Otprilike u isto vrijeme kada je Sir Arthur Conan Doyle zaokupljao maštu ljudi diljem svijeta sa svojim pričama o Sherlocku Holmesu, Alexandre Lacassagne je rješavao stvarna ubojstva u Francuskoj, uključujući i slučaj francuskog Jacka Trbosjeka, koji je bio gori od ''originalnog'' jer je ubio dvostruko više ljudi. Zanimljivo je da Lacassagne uopće nije bio detektiv već doktor, pa je tako jednom prilikom govorio o izmišljenom detektivu Holmesu i upitao: ''Zašto on nikada ne provodi obdukcije tijela?''.
Otac forenzike U vremenima prije nego se Lacassagne pridružio Forenzičkom odjelu medicinskog fakulteta u Lyonu ubojice su mogle završiti u zatvoru na samo dva načina: priznanjem (bilo na silu ili dobrovoljno) te ukoliko je postojao svjedok koji je ubojicu ulovio na djelu. Vrlo je jasno da su se tada mnogi zločinci izvukli od ruke pravde. Lacassagne se nikako nije slagao s tadašnjom praksom. Bio je toliko zaokupljen zločincima da je izmislio polje forenzične psihijatrije, koje se danas čini potpuno logičnim, a to je da se upita: ''Zašto? Zašto bi netko prerezao vrat nekoj osobi i nakon toga je još unakažavao?''. Nitko se tada nije ni trudio razmišljati na taj način.
Također, Lacassagne se nije bojao proučavati mrtva tijela, bez obzira na ozljede i stanje tijela. Proučavajući kretanje insekata na mrtvom tijelu mogao je procijeniti prije koliko je žrtva otprilike ubijena. Lacassagne je prvi koji je otkrio da mrlje krvi na mjestu ubojstva mogu otkriti puno toga o ozljedama na žrtvi. Bio je toliko zaokupljen svojim poslom da je zamolio pojedine kriminalce da mu pišu iz zatvora kako bi mogao bolje proučiti njihov način razmišljanja. Nakon što bi te osobe umrle, Lacassagne je provodio obdukcije i proučavao njihove mozgove.
I tako kada su vlasti konačno ulovile francuskog Jacka Trbosjeka, Lacassagneu je pripala čas da analizira ubojicu. Mnoge je zanimalo da li je ubojica odviše lud za giljotinu. Lacassagne je odagnao svaku sumnju i zaključio kako se radi o muškarcu kojeg bismo u današnje vrijeme nazvali psihopatom. Dakle, bio je potpuno svjestan svojih djela, no nije imao osjećaj kajanja ili empatije. Kako tada nisu imali riječ za psihopata, Lacassagne ju je izmislio.
Treba svakako spomenuti i da je Lacassagne godinu dana prije smrti pokrenuo inicijativu da se osnuje međunarodna agencija koja bi radila na nerješenim slučajevima - tako je nastao Interpol.
Neuspjeli pustolov koji je ukrao gumu
Za britanskog avanturista Henryja Wickhama neuspjeh je jednostavno bio stil života. On je bio jedna od onih osoba koje nikada ne otkriju što žele biti i čime se točno žele baviti do kraja života, pa probaju sve. Wickham je jedino bio siguran u to da ne želi posao za uredskim stolom i da ne želi živjeti u Engleskoj.
Tako je želio biti avanturisti i vlasnik plantaže, pa je 1871. godine svoju cijelu obitelj preselio u Brazil. Njegovi urodi redovito su propadali, pa su ga u konačnici napustili radnici, a njegova majka, sestra i rođakinja umrli od virusa koji su 'pokupile' u džungli. Henry je nakon toga otišao u Australiju, Novu Gvineju, Honduras... no svi njegovi planovi jednostavno su se raspadali. Naposljetku mu je supruga postavila ultimatum - ili će prestati loviti svoje brojne snove po vrućim zemljama diljem svijeta ili će ga ona ostaviti. Henry Wickham je pokupio svoje stvari i nastavio živjeti bez supruge.
Ipak, jedan njegov pothvat urodio je plodom zbog kojeg je nagrađen viteškom titulom i priznanjem Britanskog kraljevstva. Naime, 1876. godine uspio je iz Brazila u Britaniju prošvercati 70.000 sjemenki kaučukovca. Od 70.000 sjemenki samo 1.919 ih je bilo iskoristivo te su posađene diljem toplijih krajeva Britanskog carstva. Sljedećih 37 godina, dok su stabla kaučukovca rasla, Henry i dalje nije imao uspjeha u svojim pothvatima.
