolila ljudsku prirodu.
"Toliko me je uplašilo ono što sam vidjela da nekoliko dana nisam mogla govoriti", prisjeća se jedna žena koja je uspjela pobjeći iz masovne grobnice u koju je zabunom bačeno njeno tijelo. "U snovima sam viđala mrtva tijela. I puno sam vrištala."
Sumnjivi Ukrajinci
Koliko god to zvučalo nevjerojatno, još i danas postoje oni koji poriču da se glad uopće i dogodila. U stvari, u Putinovoj se Rusiji se glavni arhitekt ovog pomora, Staljin, redovito prikazuje ne kao čudovišni tiranin već kao snažan vođa vrijedan divljenja koji je učinio Rusiju velikom pred cijelim svijetom.
Prije nekoliko godina Putin je čak izjavio na konferenciji za medije kako nema ništa loše u restauriranju kipova čovjeka odgovornog sza smrt milijuna ljudi.
No knjiga novinarke i spisateljice Anne Applebaum 'Red famine' (Crvena glad), ne ostavlja mjesta sumnji o Staljinovoj odgovornosti za ono što se dogodilo u Ukrajini, piše Daily Mail.
Knjiga ne štedi čitatelja strašnih detalja o sudbnama milijuna nevinih muškaraca, žena i djece koji su imali tu nesreću da postanu pokusni kunići u ovom čudovišnom komunističkom eksperimentu.
Nakon Oktobarske revolucije 1917. Ukrajina je proglasila nezavisnost koju je ubrzo skršila Crvena armija, te je ova zemlja postala republika unutar Sovjetskog Saveza. No Lenjin, te kasnije Staljin, nisu imali povjerenja u Ukrajince.
Bili su pre različiti. Inzistirali su na vlastitom jeziku, seljaci su im bili previše konzervativni, i čvrsto se držali svojih tradicija. Jednostavno ih se nise smatralo dovoljno entuzijastičnima u izgradnji sjajne nove komunističke budućnosti.
Kolektivizacijom do napretka
A zatim, krajem 20-tih, došlo je do katastrofe. Odlučan da konsolidira svoju vlast nakon što je naslijedio Lenjina na vrhu komunističkog sustava, Staljin je naredio kolektivizaciju sela u cijelom Sovjetskom Savezu.
Riječ 'kolektivizacija' zvuči tehnički, pomalo suha, čak i dosadna, ali ljudske su posljedice bile vrlo duboke i dramatične.
Princip je bio jednostavan. Bogatiji, uspješniji seljaci morali su se 'likvidirati', bilo izgladnjivanjem, bilo direktnim ubojstvom. Ostale bi se onda poslalo u ogromne državne farme gdje su morali raditi za veće sovjetsko dobro, umjesto za privatni profit.
Kolektivizacija je bila u potpunosti Staljinov projekt. Neki drugi sovjetski vođa možda bi postupio opreznije, i stvarno neki su boljševici mislili kako je krenuo prebrzo.
No Staljin je tvrdio kako je kolektivizacija jednostavno dobra primjena marksizma. Ako žele izgraditi socijalizam, govorio je, moraju skršiti seljake. Napokon, kako mogu imati pravo socijalističko društvo ako i dalje dopuštalju ljudima da uzgajaju hranu za sebe i zarađuju na njoj?
Ono što je uslijedilo bilo je zastrašujuće. Staljinovi batinaši krstarili su plodnom ukrajinskom zemljom i otimali žitarice koje je on zatim prodavao u inozemstvo, kako bi kupio strojeve koje je izgradnja socijalizma zahtijevala.
U međuvremenu, i do Moskve su počele dolaziti priče o rastućim teškoćama.
Ukrajnsko - kapitalistička propaganda
Do proljeća 1932. izvještaji tajne policije bili su puni seljaka koji napuštaju svoje kuće u potrazi za hranom, djece trbuha nabreklih od gladi, obitelji koje su živjele od trave i žereva, pa čak i tijela koja su ležala po ulicama ukrajinskh gradova.
Neki su tvrdili kako se sigurno radi o "tajnom kapitalističkom planu kako bi nahuškao seljačku klasu protiv sovjetske vlasti".
Ali Staljin nije učinio ništa. Imjesto da intervenira kako bi pomogao pogođenima, za sve je okrivio ukrajinska nacionaliste, te naredio tajnoj policiji da još pažljivije traži skrivene zalihe žita, te čak naredio izradu crnih listi sela.
