Ruski predsjednik Vladimir Putin zaprijetio je svakoj zemlji koja se umiješa u rat u Ukrajini posljedicama koje će biti veće od svih s kojima su se suočile u povijesti. Stavio je svoje nuklearne snage u stanje visoke pripravnosti i s njima održao vježbe, a onda je proglasio da su zapadne sankcije jednake "objavi rata" Rusiji.
Kako piše Uri Friedman za The Atlantic, čini se da je sudbina čovječanstva odjednom ostala u nesigurnim rukama izoliranog, frustriranog i potencijalno poremećenog Vladimira Putina. Ljudi su, razumljivo, u panici zbog te mogućnosti. "Činjenica da postoji vrlo kratak put od, recimo, toga da se Putin osjeća poniženim do kraja života kakvog poznajemo je doslovno suluda", napisao je sociolog Kieran Healy.
U ovom trenutku sukoba oko Ukrajine, prijetnje ruskog predsjednika vjerojatno su blef s ciljem zastrašivanja i obuzdavanja njegovih protivnika na Zapadu. No, bez obzira na to je li se rizik od nuklearnog rata zaista povećao, Putinovi postupci otvorili su nam oči za to koliko smo svi ovisni o hirovima - ili čak o pogrešnim koracima ili pogrešnim proračunima koje pogrešiva, emocionalna, poluracionalna ljudska bića čine kada se brzo kreću u krizi - jednog čovjeka i njegova nuklearnog arsenala.
Prevelika moć u rukama pojedinaca
Situacija u kojoj se svijet našao morala bi nas natjerati da postanemo još svjesniji dubokog problema koji bi se mogao dogoditi i u SAD-u i drugim zemljama s nuklearnim arsenalom te da oni koji odluče koristiti najdestruktivnije oružje imaju vrlo malo prepreka.
Reakcije na Putinove prijetnje podsjećaju na 2017., kada je bivši američki predsjednik Donald Trump prijetio Sjevernoj Koreji nuklearnim arsenalom. Amerikanci su počeli shvaćati kolika je moć u rukama američkog predsjednika. Bilo da je riječ o Putinu, Trumpu ili aferama opterećenom Nixonu sedamdesetih godina, shvaćanje krhkosti sustava za odvraćanje od nuklearnog oružja ljudima dođe u glavu tek onda kada se vođe počnu ponašati neobično i nepažljivo, iako je ta krhkost uvijek prisutna u pozadini.
"Cijeli sustav odvraćanja od korištenja nuklearnog oružja je nevjerojatno opasan i delikatan", kaže Eryn MacDonald, analitičarka globalne sigurnosti. "To obično ne primjećujemo, ili smo barem spremni potisnuti ta razmišljanja jer su toliko uznemirujuća, dok se ne dogodi kriza koja nas suoči s apsurdnošću cijelog sustava."
Kako funkcionira zapovjedni lanac?
Ne znamo mnogo o tome kako u Rusiji funkcionira zapovjedni lanac po pitanju lansiranja nuklearnog oružja. Takva nejasnoća je namjerna. Svi sustavi zapovijedanja i kontroliranja nuklearnog arsenala, uključujući onaj američki, dijele karakteristiku "prvog pravila Kluba boraca": o njima se ne priča, jer tako ostavljate neprijatelja da nagađa. Pavel Podvig, stručnjak za ruske nuklearne snage (koji, čak i uz sve svoje znanje, ipak djelomično nagađa), zaključio je da ruski predsjednik vjerojatno može samostalno narediti korištenje nuklearnog oružja, čak i ako pravila nisu tako postavljena.
Ruski sustav, koji datira iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, centralizirao je proces donošenja odluka. Zapovjednik glavnog vojnog stožera i ministar obrane moraju biti informirani o odluci predsjednika, što im daje priliku da utječu na nju. Stručnjaci misle da svaki od njih posjeduje Cheget, ruski ekvivalent američke nuklearne lopte, iako je nejasno moraju li se kodovi za lansiranje unijeti u svaku od aktovki. Ako bi Putin, kako neki spekuliraju, posegnuo za taktičkim nuklearnim oružjem, što je ograničena vrsta koju je moguće koristiti na bojnom polju, morao bi ih staviti u aktivno stanje i pripremiti za upotrebu, u relativno dugačkom procesu koji bi uključivao više konzultacija.
Ako se uzme u obzir koliko je Putin koncentrirao moć u svojim rukama, čini se da ne postoji pojedinac u cijelom sustavu koji bi mogao staviti veto na predsjednikovu odluku da upotrijebi nuklearno oružje. Podvig kaže da bi bilo koji plan za korištenje takvog oružja morao biti razvijen od vojnih zapovjednika, koji bi na taj način "imali priliku ponuditi svoje mišljenje i usprotiviti se". Ipak, dodaje, "njihov je posao slijediti naredbe, ne buniti se protiv njih."