Početkom 1913. Britanski prinos gume preuzeo je dominantnu poziciju na međunarodnom tržištu te je ostatak svijeta ovisio o britanskim zalihama gume kako bi se industrijalizacija nastavila. I danas većina prirodne gume dolazi od brazilskih kaučukovca koji su uzgajani na plantažama u Aziji, a sve zahvaljujući 'liku' koji ih je ukrao iako cijeli život nije uspio ništa uzgojiti.
Luđak koji je napisao Riječnik
Tijekom 1864. godine W.C. Minor je bio kirurg na bojišnici na strani Unije i njegova zadaća je bila da dezerterima na lice utiskuje užareno slovo 'D'. Minor je i onako bio na dva koraka od mentalnog sloma, a čin utiskivanja užarenog metala na ljudsko lice svakako ga je gurnuo 'preko ruba'. Sedam godina nakon toga njegovo mentalno stanje bilo je još gore te se preselio u Englesku i ponašao se kao da nikada nije ni bio u Americi. U naletu ludila ubio je jednog muškarca te je proglašen ludim i osuđen na boravak u jednoj engleskoj ustanovi. Budući da je imao novca i dobre veze njegova kazna djelovala je više kao uvjetna. Upravo su se u toj ustanovi dogodile vrlo zanimljive stvari za pomahnitalog ubojicu.
Cijeli život Minor je imao jednu opsesiju - riječi. Tri godine prije mentalnog sloma dogovorio se da će sudjelovati u novom izdanju Websterovog riječnika, no bio je jako loš u svom poslu definiranja porijekla riječi. Tako je nakon ubojstva i presude tijekom boravka u instituciji za mentalno poremećene osobe saznao da jedan urednik Oxfordovog riječnika treba pomoć u pripremi novog izdanja. Tako je Minor za potrebe izdavanja tog riječnika osmislio sistem kojim je tijekom dvije godine prikupio nevjerojatnih 12.000 ilustrativnih citata za pojedine riječi. Urednik riječnika je vidio da pisma dolaze iz ustanove, no pretpostavio je da se radi o liječniku koji radi tamo, a ne o američkom, pomahnitalom zločincu.
Neznalica koji je 'popravio' medicinske škole
Zamislite da već dugi niz godina imate svoju radionu i popravljate automobile. Jednog dana u vašu radionu ušeta tip potpuno čistih noktiju s blokom za pisanje u rukama. Jednim pogledom možete zaključiti da ne zna razliku između osovine i auspuha. Sljedeće što vam se događa jest da taj isti tip objavljuje izvješće o ne samo vama, već o o svim ostalim radionama u zemlji, te se primorani zatvoriti svoju radionu. Točno takav scenarij odigrao se prije stotinu godina, uz razliku da se nisu zatvarale radione, već medicinske škole. Sve zahvaljujući Abrahamu Flexneru.
Treba odmah istaknuti da Flexner nije bio doktor, već učitelj koji je imao neke nove ideje kako bi obrazovne institucije trebale funkcionirati te je svoje ideje objavio u knjizi 1908. godine. Mislio je da su predavanja jeftin način za 'upravljanje' velikim brojem studenata, a njegov nedostatak znanja o visokom obrazovanju dobro je nasmijao brojne dekane i učitelje, osim muškarca koji je upravljao Carnegie zakladom, koja je nakon toga od Američkog medicinskog udruženja zatražila da istraži medicinske škole u SAD-u.
Tako je upravo Abraham Flexner, koji nema veze s medicinom, poslan da ocjeni sve medicinske škole u Americi. Naravno, nije mu se svidjelo ništa što je vidio te je napisao veliki broj negativnih izvješća. Preporučio da se od 155 škola ne zatvori samo 31. Najčudniji dio cijele priče jest što su svi učinili ono što je predložio. Škole koje su ostale otvorene nastavile su funkcionirati prema Flexerovim smjernicama. Studenti su tako provodili više vremena na praksi u bolnicama i manje su učili teoriju, a neprofitabilne škole su se zatvarale.