Djelomično to je bila posljedica njegove sumnjičavosti prema ukrajinskim aspiracijama prema nezavisnosti, karakteristika koju je dijelio sa svojim carističkim predhodnicima, kao i današnjim ruskim vodstvom.
No isto tako bila je to posljedica marksističkog mentaliteta, koji je posvuda vidio klasne neprijatelje i tretirao obične ljude kao pijune u svojoj ideološkoj igri.
I tako, kako je 1932. prelazila u 1933., Staljin je nastavio naređivati rekviziciju uroda, pa je glad rezultirala masovnim pomorom.
Glad uništava i tijelo i um
Applebaum zastrašujuće detaljno opisuje ovaj proces. Kako tijelo gladuje, konzumira zalihe glukoze. Zatim jede masti. U trećem stadiju, par tjedana kasnije, počinje jesti proteine, kanibalizira vlastito tkivo i mišiće.
Koža se stanjuje, trbuh nadima a oči šire. Smrt dolazi od izgladnjavanja ili od infekcija kao što su upala pluća, tifus i difterija. U svakom slučaju, sudbina bi vam teško mogla biti gora.
Kako su milijuni počeli umirati, u njima su nestajali ljudski osjećaji. U jednoj od bezbroj zastrašujućih anegdota, Applebaum je opisala kako je 15-godišnja seljanka molila za hranu pored reda pred pekarom pod kontrolom komunističkih vlasti. Kako bi koja osoba prošla, djevojka bi zatražila koju mrvicu. Napokon je zatražila i prodavača, koji se izvikao na nju i udario je tako da je pala na tlo. "Diži se!" povikao je prodavač, udarajući ju. "Odi doma i radi!" Ali ona se nije micala, bila je mrtva.
Nekoliko je ljudi u redu počelo plakati. "Neki ovdje postaju previše sentimentalni", zaprijetio je prodavač. "Lako je uočiti narodne neprijatelje."
U drugome selu, maleni je dječak izazivao drugu djecu pekmezom i štrucom kruha koje je njegova obitelj uspjela nabaviti.
Druga su ga djeca počela gađati klamenjem. Prestala su tek kada je bio mrtav.
Ponekad bi unutar obitelji krenuli jedni na druge. Jednog je čovjeka toliko izludio plač njegove gledna djece da je zadavio svoju bebu u koljevci a drugo dvoje djece ubio tako da im je glave razbio o zid.
U provinciji Vinici seljak je pokušao ugušiti svoju izglednjelu djecu tako što je zapalio vatru i začepio dimnjak. Kada su vikali upomoć, zadavio ih je vlastitim rukama.
A zatim je došlo do toga da su ljudi spali na kanibalizam. U jednome je selu policija uhitila čovjeka koji je poludio nakon što mu je umrla supruga. susjed ga je upitao zašto djeluje bolje nahranjen od svih drugih. "Pojeo sam svoju djecu", odgovorio mu je. "A ako budeš previše pričao, i tebe ću."
Kasnije, u logorima Staljinovih gulaga, Poljakinja je srela stotine "nesretnih, bosonogih, polugolih Ukrajinaca", koji su služili kaznu za kanibalizam.
Njihova su djeca, rekli su joj, pomrla od gladi. A zatim su roditelji, poludjeli od boli i gladi, skuhali i pojeli ih. No kasnije "kada su shvatili što su napravili, izgubili su razum".
Treba se 'fokusirati na pozitivne strane'
Da li se ova glad računa kao genocid ostaje kontroverzno pitanje. Ukrajinci često kažu da. Rusi i komunistički simpatizeri tvrde da ne. No pitanje i tako nije bitno. Ono što je stvarno bitno je da su, kao posljedica Staljinove politike, milijuni života izgubljeni a milijuni drugih uništeni nevjerojatnom patnjom.
Sa zapadne perspektive, ono što je najstrašnije je da su mnogi vanjski promatrači odbijali prihvatiti istinu, ili su ju čak namjerno pokušavali prihvatiti. Posebno je ondašnja ljevica bila prepuna apologeta Staljinovog barbarizma, koji su njegov režom pozdravljali kao 'novu civilizaciju'.
A čak i danas ima onih koji tvrde kako bi se trebalo prestati govoriti o Staljinovim žrtvama, već se treba fokusirati na "komunizam koji je Sovjetskom Savezu i istočnoj Europi pružio industrijalizaciju, masovno obrazovanje, sigurna radna mjesta, te veliki napredak u socijalnoj i spolnoj jednakosti".
Radi se o grotesknoj uvredi milijunima koji su umrli tijekom gladi u Ukrajini.