Ako bi se Rusija našla napadnutom, njihov sustav zahtijeva strogu potvrdu takvog napada da bi opravdao osvetničke nuklearne napade, objasnio je Podvig, "ali ako govorimo o namjernom prvom napadu Rusa, mnogi osigurači mogu se zaobići." Američki sustav ima vlastite nejasnoće, ali jedan element je jasniji nego u ruskom sustavu: američki predsjednik ima isključivu moć narediti korištenje nuklearnog oružja, bez ikakve konzultacije ili dozvole vrha vojske ili civilnih savjetnika.
Tko ima manje ograničenja?
Ipak, i u Rusiji i u SAD-u, bez obzira na to što je Trump svojevremeno govorio, priča o takozvanom "nuklearnom gumbu" je čisti mit. Čak i s ogromnom izvršnom moći u rukama vođa obaju zemalja, bilo kakva eventualna naredba bi morala proći nadzor drugih pojedinaca od kojih svaki ima određenu razinu utjecaja. No, na osnovi znanja o ruskim i američkim sustavima, postavlja se pitanje ima li Joe Biden manje ograničenja za započinjanje nuklearnog rata od Putina?
MacDonald i Podvig tvrde da je odgovor na to pitanje kompliciran. U teoriji, objašnjavaju, ruski sustav ima mnogo više prepreka, jer se čini da zahtijeva pristanak i drugih pojedinaca, ne samo predsjednika. U praksi doduše, uzimajući u obzir Putinov čvrst stisak, malo je vjerojatno da će njegovi podređeni dignuti glas protiv takve odluke, a ako to čak i učine, lako ih se može smijeniti.
U SAD-u, prepreka teoretski ima manje, ali su one možda ozbiljnije nego one u Rusiji. Opcije za nuklearni udar zahtijevaju pravnu analizu prije nego ih se donese na stol predsjedniku, a oni čiji je posao da naredbu izvrše imaju opciju odbiti poslušnost ako zaključe da je naredba nezakonita. Kakva god ograničenja bila u obje zemlje, kaže Podvig, "u krajnjoj liniji, vrhovni zapovjednik može izvršiti prvi nuklearni udar, ako je dovoljno odlučan."
Kako smanjiti rizik?
MacDonald navodi da bi neke reforme mogle smanjiti rizik, kao primjerice uključivanje više ljudi u proces donošenja odluke (posljednjih godina ipak vidimo potpuno suprotan trend, prema većoj centralizaciji autoriteta u rukama predsjednika). Druga opcija bi bila deklaracija da SAD nikada neće biti taj koji će prvi koristiti nuklearno oružje. Ta opcija otvara druge opasnosti, a to je da će biti moguće da američki neprijatelji koriste konvencionalno oružje protiv SAD-a bez straha da će se Washington braniti nuklearnom silom, upozorava Matthew Kroenig iz Atlantic Councila.
Iako su male šanse da će Rusija usvojiti ideju da nikad neće prva koristiti nuklearno oružje, MacDonald naglašava da bi "čak i jednostrana deklaracija SAD-a mogla smanjiti rizik nesporazuma ili krive komunikacije koji bi mogli rezultirati eskalacijom konvencionalnog konflikta u nuklearni."
Uri Friedman, urednik Atlantic Councila koji je mnogo istraživao probleme nuklearnog oružja, je rekao: "često sam se našao kako kopam sve dublje i dublje u istraživanja i pokušavam se nositi s ogromnim spektrom mogućnosti, da bih se na kraju u potpunom šoku zapitao kako je moguće da itko može govoriti o ičemu drugom."
S vremena na vrijeme, dramatični razvoji situacija u svijetu mogu nas probuditi iz kolektivne uljuljkanosti. Tijekom Trumpovih prijetnji nuklearnim arsenalom 2017., Beatrice Fihn, direktorica međunarodne kampanje za ukidanje nuklearnog oružja, organizacije koja je dobila Nobelovu nagradu za mir, upozorila je: "Ako vam je mučno razmišljati o tome da Donald Trump ima pristup nuklearnom oružju, onda vam je vjerojatno mučna ideja samog nuklearnog oružja, jer to znači da prepoznajete da postoji mogućnost da sustavi osiguranja ne izdrže i da stvari odu krivim putem."
"Jednom kad počnete razmišljati na način da 'ova osoba može imati pristup tom oružju, ali ne i druga osoba' možda ćete zaključiti da je problem u samom oružju", dodala je.
Situaciju s ratom u Ukrajini možete pratiti iz minute u minutu OVDJE.